“Sva zla koja čovjek čini proizlaze iz dosade. To parafraziranje Pascala posebno je primjenjivo na našu epohu histeričnog bijega od dosade, koju je Guy Debord krstio imenom “društvo spektakla”. Štogod ne poprimi obličje zabavnosti, ne navuče na se košulju spektakla, nije percipirano, nepoželjno je jer je dosadno. Ipak, Leopardi dosadu smatra najuzvišenijim ljudskim osjećajem, jer nam pokazuje nedostatnost postojećih stvari u usporedbi s veličinom naših čežnji”, piše Ivica Šola u novoj kolumni u Glasu Slavonije.
Teologija dosade
“Zato je velike duhove opijene velikom čežnjom, čežnjom za apsolutom, poput Pascala, stalno mučila dosada. Pascal je bježao u mondenost i zabave, sve dok se nije naklonio “tajni” dosade, koja nas poziva na velike stvari što proizlaze iz čežnje, od spoznaje do duhovnosti. To je put prosvjetljenja.
Svojevremeno sam napravio nacrt eseja, iz kojeg crpim ove misli, koji sam nazvao Teologija dosade, no nikako da se prihvatim posla, jer me djelomična ispraznost i dosada akademske karijere tjeraju da radim i pišem “pragmatične stvari”. Uglavnom, kakao reče Berdjajev, svijet se rađa iz božanske čežnje, čežnje za drugim. Božanska čežnja je neizmjerna. Teologija dosade počinje “revidiranim” prologom Ivanova evanđelja: U početku bijaše božanska dosada, koju su vulgarno nazvali kaos. Tako je Bog u trenutku dosade, čitaj: čežnje za drugim, stvorio i Zemlju, nebesa, vodu, biljke i, na koncu, čovjeka, Evu i Adama. Potom Eva i Adam, slike Boga koji se dosađuje, počeli su se dosađivati u raju i napraviše tulum, gozbu u kojoj je na jelovniku bio zabranjeni plod. Bog ih potom izbacuje iz raja i pušta u svijet da obnove čežnju, čežnju za apsolutom. I tako počinje ono što u teologiji nazivamo povijest spasenja…
Društvo spektakla i njegove perverzije ne bi bilo moguće bez odbacivanja traga božanskog u nama, što je, između ostaloga, i dosada. Iz toga se može razviti i sasvim konkretna “politička teologija”. Kada Manuel Castells tvrdi da se politika reducirala na medijsku politiku i društvo spektakla, onda ne začuđuje proces u kojem sve više političara postaje zabavljačima, a sve više zabavljača političarima. Dovoljno je pogledati s druge strane Jadrana: Berlusconi je političar koji je postao zabavljač, tipičan harlekin iz talijanske commedie dell’arte, a Beppe Grillo je komičar koji je postao političar. I kod nas Vedrana Rudan ulazi u politiku, svjesna da nije niša manje loša komičarka od gomile harlekina u politici.
Lice svagdašnjice
Ni u Hrvatskoj, dakle, kao ni drugdje u svijetu, nije drukčije s politikom. Tako se u više komentara mogla pročitati dijagnoza, kritika, kako je televizijsko sučeljavanje Milanovića i Plenkovića bilo dosadno. Slažem se. No to ne vidim kao lošu stranu. Dapače, Hrvatskoj, nakon zabavljača i vicmahera bez sadržaja i integriteta poput Stipe Mesića kao kruh nasušni trebaju “dosadni” političari i stranke koji nas gnjave, umjesto spektakularnim “fašističkim” i “antifašističkim” dernecima, temama poput porezne ili obrazovne reforme, javnim dugom i sličnim dosadnim temama. Političari koji neće o svjetonazorskim pitanjima govoriti na način aforizma i vica, nego dosadnom racionalnom argumentacijom.
Zabavne stranke poput Živog zida i sličnih, koje sprječavaju deložacije, čitaj: ulazak zakonitih vlasnika u svoju nekretninu, koje bi svima dale zajamčenih pet tisuća kuna radio – ne radio, bujanje svih mogućih starih i novih zabavnih redikula na političkoj sceni, kako nekoć tako i danas, uglavnom su nam se razbili o glavu. Ne treba zabavni HDZ ili SDP, ni zabavni Plenković ili tko drugi, nego ljudi i stranke koji će svojom “dosadom” jamčiti da se nisu došli igrati politike niti se baviti političkim igrama, nego političkim pozivom.”
Ostatak teksta pročitajte u Glasu Slavonije.
