Hasanbegović: Referendum je posljednje sredstvo naroda kada se suoči s otuđenom vladom

Hrvatski sabor u nastavku 8. sjednice raspravlja prijedlog novog zakona o referendumu,a o njemu je za saborskom govornicom govorio dr. sc. Zlatko Hasanbegović, zastupnik Domovinskog pokreta koji je istaknuo da “članak 26. o prikupljanju potpisa koji je restriktivan jer određuje da građani svoj potpis mogu dati isključivo na mjestima koja su određena odlukama predstavničkog tijela jedinica lokalne samouprave, što otvara mogućnost zloporabe ili uskrate jer nema sankcija”.

> UiO upozorava – Novi prijedlog Zakona o referendumu stvara prepreke za narodni referendum

U nastavku prenosimo njegov govor:

“Poštovani,
Dopustite mi na početku podsjetiti na dvije temeljne okolnosti i činjenice koje određuju i ograničuju dosege svake rasprave o zakonskoj regulaciji referendumske problematike.

Prva je u osnovi protureferendumski duh hrvatskoga ustava Ustava koji u članku 87. propisuje da će Hrvatski sabor raspisati referendum ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača što je među najrestriktivnijim uvjetima u Europi. Druga je sam zakon koji svojom restriktivnim odredbama o razmjerno kratkom roku za prikupljanje potpisa, a koja se sad u ovom prijedlogu suštinski ne mijenja s obzirom na ustavni uvjet od deset posto potpisa.

Sve to, uz druge restriktivne odredbe zakona, raspisivanje referenduma temeljem pučke inicijative u kontekstu hrvatske političke, društvene i medijske zbilje čini gotovo nemogućim. O tome svjedoči i činjenica da je u suvremenoj hrvatskoj državi, bez obzira na više inicijativa, održan tek jedan referendum temeljem pučke inicijative onaj iz 2013. o ustavnoj definiciji braka.

Nasuprot ovoj ustavnoj odredbi o deset posto birača, u istom ustavnom članku stoji na prvi pogled ustavno velikodušna, a zapravo problematična odredba o nepostojanju bilo kakve visine praga izlaznosti ili kvoruma da bi referendum bio valjan, što u praksi, hipotetski, može značiti da odluku o promjeni ustava može donijeti tri, pet, deset ili 50 birača.

Budući da u hrvatskoj politici i javnom životu pamćenje traje manje od tjedan dana podsjetimo da se ova odredba našla u ustavu 2010. kao plod jedne šire pogodbe ili trgovine sistemske hrvatske političke klase, tada utjelovljene, s jedne strane u figuri pomajke današnjeg HDZ-a, gospođe Kosor, a s druge strane u figuri današnjeg novoporođenog prvaka hrvatskog suverenizma gospodina Milanovića tada predsjednika oporbenog SDP-a. U pozadini te trgovačke operacije bila je njihova zajednička i utemeljena bojazan o predvidljivom neuspjehu referendumu za ulazak u EU, točnije strah od volje hrvatskog naroda, što su rezultati slabe izlaznosti i potvrdili.

>Dr. Kanački: ‘Da je istražena Kuščevićeva krađa referenduma – Pupovac i Plenković ne bi zajedno imali većinu u Saboru’

Drugi dio pogodbe se odnosio na HDZ-ovo pristajanje na ustavno ograničenje izbora samo tri zastupnika u Hrvatski sabor koji će predstavljati hrvatske državljane s prebivalištem izvan Republike Hrvatske.

Druga ograničujuća činjenica u svjetlu koje trebamo gledati i na ovaj zakonski prijedlog je sadržaj Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma usvojen 2019., druga vlada mr. Andreja Plenkovića (točnije vlada HDZ-HNS-SDSS-Saucha i ostali).

Ovim su zakonom pomiješane kruške i jabuke, političke aktivnosti, izborna promidžba i referendum, financiranje referenduma treba biti sastavni dio ovog današnjeg prijedloga zakona ili je njegovo usvajanje trebalo prethoditi reguliranju financiranja referenduma temeljem pučke inicijative. Uz to ovaj iz 2019. ima i prvorazrednu povijesnu pozadinu bez presedana u povijesti hrvatskog parlamentarizma. O čemu je riječ? U čemu se sastoji ta hrvatska politička travestija?

Naime te 2019., druga vlada mr. Plenkovića, putem ministra Kušćevića, lex Kuščević, je iz političkog protureferendumskog motiva, te zbog intelektualne lijenosti posegnula za krađom tuđega nezaštićenog intelektualnog vlasništva i u saborsku proceduru uputila doslovno prepisan prijedlog Milanovićeve vlade o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma, iz 2015., nazovimo ga lex Bauk-Grbin.

Ne samo to, Plenkovićeva vlada je 2019. otišla i korak dalje, pa je prema riječima narodnog zastupnika Bauka, anticipirala i uvažila sve one izmjene koje su 2015. tražili SDP-ovi NGO sateliti, a koje nisu stigli uvrstiti u konačni zakonski prijedlog jer je Milanovićeva kukuriku vlada koji mjesec kasnije posrnula na izborima.

Zbog zaboravnih, te općenito kratkoga javnog pamćenja, da ne kažem kratke pameti, vratimo se koju godinu unatrag. Prvo, 2014., pod dojmom pobjede referendumske identitetske narodne volje kojoj se suprotstavila vladavina trojca Josipović-Milanović-Pusić, SDP-ov ustavno-pravni umnik, Peđa Grbin, u proceduru upućuje protureferendumski prijedlog zakona o referendumu. Tadanja oporba, HDZ, Grbinov prijedlog krsti cit. „zakonom o onemogućavanju referenduma“.

Zbog zanovijetanja iz tadašnjeg nevladinoga profitnog sektora, sada platforma Možemo, Grbin se povlači i nekoliko mjeseci kasnije iz njegove i Baukove paštete ispada novi protureferendumski palijativni nadomjestak, zakonski prijedlog o financiranju, među ostalim, i referenduma. Da ne bi bilo zabune, isti onaj koji je prepisala Plenkovićeva vlada, a 2019. usvojio Hrvatski sabor. Isti onaj zakon na koji se isti HDZ, tada u oporbenom svojstvu, obrušio svom silinom predstavljajući se čuvarem narodnog prava na referendum koje protunarodna Milanovićeva vlada želi ograničiti.

Pri kraju osvrnuo bih se taksativno na meritum nedostataka ovog zakonskog prijedloga, bez iluzije o supstancijalnim promjenama u drugom čitanju s obzirom na to da je ona bez uklanjanja ustavnog ograničenja o deset posto popisa nemoguća. Prvo, sam naziv koji ne razlikuje pojmove referenduma i pučke inicijative jer je riječ o dva različita ustavnopravna instituta.

Drugo, i ključno, članak 26. o prikupljanju potpisa koji je restriktivan jer određuje da građani svoj potpis mogu dati isključivo na mjestima koja su određena odlukama predstavničkog tijela jedinica lokalne samouprave, što otvara mogućnost zloporabe ili uskrate jer nema sankcija, a što je u suprotnosti s praksom prikupljanja potpisa za kandidate na izborima jer izborni zakoni ne poznaju takvo ograničenje. S tim u vezi je onemogućavanje davanja potpisa elektroničkim putem što je praksa omogućena u tekućem popisu pučanstva.

Treće, restriktivno se propisuju pretpostavka za osnivanje Organizacijskog odbora kojem se treba omogućiti da se konačna razrada referendumske inicijative može dovršiti, ne prije, već nakon njegova osnutka.

Četvrto je rok za prikupljanje potpisa koji se proširuje s petnaest na trideset dana što je s obzirom na ustavnu restrikciju od deset posto potpisa tek kozmetička i nedostatna promjena, a u usporedbi s ostalim europskim praksama beznačajna.

Peto je vezano uz članak 28. koji sadrži odredbe o podacima koji se unose u popisnu listu, što uključuje i OIB što je u suprotnosti s izbornim zakonodavstvom tj. pravilima DIP-a koji kod prikupljanja potpisa za izborne kandidature traži samo broj osobne iskaznice.

Šesto, vezano uz utvrđivanje broja pravovaljanih potpisa, koje se dodjeljuje DIP-u, a ne kao dosad ad hoc ministrovom službeničko-pisarskom tijelu, svrhovito bi bilo omogućiti provjeru i nižim izbornim povjerenstvima što bi ubrzalo postupak.

Ključni novum je i uvođenje instituta neizravnog i izravnog protuprijedloga što je dobrodošlo preuzimanje iz švicarskog modela ali koji ga u kontekstu ostalih ograničenja, ponavljam ključno je ustavno ograničenje, nepoznatih u švicarskom zakonu čini bespredmetnim, a raspravu uzaludnom.

Zaključno bih istaknuo da nikada nisam divinizirao ni referendumsku ni tzv. izravnu demokraciju, već sam ih od slučaja do slučaja načelno podupirao. Tako i danas, kao politički i nacionalno odgovorni ljudi iz vida ne gubimo niti sve prednosti, ali i moguće nedostatke, ograničenja i zloporabe građanskih referenduma.

Referendum nije samome sebi svrha, referendum je posljednje sredstvo koje narod ima u rukama kada se suoči s otuđenom vladom i političkom kastom koja zanemaruje njegove autentične interese i potrebe, a posebice kada se pokušava društvenim inženjeringom promijeniti njegov identitet, kulturno, religijsko i društveno biće”, kazao je dr. sc. Hasanbegović.