Hrvatski branitelj Elezović o VRO Oluja: ‘I dubrovačka bojišnica tih dana bila je vrlo aktivna’

“O Oluji se manje više sve zna, ali malo je poznato da je i dubrovačka bojišnica tih dana bila vrlo aktivna”, ističe za Narod.hr hrvatski branitelj iz Dubrovnika Braco Elezović.

Da ne ode u zaborav lani je napisao kako je bilo na dubrovačkoj bojišnici tijekom velike vojno-redarstvene operacije Oluja u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak preostali okupirani teritorij osim istočne Slavonije.

> (FOTO, VIDEO) Obilježena 27. obljetnica pogibije 9 mladih Dubrovčana: ‘Najveća pojedinačna tragedija i ratni zločin tijekom agresije na Dubrovnik’

> Tko je branio Dubrovnik u Domovinskom ratu?

> (FOTO) Hrvatski branitelj Elezović: ‘U Vukovaru se osjeti onakva Hrvatska kakvom je ja sanjam’

Bitka za kotu 497 jedna je od velikih, ali neispričanih epizoda iz Domovinskog rata, prisjeća se hrvatski branitelj Elezović. Ovu neispričanu epizodu iz Domovinskog rata donosimo u cijelosti:

Kota 497

Na današnji dan 1995. godine započela je veličanstvena oslobodilačka vojno-redarstvena operacija Oluja. O Oluji se manje više sve zna, ali malo je poznato da je i dubrovačka bojišnica tih dana bila vrlo aktivna. Dubrovačka 163. brigada Hrvatske vojske nije izravno sudjelovala u Oluji. Naime ova je brigada pokrivala gotovo 50 kilometara dugu i vrlo osjetljivu crtu dosegnutih položaja u dubrovačkom zaleđu, pa bi slanje bilo kojeg dijela ove postrojbe oslabilo i samu crtu obrane. Od dubrovačkih postrojbi u Oluji su sudjelovali pripadnici SJP Grof te brojni Dubrovčani u sastavu drugih postrojbi Hrvatske vojske, poglavito 4. gardijske brigade.

Na ovoj našoj južnoj bojišnici dan uoči Oluje neprijatelj je s položaja u Popovom polju granatirao Zaton i užu okolicu Dubrovnika, a od jedne od ispaljenih granata na zatonskoj plaži je poginulo troje mladih ljudi, među kojima je bio jedan sedamnaestogodišnjak, dok je još troje bilo teško ranjeno.

Za vrijeme same Oluje četničke snage su na dubrovačkom ratištu pokušale izvršiti osvetnički protuudar pa su tih dana topništvom napadani gotovo svi istureni položaji Hrvatske vojske. Hrvatska vojska je uspješno odgovarala na sve četničke provokacije i pokušaje destabilizacije vrlo čvrste crte obrane.

Samo nekoliko dana nakon Oluje izvršen je i pješački napad na kotu 497. Četnici su uspjeli iznenaditi hrvatske branitelje te zauzeti sami vrh kote 497, zbog čega su se branitelji bili prisiljeni zakloniti u jedan od improviziranih zaklona ispod samog vrha. U tako nepovoljnom položaju uspjeli su izdržati do protuudara pripadnika izvidničkog i diverzantskog voda te pripadnika 1. pješačke bojne, mahom prekaljenih i dobro naoružanih branitelja i dragovoljaca dubrovačke 163. brigade, koji su iza sebe imali već četiri godine iskustva ratovanja po najtežim položajima obrane grada Dubrovnika i čišćenja njegovog zaleđa.

Prilikom protuudara istaknutu ulogu je odigralo i naše topništvo te trocjevac sa susjednog položaja. Precizno navođeno topništvo je pokrivalo sve neprijateljske topničke položaje, duž cijele crte razdvajanja, a trocjevac je tukao po samom vrhu kote 497. Akcija je nakon nekoliko sati bliske borbe uspješno okončana, opkoljeni hrvatski branitelji su izvučeni iz obruča, a kota je ponovo vraćena u naše ruke. Na našoj strani su ranjena trojica branitelja, od kojih jedan s vrlo teškim i po život opasnim ozljedama, ali je preživio te je i dan danas živ. Neprijateljski vojnici su se, uz vrlo vjerojatne gubitke, o čemu svjedoče krvavi i izbušeni dijelovi opreme pronađeni na samoj koti 497, povukli na svoje polazne položaje.

Važno je naglasiti i djelovanje pripadnika saniteta, tada vrlo mladih, ali iskusnih ljudi koji su uz maksimalan rizik zbrinuli ranjene pripadnike 163. brigade.

Bitka za kotu 497 je jedna od velikih, ali neispričanih epizoda iz Domovinskog rata i ne treba dozvoliti da ode u zaborav. To je bio i posljednji četnički pokušaj izbijanja na Jadransko more i odsijecanja dijela nekadašnje općine Dubrovnik te pripajanja istog nekoj budućoj Republici Srpskoj. Zahvaljujući herojima iz ove priče, čija imena bez njihove dozvole neću objavljivati, to im nije pošlo za rukom. Hvala im.

Danas sve njih susrećemo na ulicama ovoga našega Grada. Mlađi naraštaji se redovno mimoilaze s njima ne znajući koliku su žrtvu ovi heroji podnijeli da bi njima, mladima, život danas bio ljepši. Ti heroji su danas obični mali ljudi, ugostitelji, vatrogasci, umirovljenici, zanatlije, ali sve ih veže ono nešto što znaju cijeniti samo oni koji su prošli to isto i oni koji su živjeli u tim vremenima ponosa i slave.

Braco Elezović