Svaki put kod skretanja
prema Vukovaru
zaronim u brazde oranica.
Beskrajne brazde crnice, pravilno isječene plugom koje su bljeskaju na prvim sunčevim zrakama.
Tek poneka sablasna topola.
I magla.
Dah zemlje koja diše.
Umorna , pospana tek obrana i opet zasijana.
Ona tu stoji kao jedini vječni svjedoka nas koji samo prolazimo.
Ona je nositelj našeg DNK.
Toliko je krvi u nju proliveno.
Mi nemamo drugu.
Ona nam je jedina.
I nemamo braću i obitelji nigdje dalje.
Ni grobove.
Prvi putu povijesti ustanimo glasno do kraja napisati povijest.
Jer smo knjigu ostavili dopola praznu.
U rukama onih koji bi i prvi dio rado prepravili i uporno na tome rade 18 godina.
Ne učinimo li to sada, ista će sudbina prije ili kasnije sustići djecu našu.
Uporno ponavljanje istih grešaka kad tad dođe na naplatu.
Ne razbacujete se floskulama drugovi.
Kaznite zločin za početak.
Kaznite ga u vrhu.
Kaznite ga u korijenu.
Ne prebrojavajte nas.
Ima nas .
Uz svakoga jučer za pravdu su stajali
I oni.
Oni su stalno tu.
Na mrtvoj straži uz Dunav .
Ponizno molimo.
Obilazimo.
Tražimo
Gospodo Hanibali, Lectori…
Čujete li tišinu kad jaganjci utihnu …
