Hitrec: Zagreb okupirali ljudi iz sekte Nemremo, a iako smo eurizirani i šengenizirani – u duši smo ostali balkanizirani

Probudim se u nedjeljno jutro, to jest probudi me mačak Mak koji ima idiotski običaj da ljudima čupa kosu dok još nisu posve budni, otjeram agresora i pogledam kroz prozor, a ono nešto bijelo u dvorištu, krajnje sumnjivo. Zovem policiju i vatrogasce, opišem im neobičnu pojavu, sumnjam na Ruse i Kineze, a policajci vele da je snijeg i da će me uhititi zbog uznemiravanja javnosti. Izađem oprezno iz kuće, puštam psa da ide prvi, a on sav sretan. Valja se budala po snijegu, infantilno. Znači, ipak je snijeg, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Okupacija sekte Možemo

Oh, vraća me u mladost kada sam živio u snježnom Zagrebu, posebno zasnježenom pedesetih godina prošloga stoljeća, stanovao u Ulici socijalističke revolucije kojom danima nisu vozili tramvaji zbog visokih nanosa. Sada rijetko dolazim u Zagreb iz svoga sela, kada vidim tramvaj doživim kulturološki šok. A ona moja zagrebačka ulica zove se Zvonimirova otkako smo mi, nacionalistička bagra, preimenovali ulicu već jednom preimenovanu jerbo se do Informbiroa vodila kao Ulica Crvene armije.

Sva je sreća da su Zagreb okupirali sjajni ljudi iz stranke ili sekte Možemo, koju jalnici nazivaju i Nemremo, pa su na terenu, u jednom kvartu naseljenom starim nemremovskim boljševicima, odlučili vratiti što je nekad bilo. Imena po apartnim damama Milki Planincovoj i Anki Berusovoj, a onda će doći na red i muškarci iz raznih razdoblja duge komunističke diktature, Jakov Blažević i Stanko Stojčević, Bakarić i Baltić.

Ta je novost uznemirila čak i nešto pripitomljeni SDP i ostalu ljevicu, ne znam zašto, možda zato što su bili odlučili malo zaboraviti čiji su duhovni i legalni nasljednici, naime partije koja je na pravdi Boga poubijala stotine tisuća Hrvata, pri čemu je Milka komesarka viđena na jednom od najvećih stratišta, u Kočevskom rogu, na što je podsjetio vrsni novinar Ivanković u večernjem tisku, čast.

Kadli, baš kada je esdepe o tome zašutio, perući ruke, pojavila se posve lijevo od njih napast koja protuhrvatske totalitarce želi rehabilitirati dajući im ulice i trgove, da, a Tita čuvaju za kraj. Ako prođe Milka, idemo na Trg maršala Tita. Vrlo dobra strategija. Korak po korak. Ne će proći, ali smišljaju kako bi nas rasrdili, a Zagrepčane natjerali da prestanu galamiti o smeću. Dati im štofa, štono riječ.

Putinu ne ide najbolje u Ukrajini

Vraćam se na snijeg. Lako se nama seljacima iz Zagrebačke županije šaliti kad je palo nekoliko centimetara, ali je u Lici napadalo od pola metra do metra, u nedjelju navečer i noću nastala prava mala katastrofa, pa i ondje gdje nije palo toliko. Zastala kolona nesretnika, smrzavali se ljudi, a sve zato što im na vrijeme nije javljeno da će zastati i smrzavati se, žalostan primjer neorganiziranosti i policijske zbunjenosti, te su na kraju HGSS-ovci morali spašavati putnike, nadam se da ih putnici nisu prebili kao na Platku.

Dan ili dva prije obilježena je, je li, godišnjica Putinova upada u Ukrajinu, sa svim čarima što ih donosi ruska soldateska, ubijanjem civila, djece i žena, vrtića, škola, kazališta, stambenih zgrada i cijelih gradova, sve po srbijanskom miloševićevskom receptu, što je vlast u Srbiji razdragalo, a poneke i u Hrvatskoj, dalo im nade da bi možda i oni mogli opet ko nekad u osam restaurirati Jugoslaviju s dominacijom srpskoga sveta. Ta je težnja poznata Putinu, pa ju je malo podboltao u zamornom govoru, prolio suze za Jugoslavijom.

Putinu ne ide najbolje u Ukrajini, te se sve više okreće prema manje otpornim dijelovima bivšega SSSR-a, Moldaviji, Kazahstanu, Armeniji, a njegov skutonoša Medvedev, zadužen za plašenje, govori već i o Poljskoj. Obljetnicu im je pokvario Biden dolaskom u Kijev, u jednom trenutku onaj stari, ha, Biden koji je svojedobno srbijanskom diktatoru u lice rekao da je zločinac, ma preporodio se u Ukrajini, čak nije izgledao izgubljeno kao obično, našao opet sebe. Ne da, doduše, Zelenskom moderne zrakoplove jer bi oni mogli zrakoploviti i do Moskve, a to je treći svjetski, nema sumnje.

Dobar start

Koliko je nesvjetskih ratova bilo između dva svjetska i poslije Drugog svjetskog, izračunati mogu samo stručnjaci, pa i oni teško. I koliko mirovnih poticaja i pokreta, intelektualnih razglabanja o miru u svijetu, umjetničkih proturatnih djela, pjesmica i drama. Jednu od njih gledali smo u životu više puta, a sada opet u proturatnom Varaždinu. Slučajno ili ne, premijera drame Bertolta Brechta “Majka hrabrost i njezina djeca” održana je 24. veljače, na prvu godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu.

Dobar start nove ravnateljice Senke Bulić u koprodukciji s Dubrovnikom, specijalni pohod zagrebačke kazališne publike na Varaždin, provjereni teatarski pukovnik Krešo Dolenčić, u glavnoj ulozi Ljiljana Bogojević i eto događaja. I umjetničkog i proturatnog. Ako su glasi stigli do Putina, vjerojatno ga se dojmilo pa je rekao Šojguu da upuca Kadirova i wagnerijance, skupi prnje i vrati vojsku u Rusiju.

Znači, uspjela predstava. Inače, meni taj Brecht i njegov tzv. epski teatar sa songovima pomalo ide na živce, premda me je varaždinska verzija malo smirila. Rečeni je komad Brecht napisao, ako se ne varam, uoči ili na samom početku Drugoga svjetskog rata, u ratu je posvuda bježao, a da nije bio posebno pametan kaže činjenica da se pedesetih godina dovukao u – istočni Berlin. U vrijeme kada su svi iz istočnog pokušavali pobjeći u zapadni. A njemu se svidjelo.

Jeste vi eurizirani i šengenizirani, ali ste u duši ostali zauvijek balkanizirani

Ostajem u polju kulture, na glazbenoj njivi gdje se posebice u lakoj glazbi gura teška balkanska muzika, kolokvijalno zvana “cajke”, službeno turbofolk. Ne dolaze cajke same od sebe nego preko agencija hiljadarka i sličnih, organizovano, kao da žele reći: ma jeste vi eurizirani i šengenizirani, ali ste u duši ostali zauvijek balkanizirani pa ćemo mi da vas podsjećamo tko ste i kamo pripadate, usput na melodiozan način, je li, neosjetno propagirati srpski svet kojemu nesumnjivo naginjete od Istre do istočne Slavonije.

Kadli, našlo se ljudi na gradonačelničkim položajima, Filip u Puli i Radić u Osijeku, koji odnekud znaju o čemu je riječ, pa su kazali da u njihovu dvorištu ta kontrabanda ne prolazi, što je osupnulo razne medijske orjunaše, te oni vapili do neba o cenzuri. Na tomu je ostalo, ali su u Hrvatskoj ostale i cajke, kao znamen valjda. Ima ih posvuda, slušaju se, točno. A nije točno da ih sluša samo zbunjena mladunčad, nego i stariji dečki, da, više dečki nego cure, to im je neka fora koju ni sami ne znaju objasniti. Opušta ih, kažu, razgalame se, raspištolje. I što sad?

Izbaciti cajke iz javnih prostora, kao što je učinjeno u Puli i Osijeku, dobar je početak, a nastavak će biti znatno teži. Vratiti se na početak, objasniti školskoj djeci na satovima glazbenoga odgoja, ali i na satovima povijesti pravu narav te pošasti? Ne znam, nisam pametan kao Brecht. A ne može se reći da HRT, recimo, ne radi na tome, pa u Zabavnom programu (Mario Sedmak!) ne ćete čuti ništa slično, nego odlične glazbene emisije poput A strane, a tako je i na radiju.

Sapunanje daske

Sjećam se isto tako da je Dražen Siriščević svojedobno na HTV-u imao emisiju o operi, tako rađenu da je privukao i publiku kojoj je opera do tada bila strana, pa i smiješna, ha. I kao ravnatelj Lisinskog nastojao je i uspijevao dovući najbolje pjevače i pjevačice, promovirao klasiku, dokazao da su i takvi pothvati rentabilni, a zauzvrat mu nekakvo vijeće sapuna dasku, bez argumenata osim podlih da dovlači navodne seksualne predatore poput Dominga.

Danas je to u modi, osobito kada su u pitanju najveći, kao Kevin Spacey u filmskom svijetu. Uništite im život i karijeru, a kada se poslije ispostavi da nisu što im kažu da jesu, već je kasno. To se ne odnosi na sudski dokazane predatore, kojima je mjesto u zatvoru, gdje ih jedva čekaju.

Dosta o tome, moram na drugi tekst, onaj o 28. veljače 1989. u Društvu književnika kada je u užarenoj večeri začet pokret koji će u malo vremena, a poslije dugoga vremena, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države. Od nas deset govornika iz osamdeset devete sada su samo četiri živa, a ni ja se ne osjećam dobro. O tribini 2023. u sljedećem javljanju.

Jezik naš svagdašnji

Listam tako i nađem riječ – okolovanje. Što je to, zaboga? Ma to je ono kada vas šalju od referenta do referenta. Stara hrvatska navika. I riječ. Tražim dalje i nađem da nije samo hrvatska, jer su Latini imali izraz per rollam, upravo Hrvatski jezikza opisani administrativni cirkus. Kafkijanski. Jest, kada vas birokracija zarola, možete se samo napiti. Ali riječ okolovanje me je razgalila, tvorbeno je baš sjela, kao školovanje recimo ili glasovanje, pa ne bi trebalo okolišati rabiti je u praksi.

Drugi slučaj: hodam središtem Varaždina, puše hladan vjetar. Na vratima prodavaonice ne znam čega piše: Otprto. I odmah mi je toplije, lijepi naš hrvatski kajkavski, e moj Ljudevite.

Treći slučaj: prenositelji nogometnih utakmica “udomaćili” su van umjesto izvan, pa im nikakva služba za jezik ne može stati na kraj. Van terena. Van šesnaesterca, van pameti. Već sam jednom podsjetio da je van rabljen i u starija hrvatska vremena, ali u značenju – osim.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.