Ivica Jularić: Hrvatsku se kuha u „bosanskom loncu“

Naš državni vrh je zabrinut jer je uhićeno deset hrvatskih časnika u jednom danu! Izgleda kako su navikli na pojedinačna uhićenja u duljem vremenskom periodu kao nešto normalno u duhu suradnje s institucijama. Kako nam već godinama štite Hrvatske interese oni koji po mišljenje moraju u Bruxelles, NATO i Buzin, kad čim to izgovore priznaju da smo suverenitet odavno predali nekom drugom. Mudro drugovi ukloniše veleizdaju iz kaznenog zakona da bi nam svaki takav potez mogli nazvati „duhom suradnje“, a ti nam duhovi rastočiše državu. Svaki normalan političar u svakoj normalnoj zemlji štiti svog vojnika jer time štiti i politiku svoje zemlje, dok jedino to kod nas nije slučaj. Ti problemi odnosa prema hrvatskim vojnicima mogu se sagledati po pristupu prema onima koji su za Hrvatsku ratovali u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Pod motom malja zvanog „zločin“, hrvatski vojnici su ubijani i nemilice progonjeni kako nekada tako i danas. U pravilu uvijek od Srba koji konstruirajući nakaradne optužnice ubijaju i tamniče najbolje hrvatske sinove, jer svaki otpor prema srpskoj tlaci je poodavno kod njih definiran kao zločin. Nakon svakog rata koji su započeli i izgubili, Srbi će pronaći neke Pilsele, Jakovine, Markovine, Pusiće i Teršeliće koji će nam tumačiti kako smo zločinci jer smo eto i mi ubijali, a rat je bio humanitarnog karaktera. U tim ratovima gdje Srbi svojoj nejači od 17. do 77. dostavljaju humanitarnu pomoć u obliku municije i minobacača (puške već imaju), Hrvati ne bi smjeli ubijati, već imaju samo biti ubijani. Mi se eto uvijek drznemo ići kontra običaja srbijanskog humanitarnog ratovanja, pa ispadnemo zločinci, kako četrdesetpete tako i devedesetpete.

Naučiše nas da poštivamo sudove pa tako ispoštivasmo i najčudnije optužnice Srbijanaca i presude koje donesoše nekad jugoslavenski tužitelji, a danas hrvatski suci. Svako raskidanje zajedničkih saveza s tim ubojicama i obnova hrvatske državnosti kod Srbijanaca i njihovih pokrovitelja Engleza, izaziva reakcije koje žele stvari vratiti na početak. Uostalom, knjiga australske Hrvatice koja je doktorirala na Oxfordu – Vesne Drapac, izdana 2010. godine, govori o tome kako se stvarala ideja Jugoslavije u anglosaksonskim krugovima. “Constructing Yugoslavia: A Transnational History” – knjiga Vesne Drapac, renomirane povjesničarke i profesorice na Sveučilištu u Adelaideu, govori o jugoslavenizmu konstruiranom u anglofonom svijetu o kojemu mi nismo znali, a malo Hrvata ju je pročitalo jer se nitko nije potrudio da bude prevedena na Hrvatski.

Knjiga se temelji na istraživanjima putopisa i spisa koje su u 19. stoljeću zabilježili prvi putnici i putopisci iz visokog engleskog društva, koji posjećuju Hrvatsku i BiH, te na temelju tih posjeta pišu svoju viziju lokalnog stanovništva kroz sociološko-darvinističke ideje. Ti engleski putnici, među kojima je okosnica Arthur Evans, okupljaju se oko premijera Williama Gladstona te tako stvaraju novu britansku politiku, koja, prema pisanjima Evansa, vidi Hrvatsku i BiH kao srpsku zemlju, okosnicu buduće jugoslavenske države te dominantnu srpsku rasu koja ima pravo vladati nad ostalom subverzivnom rasom. Prema Hrvatima je u tim spisima i posredno britanskoj politici očita patološka mržnja te smatraju da su u katoličkoj zavjeri s Vatikanom te neuklopljeni u zajedništvo južnih Slavena. Britanci su sebe prozivali prijateljima južnih Slavena, no ustvari su ih smatrali neodgojenim divljacima.

Jugoslaviju se stvorilo kako bi se britanski imperij sačuvao te kako bi se zapriječio prodor njemačke na jugoistok Europe dok je ključni cilj bio održati kontinentalnu masu pod nadzorom Britanije. Tvorci ideje Jugoslavije (Britanci, Francuzi i Amerikanci) smatrali su da su Srbi najjači siledžije te da ih treba pustiti da uređuju, ali ne kako sami žele. Jugoslavenskoj konstrukciji došao je kraj kada se pokazalo kako Srbi nisu toliko snažne siledžije, što je razljutilo i same Srbe i njihov Dom srpske istorije koji je bio ogorčen što su ih izdali oni koji su ih podržali u proširenoj Srbiji – Jugoslaviji te što su ih porazili upravo Hrvati i Bošnjaci. Raspadom Jugoslavije krivnja je svaljena na leđa ekstremista i nacionalista, koji su optuživani da su tobože urušili konsenzus i prosperitetnu državu.

Reafirmacijom hrvatskog i srpskog jezika za vrijeme vladanja SDP-a na Hrvatskoj televiziji, te stvaranjem jedinstvenog kulturnog prostora i solidarnosti u „regiji“, stvara se temelj za zajednički identitet obilato financiran našim novcem preko Ministarstva kulture i HAVC-ovih koprodukcija. Silan novac uložen je u razne „tolerantne“ umjetnike, pamflete i filmove s tematikom „ko nas bre zavadi“ i u tom svjetlu moramo promatrati uhićenja i suđenja Hrvatima kao nositeljima nacionalizma i netolerancije. Danas je nažalost Bosna i Hercegovina jugoslavensko čedo, Jugoslavija u malom, u kojoj se pravila igre mijenjaju silom prema interesima vanjskih sila, a u pravilu na štetu Hrvata uz kršenje ljudskih prava. Sve dok se  budućnost BiH ne kroji u parlamentu nego na međunarodnim kongresima, događat će se progoni i izgoni Hrvata kao glavnih faktora nestabilnosti. Ništa bolje nije ni u Hrvatskoj onima koji su se drznuli oduprijeti velikosrpskoj hegemoniji, pa nam najveći Srbin među velikosrbima kadrovira vladu uklanjajući nepodobne i amenujući njemu prihvatljive ministre.

Protiv jednog hrvatskog generala podignuta je optužnica „jer nije spriječio zločin“ na što nitko od političara nije ni trepnuo. Navodno su pobijeni civili, a general je kriv jer su vojnici pokupili civilne puške i propustili su sve to fotografirati. Godinama slušamo poruke političara kako se svi ratni zločini trebaju procesuirati bez obzira s koje strane bio počinitelj i uvijek poslije tih poruka bivaju uhićeni Hrvati, što kod nas političari ne primjećuju, jer u lijepoj našoj nikad ne uhićuju desetoricu odjednom. U isto vrijeme benevolentno imenuju oficire agresorske vojske pomoćnicima ministara i dožupanima, dok njihovog vođu odlikuje predsjednik za izniman doprinos RH. Njima dadosmo umjesto amnestije aboliciju, a sebi…doživotni progon. O srpskim zločinima se ne govori i ne piše u medijima kao niti o 480 logora pod srbijanskim nadzorom koje je 1995. utvrdila komisija UN-a, ali smo prisiljeni svako malo slušati i čitati konstrukcije o Jasenovcu. Dok mladi Hrvati odlaze iz BiH i Hrvatske pritisnuti ideološkim i ekonomskim progonom razočarani nama starijima, koji sve ovo vrijeme kao izraz nezadovoljstva razbismo samo jedan prozor na jednom ministarstvu. Dok mi šutimo ili mirno i dostojanstveno prosvjedujemo, „region“ ide dalje gazeći Hrvate svim raspoloživim sredstvima.

Izvor: narod.hr