Fra Luka Marković: Je li tzv. pomirenje povod za hrvatsku šutnju glede događanja u Crnoj Gori?

Foto: Fah (Fotomontaža: Narod.hr)

Poznati episkop za Srbe u Njemačkoj vladika Grigorije, nekadašnji zahumsko-hercegovački episkop, koji je važio za jednoga od rijetkih tolerantnih predstavnika Srpske pravoslavne crkve u BiH, je napokon pokazao da je istinita ona narodna mudrost koja kaže kako „vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud“.

Da se držao po strani glede događanja u Crnoj Gori, ostao bi mnogima u lijepom sjećanju. Nažalost ili na sreću, svojim zadnjim izjavama o događanjima u Crnoj Gori, pogotovo hvaleći velikodušno jednog od najopasnijih srpskih nacionalista episkopa Amfilohija, „Božjega čovjeka“ koji sije mržnju gdje god nogom stane, pokazao je da ne može iz svoje kože. Svojevremeno je poznati škotski filozof Hume ustvrdio da razumski razlozi ne mogu nikada u potpunosti potaknuti čovjeka na djelovanje.

To je pridržano prvotno, prema njemu, ljudskim željama i osjećajima. Slučaj episkopa Grigorija govori upravo o tome koliko ima pravo ovaj poznati filozof. Jer kod Grigorija u izjavama o postizbornim događanjima u Crnoj Gori nigdje ni traga ni glasa od razuma, pribojavanja od onoga što bi se moglo dogoditi.

Sve se svelo samo na emocije i želje. Samo se na taj način može shvatiti njegovo hvaljenje „litija“, klasične zloupotrebe religije za velikosrpske političke ciljeve, koje već duže vremena organizira Amfilohije u Crnoj Gori. Grigorijeva priča o tome kako je Amfilohije doprinio demokratizaciji društva u Crnoj Gori je toliko jadna i bijedna, obojena velikosrpskim željama za dominacijom nad Crnogorcima, da je teško sakriti razočaranje. I sam Grigorije je jasno potvrdio svojim hvalospjevom Amfilofiju da se kod tih demonstracija nije radilo o očuvanju samo nelegalno stečene imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, bolje rečeno otete imovine od Crnogorske pravoslavne crkve, nego o politički motiviranim demonstracijama u korist velikosrpske ideologije.

Litije podsjećaju jako puno na ona poznata velikosrpska događanja naroda u Hrvatskoj i BiH pred izbijanje rata, kad se željelo mobilizirati sve Srbe protiv opstojnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Upravo bi to trebalo zabrinuti sve susjedne zemlje, pa i šire. Ako se stvari otmu kontroli, te ako NATO ostane po strani, Crna Gora bi mogla potonuti u kaos krvoprolića, i to sličan onome po završetku Prvoga svjetskoga rata kad su velikosrpski ideolozi dali pogubiti mnoštvo Crnogoraca, jer se ovi nisu slagali s dokidanjem crnogorske monarhije i Crnogorske pravoslavne Crkve, koja je autokefalnost stekla puno prije Srpske pravoslavne crkve.

Nažalost i Grigorije govori o nekakvoj pravednoj borbi Amfilohija za imovinu „srpske pravoslavne crkve“ u Crnoj Gori, zaboravljajući da se radi o otetoj imovini od crnogorskoga naroda i njegove Crkve. Svakako su zanimljive i njegove riječi kako je prošlo vrijeme nekih vladara. Među njima spominje i kralja Nikolu I koji je bio simbol crnogorske državnosti. Što želi poručiti episkop Grigorije tim riječima stavljajući kralja Nikolu u isti koš s Đukanovićem, Vučićem i njima sličnim čvrstorukašima? Ništa dobro. Time samo vrijeđa Crnogorce koji se ne osjećaju Srbima i žele samostalnu Crnu Goru. Jer Nikola I je bio simbol te samostalnosti. Grigorije bi trebao znati, a možda i zna, da raspoloženje u današnjoj Crnoj Gori podsjeća uvelike na ono iz 1918. kad je u Podgorici organizirana „Velika skupština srpskoga naroda“ s ciljem dokidanja crnogorske monarhije i pripajanja kraljevine Crne Gore Srbiji. Odlukom te separatističke skupštine zabranjen je povratak crnogorskom kralju Nikoli I u Crnu Goru.

Nade onih koji su se istinski osjećali Crnogorcima su bile brutalno pogažene. Došlo je do dugogodišnjega ustanka slobodarskih Crnogoraca protiv monarhije Karađorđevića. Ustanak je završio krvavom osvetom nad crnogorskim borcima za slobodu od strane srpske vojske i crnogorskih četnika, pristalica ujedinjenja sa Srbijom. Sve upućuje na to, iako Vučić pere ruke kao Pilat, da Srbija pokušava i danas preuzeti vlast u Crnoj Gori pomoću srpski orijentiranih Crnogoraca. Pa ipak stanje na terenu je danas nešto drugačije, nepovoljnije za crnogorske Srbe i Vučića. Samosvijest onih crnogorskih plemena koja se osjećaju pravim Crnogorcima je danas još više ojačala i zasigurno se neće predati bez otpora.

A i nisu više onako goloruki kao te nesretne 1918. A da crnogorski domoljubi nemaju namjeru prepustiti Crnu Goru Srbiji, koja je uspjela okupiti sve crnogorske Srbe, zahvaljujući opasnom episkopu Amfilohiju, produženoj ruci Beograda, pokazuje se u već najavljenim crnogorskim demonstracijama 6. rujna. Ono nad čim bi se susjedne zemlje poput Hrvatske trebale zabrinuti jest svojevremena izjava Donalda Trupa kako on neće voditi rat s Rusima zbog neke male Crne Gore. Takva izjava, iako nikada više nije ponovljena, zabrinjava, jer je signal Rusima da nastave preko Srbije sa svojim igrama na Balkanu.

Ono što u svemu na poseban način zabrinjava jest uvjerenje srpskih medija i intelektualnih debila kako je stvar već završena, te da Vučić treba samo ispružiti ruku i uzeti Crnu Goru. I ako se dogodi da mladom, nadobudnom Albancu prorade klikeri i shvati da je Amfilohije sa svojim četama i velikosrpskom ideologijom veće zlo od korumpiranoga Đukanovića pa okrene ploču, bit će zla, jer probuđeni četnički duh u Crnoj Gori neće stati. O kakvom se nekontroliranom naboju mržnje prema drugima i drugačijima radi kod te rulje pokazalo se već i nakon samih izbora. Nisu imali vremena čekati formiranje prosrpske vlade nego su odmah počeli s maltretiranjem Bošnjaka i prijetnjama drugima nacionalnim manjinama koje su surađivale s dosadašnjom crnogorskom vlašću. U Hrvatskoj šute. Očito je „pomirenje između hrvatskoga i srpskoga naroda“, bolje rečeno između srpskih i hrvatskih političara u Hrvatskoj, povod za tu šutnju. Tko zna možda ju je netko poodavno isplanirao.

A šutnja je tako opasna. Jer dogodi li se narod u Crnoj Gori kao nekoć u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nitko neće moći mirno spavati. Problem Prevlake nije još uvijek riješen, Dodik najavljuje odcjepljenje od BiH, a poneki srpski intelektualni debili prognoziraju u medijima kako će jednoga dana Dubrovnik ponovno biti njihov. Ako su kod do sada naizgled umjerenoga i tolerantnoga episkopa Grigorija želje i emocije postale jače od razuma kako li će tek reagirati oni među Srbima koji su čitav život nošeni samo emocijama i krivim sjećanjima. To je ono o čemu bi morali dobro razmisliti svi na Balkanu i susjedstvu. Nema sumnje da je Đukanović jedan od klasičnih korumpiranih vlastodržaca koji se poslužio snovima crnogorskoga naroda za uspostavljanjem ponovne državnosti. I za njim ne treba nitko žaliti. Pa ipak ono što se iza brda valja moglo bi biti puno pogubnije od Đukanovića za mir u Crnoj Gori i susjedstvu. Jer Srbi su pokazali da su puno skloniji emocijama nego razumnom i poštenom političkom rješenju koje bi se ravnalo prema Kantovom kategoričnom imperativu koji kaže: „Djeluj prema onoj maksimi za koju bi želio da postane opće prihvatljivi zakon“. A to bi značilo da ne treba činiti drugome ono što ne želiš da on čini tebi. Nažalost, izgleda da je na to u svom ushićenju zbog pada Đukanovića zaboravio i episkop Grigorije.

* Fra Luka Marković rođen je 1953. u Matićima, općina Orašje. Studirao je filozofiju i teologiju u Ljubljani, gdje je i diplomirao. Od 1980. studira filozofiju i povijest na sveučilištima u Münsteru i Bochumu, gdje 1986. postiže magisterij iz oba spomenuta smjera. Magistarski rad iz filozofije, koji se bavi kritikom marksističke filozofije, izdaje mu 1987. poznata izdavačka kuća Lit. 1992. doktorira povijest na sveučilištu u Zadru. Dio dizertacije objavila je 1994. sarajevska izdavačka kuća “Svijetlo riječi”, pod naslovom “Polemika ili dijalog s islamom”. U međuvremenu djeluje u Njemačkoj kao svećenik, te jedno vrijeme predaje honorarno na Volkshochschule u Kraefeldu. A od 1987. upravitelj je HKM – Münster. Bavi se prevodilačkim radom. Pored mnogobrojnih tekstova s njemačkog preveo je pjesme poznatog dominikanskog pjesnika, Dietharda Zielsa (Naša ognjišta), kao i četiri knjige filozofsko-teoloških razmišljanja Reinharda Lettmanna (Sarajevo, Zadar, Zagreb, Münster). Zadnja je objavljena dvojezično u Njemačkoj, Dialogverlag 2008. Pjesme, pripovijetke, eseje i mnogobrojne članke objavljuje u raznim časopisima za kulturu, književnost i religiju. Objavljene su mu tri zbirke pjesama; dvije na hrvatskom i jedna na njemačkom. “Živo vrelo” mu je pjesmu “Oproštaj od majke” uvrstilo među izabrane hrvatske pjesme s područja duhovne lirike. Pored zbirke pripovijedaka, objavio je za vrijeme domovinskog rata i politički roman “Predodređen za Gradišku”.
Katolički tjednik iz Sarajeva objavio mu je 2006. knjigu eseja o politici, filozofiji i teologiji, pod naslovom “U potrazi za istinom”. A 2007. izlazi mu dvojezično kod njemačke izdavačke kuće “Dialogverlag” knjiga “Heimta in der Fremde – Dom u tuđini”. Uvršten je u Leksikon 60 najpoznatijih emigrantskih pisaca, u Leksikon poznatih hrvatskih pisaca u Bosni i Hercegovini u zadnjih 500 godina, te u Leksikon franjevačkih autora.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr