Majčica izbora za Miss Amerike Gretchen Carlson nedavno je odlučila da se tijekom ovog natjecanja kandidatkinje više neće šetati pistom u bikinijima te da “Miss Amerike više neće biti birana na temelju svog fizičkog izgleda.” Znači, ostaju samo one dame koje se bore za mir u svijetu, a na plažu kao štivo nose Aristotelovu Metafiziku, pIše Ivica Šola za Glas Slavonije.
Svako je vrijeme imalo svoje puritance koji su na temelju određenog svjetonazora, na religijskoj i/ili filozofskoj matrici, određivali što je ispravno, a što ne, svaki je puritanizam imao svoje neprijatelje i “vještice”, no ovaj novi puritanizam na feminističkoj matrici, radikalan do bizarnosti, ispražnjen je od bilo kakvog suvislog svjetonazora, izvan svake pameti, a svodi se samo na jednu riječ – viktimizam. Ovaj četvrti val feminizma 2.0 Laura Tecce nazvala je talibanskim jer se radi o fanatizmu koji je zaposjeo sve, od medija do sveučilišta. Temelj mu je kriminalizacija muškosti kao takve, na matrici etičkog i kulturnog relativizma. Legitimaciju tom ludilu dalo je nedavno Američko društvo psihologa izbacivši kao izvor svih problema sintagmu “tradicionalna muškost”. To smo mi, muškarci, kako obrazlažu u dokumentu, koji smo obilježeni, molim lijepo, među inim “stoicizmom i kompetitivnošću” (!?), pa smo kao takvi toksični. S druge strane, ove talibanke i talibani, kada su imigranti iz islamskih zemalja na Staru godinu u Koelnu napravili masovna seksualna zlostavljanja, gradonačelnica, feministica, rekla je: “Pa to je njihova kultura.” Dakle, bolesna muškost kako su je definirali, odnosi se na bijelca, zapadnjaka i heteroseksualca. Kada pak pogledate (i) naše medije, ne prođe dan, doslovno svaki dan, da tema u udarnim terminima ne bude neki poremećeni, nasilni muškarac. Ne treba mi znanstveno istraživanje, ali stvarati sliku manjine nasilnih žena ili muškaraca o svim muškarcima ili svim ženama jest manipulacija, podvala, koja ne odgovara većini muškaraca koji su, ah ta evolucija, zaštitnički nastrojeni i brižni.
”Diktatorica Veljača”
Borba protiv nasilja pretvorila se u pornografiju zla sa subliminalnom, od znanosti do medija, kriminalizacijom muškosti kao takve, osim ako ste homić, iz druge kulture ili nebijelac. Taj novi, talibanski feminizam sebe naziva “intersekcijski feminizam” jer nisu više samo žene koje treba zaštititi od tlačenja “tradicionalne muškosti”, već homoseksualci, interseksualci i transseksulaci te – imigranti, pa makar i silovali žene po ulicama jer, na tragu etičkog i kulturnog relativizma, “to je njihova kultura”. Nema #metoo na ulicama Koelna, samo tamo gdje je show, gdje je uspješan i poznat bijeli muškarac, koji više neće gledati ni misice u bikiniju, jer, majke ti, i to je nasilje. Kada sam se bavio latinoameričkom teologijom oslobođenja i kada sam analizirao praksu koja iz nje proizlazi, zaključio sam da se oni ne bore za siromašne, već protiv bogatih kako bi sve učinili jednakim u siromaštvu, poput Madura ili pokojnog Chaveza. Jednako tako, kada gledam i dublje analiziram aktualnu borbu protiv nasilja u obitelji, koje može počiniti svaki član, tu se više radi o borbi protiv famozne “tradicionalne muškosti”, kriminaliziranja zapadnog muškarca kao takvog, što je Američko psihološko društvo i amenovalo. Kada se Nino Raspudić u izvrsnom tekstu prošli tjedan u Večernjaku sprda s “diktatoricom Jelenom Veljačom” koja je postrojila cijeli državni vrh, u ovoj atmosferi talibanskog feminizma to je, iako bizarno i bedasto, posve razumljivo, jer kulturološka klima je takva da ako nisi s njima, ti si za nasilje nad ženom, imigrantom, homićem ili već koju skupinu su veljače htjele “zaštititi”. Plenković i Kolinda primili su Jelenu Veljaču, ministrica Murganić strepi pred njom, pravda joj se, Veljača pak nije zadovoljna baš predsjednicom…, eto tako je Veljača zlostavljala najmoćnije ljude u zemlji.
Neofeminističko ludilo
Ovo neofeminističko ludilo koje je impregniralo cijelu zapadnu kulturu dovelo je do toga da se više na važne pozicije u politici ne biraju ljudi, bili oni žene, muškarci, crnci, bijelci, homo, hetero…, po načelima kompetencije i meritokracije, već po talibanskim feminističkim mjerilima i kvotama. Tako se novi španjolski premijer pohvalio da su od 17 ministara 11 žene, šest muškarci, od kojih dvojica homoseksualci. Ne piše znaju li svoj posao, već sekundarne karakteristike osobnosti, što imaju među nogama ili u koju rupu “pušu”. Eto, veljače i u španjolskoj kroje i postrojavaju politiku, ne samo kod nas.Adios caballeros!
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
