Ozdravljenje hrvatsko-srpskih, odnosno srpsko-hrvatskih odnosa istodobno je, čini se, prvorazredna velika zadaća i tema i prigoda za bezgranične manipulacije. Pomnije praćenje i poznavanje suvremenoga razvitka tih odnosa otkriva da se mnogo više energije, napora i sredstava ulaže u manipulacije tim odnosima negoli u njihovo ozdravljenje, piše Ivan Miklenić u kolumni za Glas Koncila.
Jutarnji list prenio je u ponedjeljak 2. rujna vijest pod naslovom »Propala prva škola za Hrvate i Srbe, u njoj će otvoriti vrtić« u kojoj se navodi da je u Vukovaru definitivno propao »projekt zajedničke osnovne škole za male Hrvate i Srbe u Interkulturnoj školi ‘Dunav’« te da hrvatska Vlada mora Kraljevini Norveškoj, koja je financirala taj projekt, vratiti 360 000 eura, do sada uloženih u taj projekt. Nakon objave te vijesti prvo pobuđuje čuđenje to što je za iniciranje takvoga projekta, pa bilo to i u ranjenom Vukovaru, bila potrebna treća država, s nekim svojim kozmopolitskim interesima, kao da u Vukovaru država Hrvatska još uvijek nije kod kuće i da ona nije ni pokušala učiniti više za normalno ljudsko i obrazovno povezivanje mladih Hrvata i Srba. Ne može biti logično da predstavnici hrvatskih Srba realno participiraju i u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti, a da nije moguća zajednička škola u kojoj bi bila poštovana sva prava kako Hrvata tako i Srba. Navod iz spomenutoga članka da je 2018. na poziv na upis u tu školu prijavnicu preuzeo samo jedan jedini roditelj otkriva koliko je dubok jaz između stvarnoga života i političara, koji su nevjerodostojni kao i njihove priče o suživotu, međunacionalnoj snošljivosti, međusobnom poštovanju.
Temelj pravoga, stabilnoga mira, koji jamči stvaran suživot i uzajamno prihvaćanje i pomaganje, isključivo su pravda i istina, a politika je de facto sve do sada ignorirala i pravdu i istinu o Vukovaru i u Vukovaru. Štoviše politici je upravo često potreban razdor među skupinama prema različitim nazivnicima, a vrlo očito to se pokazalo npr. za vlade SDP-ove koalicije koja je Vukovaru željela na silu nametnuti nazive službenih ustanova na ćirilici, čime Srbi ne bi dobili nešto važno za kvalitetu svoga života, a čime su uznemirili duhove u hrvatskoj javnosti i tako odvratili pozornost od svojih promašaja u upravljanju zemljom. Umjesto napora za ozdravljenje objektivno vrlo teško narušenih odnosa, osobito u teško ranjenom Vukovaru, i umjesto stvarnih napora da bude što je moguće više pravde i istine, ta je vlada pribjegla manipulaciji ne mareći što su posljedice manipulacije umjesto ozdravljenja produbljivanje rana. Hrvatske državne vlasti, premda načelno zastupaju i promoviraju jednakopravnost građana bez obzira na nacionalnu pripadnost do te mjere da je srpska nacionalna manjina u nekim izbornim mogućnostima čak povlaštena, nemaju političke volje stvarno poštujući jednakopravnost svih hrvatskih građana tražiti i promicati istinu i pravdu primjereno neovisnoj državi.
Nisu li hrvatske državne vlasti, poslušne svojim skrivenim gospodarima, zajedno s medijima, podložnim istim gospodarima, upravo hrvatsko-srpske incidente manipulativno iskoristile za skrivanje pred hrvatskom i svjetskom javnošću da je među 294 ekshumirane i nedavno pokopane žrtve komunističke revolucije u Gračanima bilo čak 63 maloljetnika, od kojih 16 djece mlađe od 14 godina? Hrvatska javnost u vrijeme toga pokopa, potpomognuta najpoznatijim srpskim političarom, kao i srbijanskim političarima, gorjela je od medijskih optužaba i zgražanja nad hrvatsko-srpskim incidentima u Kninu, Đevrskama i Viškovu i nekim drugim mjestima, a pokazalo se da na Viškovu uopće nije bilo incidenta na nacionalnoj osnovi, da je u Đevrskama bilo samo remećenje javnoga reda i mira… A događanje u Uzdolju nameće pitanje tko je organizirao pustopašne navijače da idu napadati navijače »Crvene zvezde«, odnosno nije li organizator toga incidenta onaj isti koji je organizirao iscrtavanje kukastoga križa na stadionu na Poljudu, kojega sve hrvatske obavještajne i policijske snage nikako ne mogu ili ne smiju otkriti?
Zagrebački dnevni listovi dali su veliku pozornost javnomu oglašavanju požeškoga biskupa i njegovu osuđivanju nasilja što su ga izvršile »određene osobe nad ljudima srpske nacionalnosti« prešućujući ili marginalizirajući biskupovo ograđivanje od manipulacije tim incidentima. Naime, svi hrvatski biskupi, bez svake sumnje, osuđuju uvijek i svagdje svako nasilje počinjeno nad bilo kojom ljudskom osobom, no izbjegavaju javna očitovanja da ne budu uvučeni u nejasna događanja, tim više što se medijima ne može vjerovati, i ne žele dopustiti da se i njima manipulira. A veliku manipulaciju objavio je, upravo u tom kontekstu, Jutarnji list od 1. rujna u članku pod naslovom »Veliki prijatelj episkopa SPC-a Jovana Ćulibrka, a zbog ekumenizma, kritizirao ga je i Glas Koncila«. Neopoziva je činjenica da Glas Koncila, koji promiče ekumenizam, nikad nije nikoga kritizirao zbog ekumenizma, a što je upozorio na naivnost da se za nešto umjesto politike optužuje osjećaj, tj. umjesto uzroka – posljedica, ne smije se i ne može objektivno tumačiti kao osporavanje ekumenizma.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
