Nema nikakve dvojbe, odlukom da istospolni partneri ne smiju biti diskriminirani u usluzi(!) udomljavanja, Ustavni sud zagazio je duboko u područje koje mu nipošto ne pripada. Izdvojeno mišljenje suca Šumanovića kirurški precizno secira situaciju u kojoj je Ustavni sud prisvojio ulogu zakonodavca i počeo kreirati zakonski okvir bez stvarnog temelja u ustavnopravnom poretku RH, pa čak i u suprotnosti s njim, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
U jednom se slažem s mišljenjem Usuda: istospolni partneri ne bi smjeli biti unaprijed automatizmom isključeni iz razmatranja mogu li biti udomitelji, pa na koncu i posvojitelji. Jer, nemoguće je predvidjeti sve iznimke u kojima bi i takav par mogao biti prvi (ili zadnji, svejedno!) izbor za vođenje brige o tuđem djetetu. Isto tako, istospolne obitelji s djecom već postoje i preko te činjenice nijedno zakonodavstvo ne može i ne smije prijeći. I to prije svega u interesu djece koja u takvim obiteljima žive! No, Usud ide korak dalje, inzistira na nespretnoj zakonskoj sintagmi o pravu na “nediskriminirani pristup javnoj usluzi udomljavanja”. Usluga udomljavanja! Hvataju se za riječ “usluga” kao utopljenik za slamku”! Cilj je jasan, tako se udomiteljstvo svodi na gospodarsku djelatnost, pa onda etička, moralna, znanstvena i stručna pitanja, o društvenom konsenzusu da ni ne govorimo. padaju u drugi plan.
Koliko god udomljavanje pravno nije isto što i posvojenje, ono je u biti isto: posvojitelji i udomitelji djeci pružaju neku vrstu zamjenske obitelji. A tad to nije trgovinska transakcija, u prvom planu moraju biti djeca i njihova prava, pa tek onda oni koji bi se htjeli baviti brigom za djecu ili se tako ostvariti kao roditelji.
Naravno da je ovdje udomljavanje samo sredstvo, nužna stepenica prema konačnom cilju – pravu na posvajanje. Uostalom, i dvojici istospolnih tužitelja udomiteljstvo je, to sami priznaju, samo surogat za nemogućnost posvojenja.
Često se kao vrhunski kontraargument ističe da je djeci sigurno bolje u obitelji s istospolnim parom koji se o njima s ljubavlju brine, nego s heteroseksualnom majkom alkoholičarkom ili ocem nasilnikom. No, pijanci ni nasilnici ne dobivaju tuđu djecu na brigu! A razlozi za često odbijanje heteroseksualnih parova uopće ne moraju biti tako drastični.
Udomiteljstvo je “lijek” za dijete bez obitelji, a ne za udomitelje bez djece. Dijete nije objekt bilo čijih pretenzija i interesnih aspiracija i ne smije biti instrumentalizirano na normativnoj ni na provedbenoj osnovi, savršeno jasno kaže sudac Šumanović. Posve je neshvatljivo kako se većina ustavnih sudaca mogla oglušiti na to.
Nije ovo prvi put da se Usud ponaša kao da ustavna definicija braka, koju su referendumom u Ustav unijeli građani, svojom suštinom ne predstavlja zaglavni kamen relevantnog ustavnopravnog okvira za pitanja obitelji i braka. Niti godinu kasnije, Usud je donio odluku da ni kirurška operacija nije nužna da bi se nekome priznala promjena spola. Što pak znači da je ustavna definicija braka kao zajednice muškarca i žene već promijenila značenje. Jer, eto, građani se nisu sjetili izrijekom napomenuti da to dvoje moraju biti rođeni kao muškarac i žena!
Posljednjom odlukom Šeparović i društvo počeli su se ponašati kao visoki povjerenici u BiH, koji samoinicijativno prema vlastitoj volji mijenjaju sadržaj i intenciju Ustava. U Hrvatskoj, sljedeća promjena je sada već uvedena na mala vrata, ali apsolutno ništa ne priječi da se uskoro širom otvore te da se slična komesarska odluka donese i za pravo posvojenja, a da pritom ništa ne pitaju ni građane ni zakonodavca. O djeci da i ne govorimo.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
