U Hrvatskoj mnogi javno iskazuju brigu za djecu u pandemiji i kako će se na njih odraziti privremeni nedostatak druženja zbog online nastave, ali paradoksalno je da nitko ne pokazuje brigu za djecu koja godinama, sama bez vršnjaka, sjede u opustjelim školama i ne pita se s kime se to oni mogu socijalizirati.
> Šterc: Nevjerojatan je nestanak broja učenika u osnovnim i srednjim školama
U sedam godina izgubili smo 51 tisuću učenika
Čak 405 područnih škola ili više od trećine svih područnih škola (36%) te četiri matične danas imaju jedva do 10 učenika, pokazuju podaci koje je dobio Večernji list pretraživanjem Školskog e-Rudnika.
Više od četvrtine matičnih i područnih škola u Hrvatskoj ili njih 631 ima svega od 11 do 50 učenika. Najmanje su stotine i stotine djece u školama bez vršnjaka, a u kombiniranim razredima daleko je više djece koja nemaju ni priliku za dublje socijalne kontakte jer su druga djeca nekoliko godina starija ili mlađa od njih, što je u toj dobi nepremostiva razlika za druženje. Među više od 405 područnih škola s jedva 10 učenika njih više od 170 ima samo do pet učenika! Dok prosječni razredni odjel sada ima 17,2 učenika, u prvim razredima osnovnih škola prosječno je tek 12,8 učenika.
Razvijena Hrvatska, u koju se ubrajaju Zagreb i okolica te gradovi i mjesta uz obalu, ne mora još strepiti zbog ugroženih radnih mjesta, ali onoj opustošenoj, od Slavonije do Like i zaleđa Dalmacije, gori pod petama. U sedam godina četvrtinu učenika izgubile su Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija, a Sisačko-moslavačka,Virovitičko-podravska i Ličko-senjska županija njih više od petine. Osječko-baranjska županija izgubila je skoro petinu učenika, u apsolutnom broju najviše – 7014 đaka.
– Uz nevjerojatan prirodni pad stanovništva najnegativniji demografski pokazatelj je gubitak 51 tisuću učenika u sedam godina. Njihov nestanak iz škola pokazuje i svu širinu iseljavanja jer učenici koji su otišli s obiteljima čine četvrtinu iseljenih. Još gore od toga što su neke slavonske županije izgubile četvrtinu učenika jest to što gubitak učenika na nekim područjima poput Banovine i Obrovca iznosi i do 40%. Strašno je da preko 400 škola ima manje od 10 učenika i nevjerojatno je da se resorni ministar nije nijednom osvrnuo na taj problem. Nije nama problem online nastava, nego je najveći problem toliki gubitak učenika koji će nužno dovesti i do viška radne snage u obrazovnom sustavu – kaže demograf Stjepan Šterc, voditelj odsjeka za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima.
Zanimljivo je da škole na otocima nisu od 2013. gubile učenike, štoviše bilježe i mali porast. Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala s Instituta Ivo Pilar, ističe da su na fenomen smanjivanja broja učenika ukazali još prije deset godina, kao što su prvi ukazali i na izraženi porast broja zaposlenih učitelja i nastavnika te posljedično nepovoljne prosječne omjere broja učenika i nastavnika.
– Razlozi pada broja učenika uglavnom se vežu uz smanjen broj rođene djece, koji je u odnosu na devedesete pao za više od 15 tisuća djece godišnje, te uz iseljavanje i napuštanje pojedinih sredina. U osnovi oba trenda leže isti razlozi – nepovoljno ekonomsko okruženje, osjećaj besperspektivnosti i nemogućnost stvaranja kvalitetnih životnih uvjeta. Sredine niskog indeksa razvijenosti suočavaju se s ogromnim padom broja učenika te se pitanje rada škola u nerazvijenim sredinama nametnulo kao nacionalno strateško pitanje opstanka života u njima. Obrazovna politika treba čim prije formirati specijalizirani tim stručnjaka koji će sagledati rad škola u nerazvijenim sredinama te ponuditi rješenja. Nužan je jasan stav da se u nerazvijenim sredinama neće zatvarati škole jer su jamac opstanka života u tim sredinama, već da će se osmisliti funkcionirajući modeli primjereni za te sredine i škole – ističe Burušić.
Sve male sredine nisu iste niti se sve suočavaju s gubitkom učenika jer razlika postoji između razvijenih i nerazvijenih. Za primjer ističe Lumbardu na Korčuli koja omogućava stanovnicima kvalitetan život i bilježi porast broja rođene djece i posljedično učenika.
– Paradoksalno je da su iskustva s pandemijom i nastavom na daljinu dodatno osvijetlila i probleme sredina s malim brojem učenika. Postali smo svjesni negativnih posljedica nedostatka fizičkog i socijalnog kontakta učenika i izravnih interakcija s vršnjacima i učiteljima. Sad lakše možemo zamisliti u kakvim se dugogodišnjim uvjetima odrastanja nalaze djeca i učenici u nerazvijenoj sredini, gdje ih ima šest ili sedam u cijeloj školi, i koja i da hoće teško mogu razviti željena socijalna iskustva i vještine kao njihovi vršnjaci u drugim sredinama. Oni zaslužuju dodatni trud i programe temeljene na suvremenim rješenjima i tehnologijama koje će im u životu pružiti jednake mogućnosti i šansu. I poruku kako ćemo im promijeniti školu, obrazovne programe i pristupe, a ne poruku kako ćemo im zatvoriti školu jer ih ima malo – govori Burušić.
Demograf Marin Strmota s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu zaključuje:
– Hrvatska s gubitkom stanovništva ide nizbrdo što vuče za sobom ekonomske posljedice, kolaps zdravstvenog, radnog sustava i pad mirovina. Gubitak učenika i zatvaranje škola najveći je simbol demografskog raspada zemlje. Prijatelj koji radi u školi u zaleđu Dalmacije kaže mi da nikad nisu imali manje djece i da će morati ići na kombinirane razrede. Za razliku od razvijenih zemalja koje imaju podjednaku kvalitetu života u gradovima i ruralnim prostorima i svu potrebnu infrastrukturu i normalno im je da žive u mjestima izvan gradova, nama je ruralno sve što je od grada dalje od 10 kilometara. Dok druge zemlje govore o ekonomskom rastu nakon pandemije, volio bih vjerovati da i nas čeka taj scenarij, a ne onaj na koji nas je, nažalost, povijest naučila.
