Mi u medijima pripremali smo se za inauguraciju novog predsjednika kao za Superbowl, a na koncu smo od sveg priželjkivanog višesatnog spektakla dobili samo amerikaniziranu verziju Lijepe naše. Da nije bilo glazbene točke, bilo bi kraće od vremenske prognoze! No, nikad nije gotovo dok debela dama ne zapjeva, rekli bi Ameri. Naša je, doduše, mršava, ali ništa manje vrijedna, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Veće reakcije na društvenim mrežama izazvali su šlafrok haljina prve dame Sanje Musić Milanović i rascvjetani šešir Josipe Lisac nego državnički novogovor predsjednika Milanovića.
A uvjerljivo najveća kontroverza ostade himna u neponovljivoj izvedbi hrvatske glazbene dive!
Pravi problem je ipak da nešto što je trebalo biti inauguracija – dakle, svečana proslava – mnogo više nalikuje na tugaljivu komornu komemoraciju.
Je li primjereno da se novoizabrani predsjednik ponaša kao da za njega nije glasalo preko milijun Hrvatića, već kao da je za njega podignuto 76 što lijevih što desnih ruku u Saboru – o tome će budućnost tek dati svoj sud. Kaže Milanović, on neće biti korektivni, nego konstruktivni faktor. No, da je do sad pokazao talent za konstruktivno, vjerojatno danas uopće ne bi bio predsjednik. Bio bi, naime – premijer.
Dok se mi zabavljamo tko to tamo pjeva te kakvo je ruho netko obukao na Pantovčaku, glavni državni odvjetnik – ostade nam gol. Dražen Jelenić javno priznao da je mason! I nije pritom odmah ponudio ostavku! Iako mu zakon o državnom odvjetništvu zabranjuje ne samo politički već bilo kakav angažman koji pobuđuje sumnje u njegovu transparentnost i nepristranost.
Valja istaknuti, odavna nije zločin biti mason, masonske udruge nisu više u ilegali, ali i dalje se nameće pitanje sukoba interesa kad se mason popne na neku javnu funkciju, a istovremeno je član konspirativne udruge koja između ostaloga služi i parainstitucionalnom napredovanju svojih članova, mimo javnih kriterija. Barem je tako bilo u prošlosti.
Predbacivali su Jeleniću sjedenje u kazališnoj loži s Bandićem, a sad vidimo da su veći problem neke druge lože.
A mi se ljutili na način na koji se biraju glavni državni odvjetnici, uvjereni kako smo pametni što prepoznajemo da se takve fotelje dodjeljuju u stranačkoj trgovini ispod stola. Koje li naivnosti! Država ostaje voda duboka.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
