Kad sretnem svog cenzora, uvijek izmijenimo nekoliko riječi.
Ovaj aforizam prikladno opisuje moj odnos sa Slavkom Goldsteinom u proteklih nekoliko godina. Slavko Goldstein umro je 12. rujna u 90. godini života i brojni su se mediji kao i obično, površno i bez naročita zanimanja, osvrnuli na njegov život. Najčešće su ga, prepisujući jedni od drugih, proglašavali jednim od naših najvećih intelektualaca, a poneki su ga svrstavali i u red najvećih historiografa.
Slavko Goldstein imao je određenih zasluga za hrvatsko društvo. Na političkom planu treba istaknuti njegovo javno zalaganje za višestranački i tržišni sustav već nekoliko godina nakon Titove smrti. Dok su i mnogi nekomunisti oklijevali javno reći da bi trebalo dopustiti osnivanje političkih stranaka, Goldstein se sam ili u tekstovima zajednički napisanim sa zagrebačkim ekonomistom Marijanom Korošićem, zalagao za snažne reforme jugoslavenske jednostranačke močvare. Vjerojatno su to tada s mrštenjem i prijekornim mahanjem glave pratili partijski moćnici, razni račani, fumići, družići i ini.
Važno je što Goldstein nije ostao samo na publicističkom pristupu teoriji višestranačja. Upustio se i osnivanje organizacije, Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, kasnije stranke. Bilo je to doba kad se demokracija osjetila u zraku pa tom njegovom angažmanu treba dati i primjerenu ocjenu.
Postoji nejasna priča o tome da je Goldstein utjecao na kontroverznu ustavnu preambulu (Zavnoh, nasuprot NDH…), ali o tome nemamo previše dokaza. U 2000-tim Slavko Goldstein pripomogao je, po svemu sudeći, i gašenju saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. Kao član komisije protivio se sadržaju njezina izvještaja, koji na kraju nije prihvaćen. Ubrzo po dolasku na vlast Ivice Račana i koalicijskih prijatelja, komisija je ugašena.
Kao što kaže aforizam s početka teksta (jedan od sjajnih radova beogradske aforističke škole koju predvode Aleksandar Baljak i drugi, a naveden je i u Šuvarevoj Bijeloj knjizi), s njim se uvijek moglo izmijeniti nekoliko riječi. I obrnuto, smatrao je i mene pristojim čovjekom, s kojim bi se moglo raspravljati u nekoj situaciji. Ali na javna sučeljavanja nije pristajao.
Razgovarali smo u njegovom uredu, nakon što mi je uredništvo Jutarnjeg lista, 2012. prihvatilo objavu feljtona o logoru u Jasenovcu, utemeljenog na autentičnim dokumentima pronađenima u Hrvatskom državnom arhivu. Tadašnji urednik u Jutarnjem listu, Davor Butković, a kako sam čuo i sam izdavač Nino Pavić, bili su zaintrigirani tekstom i novim, ekskluzivnim informacijama. Dogovoren je već honorar i određen izvršni urednik s kojim će se uobličiti feljton od planiranih šest nastavaka. Već sam počeo pregledavati i fotografije jasenovačkog logora koje se čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju. Tamo se nalazi, primjerice, fotografija zatočenika kako grade motorni brod, kojim su kasnije, kako stoji u potpisu ispod slike, pobjegli iz logora.
Urednici Jutarnjeg lista u jednom su trenutku predložili da odem do Slavka Goldsteina i da mu pokažem rezultate istraživanja. Bude li ozbiljno osporio moje informacije, ništa od feljtona. Ako ne bude mogao dati čvrste protuargumenta, feljton ide.
Razgovor sa Slavkom Goldsteinom trajao je više od sata. U njegovu uredu, izvukao sam najjače argumente. Kako to da su poslijeratne ekshumacije pronašle samo 400 posmrtnih ostataka? Gdje bi bilo pokopano tih 80.000 navodnih žrtava s popisa, ako su istraživači sondirali teren i bušili na stotinjak mjesta, i nisu našli gotovo ništa?
Kako to da većina zatočenika koji su bili u logoru 1941. govori da ih je bilo oko 1100 do 1200, a na popisu ubijenih je 10.700 imena? Jeste li čitali što je o svom boravku u logoru napisao Milko Riffer već 1946. godine, kad su sjećanja bila svježa? Postoje popisi izvanredno puštenih iz logora povodom pojedinih blagdana, tako je ukupno više od 1600 ljudi, što kažete o tome?
Odgovor je bio zaprepašćujući: „Ne znam. Ma ja se zapravo i nisam previše bavio tim logorom…“
Kako ne, pa potpisujete knjige koje o tome govore?
„To je moj sin radio, a ja sam samo pomagao!“
Rekao je čak da su i njega neke stvari malo zbunile u svemu tome, da mu ponešto oko Jasenovca izgleda čudno, ali – slijedio je konačni odgovor: „Postoji taj popis žrtava! Ja tome vjerujem!“
Kad smo došli na teren vjerovanja, umjesto činjenica, dokumenata i inih historiografskih povjesničarskih trica i kučina, razgovor je bio gotov. Rekao je da će pročitati moj tekst i dati ocjenu Jutarnjem listu treba li ga objaviti.
Nedugo potom sreo sam ga na jednoj tribini. „Pročitao sam ono vaše. U redu, rekao sam ljudima u Jutarnjem, neka objave pa neka se vidi što je to…“
Dan-dva kasnije zvali su me iz Jutarnjem s pitanjem što kaže Goldstein. Rekoh, meni je rekao da objavite…
Iz Jutarnjeg su javili da će objaviti feljton, ali idući mjesec. Zatim su prošla još dva mjeseca. Pa još jedan.
Nakon nekog vremena bilo je jasno o čemu se radi. Potvrdili su to tiho i neki bivši kolege s kojima sam radio u Jutarnjem listu. Nema ništa od feljtona, zvao je Goldstein…
Feljton je objavljen u Glasu Koncila tijekom 2013. godine, u 22 nastavka.
Pouzdano znam i da je kao član upravnih tijela Spomen područja u Jasenovcu spriječio jednog povjesničara, tada zaposlenog u Jasenovcu, da ode u Lepoglavu i razgovara o jasenovačkom logoru s Dinkom Šakićem koji je ondje bio na odsluženju kazne.
S druge strane, Slavko Goldstein je bio nadglednik knjige Nataše Mataušić „Jasenovac, radni logor i logor smrti“, čiji je sadržaj potaknuo nekoliko ljudi da se snažno angažiraju na rasvjetljavanju logorskih proturječja. Meni je, primjerice, bilo veliko iznenađenje pročitati o igralištu za odbojku i nogomet koje se u logoru uredilo za razonodu logoraša u slobodno vrijeme. U fusnoti je stajalo da je to iz knjige bivšeg zatočenika Milka Riffera. Slijedilo je čitanje te knjige, koja je budila novu znatiželju. Tako je i Slavko Goldstein zaslužan za moje intenzivno istraživanje jasenovačkog fenomena posljednjih godina.
A tu je propustio veliku priliku da zaista zaduži hrvatsko društvo. Imao je na raspolaganju realne informacije o jasenovačkom logoru, a kao utjecajan čovjek, štoviše savjetnik premijera, mogao je pomoći da se one prošire u hrvatskoj javnosti u smirenoj i kvalitetnoj raspravi. On je međutim odabrao odugovlačenje, izbjegavanje, prešućivanje. To nisu odlike velikog intelektualca i historiografa.
Razgovarao je, primjerice, sa Zlatkom Hasanbegovićem, tada ministrom kulture. I u jednom je novinskom intervjuu opisao da su se složili kako je nakon Kozare bilo prisilno evakuirano stanovništvo, ali nije bilo ubijanja. Goldstein je rekao da je točno da se tada nije masovno ubijalo, ali samo zato što je zapovjednik te operacije bio njemački general Stahl, koji je imao naređenje da muškarce i žene, sposobne za rad, otpremi u Njemačku. Otkud onda na jasenovačkom popisu 15.000 srpske djece, kad ih ni prije ni poslije te kozaračke bitke nigdje nije bilo internirano u toliko velikom broju? O tome nije htio razgovarati.
Goldstein je bio partizan koji je priznao zločine koje su partizani radili u ratu i osobito po njegovu završetku. U tome je bio jedan od rijetkih pripadnika tog pokreta. Prije godinu-dvije izazvao je konsternaciju na skupu Saveza boraca kad je rekao da je Tito uspostavio totalitarnu vladavinu od 1945. do 1950. Čak i takvo malo povijesno priznanje priskrbilo mu je zvižduke i negodovanje njegovih. Kao vlasnik male izdavačke kuće objavio je i odličnu knjigu „Čovjek iz Krležine mape“, Milana Gavrovića, o tragičnoj sudbini Đure Vranešića, liječnik kojeg su hrvatski komunisti poslije rata osudili i ubili, iako je u svoj sanatoriju sklonio neke prijatelje Židove, a uz njih i Miroslava Krležu. Pokušaj izdavanja političkog lista Tjednik, pa čak i kritički tekstovi i prosvjedni pamfleti protiv Franje Tuđmana mogu mu se Goldsteinu ubrojati u pozitivno zalaganje za širenje demokracije u društvu.
Ali sve to blijedi u odnosu na njegovo nastojanje da onemogući raspravu i o ratnom, a posebice poratnom Jasenovcu. Na kraju je izdao i knjižicu u kojoj je slabim argumentima nastojao parirati knjizi „Jasenovački logori“ (Horvat, Vukić, Pilić, Matković). O tome smo već pisali u Hrvatskom tjedniku.
Vjerojatno je najveća prepreka otvaranju prema nijansiranom pristupu kontroverznim događajima iz Drugog svjetskog rata bila sudbina njegova oca, kojeg su ustaše ubili na početku rata, na nepoznatom mjestu, pretpostavlja se, kod Jadovna u Lici. Emocije su prevladale, a to nije dobra preporuka za intelektualnu djelatnost ili za bolju historiografiju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
