Kao uvod u razmišljanje o pitanju pravedne plaće za radnika postavlja se pitanje ima li takvo pitanje uopće smisla, jer, reći će neki, pravedna plaća je jednostavno ona plaća za koju radnik pristaje obavljati posao. Da ju ne smatra pravednom, ne bi ju niti prihvatio, pa je samim time i pitanje pravednosti plaće bespredmetno. Pravedno je da poslodavac plati radnika znatno manje od onoga što radnik zavrjeđuje ako radnik na to pristaje, jer ekonomski zakoni ne trpe pozivanje na tako apstraktne pojmove kao što su ljudsko dostojanstvo, pravedna plaća, pravedna cijena. O pravednosti odlučuje samo pristanak dvaju strana koliko god jedna bila nadmoćnija nad drugom. Ipak, ovakvo razmišljanje o ekonomiji kao lišenoj dubljeg promišljanja o pravednosti nije u skladu s njezinim izvornim poimanjem još od Aristotela, prema kojemu je ekonomija, uz politiku, grana etike.
Što o pravednoj plaći kaže Socijalni nauk Katoličke Crkve?
Na etičke korijene promišljanja o ekonomiji posebno se nadovezuje Socijalni nauk Katoličke Crkve. No što je uopće Socijalni nauk Katoličke Crkve i kada je nastao? Socijalni nauk je dio nauka Katoličke Crkve koji se bavi pitanjima društvene pravednosti, u koju se ubrajaju pitanja siromaštva i bogatstva, ekonomije, društvenog uređenja i uloge države. Iako je Crkva uvijek isticala društvenu odgovornost vjernika, kao prvi službeni dokument Socijalnog nauka smatra se enciklika pape Lava XIII. Rerum novarum (O novim stvarima) iz 1891. Enciklika je nastala kao odgovor Crkve na novonastalu sitauaciju u društu koje je bilo pod snažnim utjecajem industrijskog kapitalizma, pri čemu su prava radnika nerijetko bila posve zanemarena, od toga da su radili po četrnaest sati dnevno, do izrabljivanja djece za rad, neprimjerenih radnih uvjeta u kojima su se često događale pogibije i ozljede i slično. Uzrok ovako lošeg radničkog položaja Lav XIII. opisuje u samome uvodu enciklike riječima „došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji.
Zlo je povećala i nezasitna lihva koju je Crkva više puta izričito osudila, ali se gramzljivi i sebični ljudi njom bave u drugom obliku. Tome treba dodati i monopol u proizvodnji i trgovini, tako da je vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda.“ Sama činjenica da je papa Pio XI. na četrdesetu obljetnicu objave encklike Rererum Novarum objavio encikliku Quadregesimo anno (Četrdeseta godina), a Ivan Pavao II. na stotu obljetnicu objave encklike Rererum Novarum objavio encikliku Centesimus annus (Stota godina), svjedoči o tome kako je riječ o enciklici kou su i kasniji pape za vrijeme svojih pontifikata smatrali vrlo aktualnom za život Crkve i društva. Crkva se tim dokumentom aktivnije uključila u promišljanja o položaju i pravima radnika, te iznjela svoja razmišljanja kako ih što kvalitetnije zaštititi.
Ivan Pavao II: Država je dužna brinuti se za radnike koji se ne mogu sami izboriti za sebe
Jedno od važnijih pitanja Socijalnog nauka kojim se bavi Rerum Novarum je i pitanje pravedne plaće koju Ivan Pavao II. naziva „konkretnom provjerom pravednosti svega društveno-ekonomskog sistema“. Vezano za naše uvodno pitanje postaje li plaća pravednom samim time što radnik na nju pristaje, Lav XIII. kaže kako se to pitanje ne može prepustiti isključivo „slobodnom dogovoru stranaka: tako bi poslodavac, kad je platio cijenu, učinio svoj dio, te bi se činilo da ne duguje ništa drugo“. Komentirajući ovu rečenicu, Ivan Pavao II. proširuje razmišljanje povezujući ga i s odgovornošću države da se pobrine za radnike koji se ne mogu sami izboriti „Država – govorilo se u ono doba – ne može ulaziti u sklapanje takvih ugovora osim tako da jamči izvršenje onoga što se izričito dogovorilo.
Enciklika oštro osuđuje takvo poimanje odnosa između poslodavaca i radnika, posvema nadahnuto uskim individualizmom, jer je suprotno dvostrukoj naravi rada kao osobnog i nužnog čina.“ Sveti papa vrlo oštrim riječima napada pokušaj da se ekonomski odnosi svedu samo na dimenziju što veće iskorištenosti radnika. Štoviše, navodi i stanovitu objektivnu mjeru procjene pravednosti plaće koja „mora biti dostatna da uzdržava radnika i njegovu obitelj“, ali također uključiti i „neku sposobnost štednje“ . Poštivanje objektivnih prava radnika, među kojima je i pravedna plaća, za Ivana Pavla II. je „adekvatni i temeljni kriterij oblikovanja svekolike ekonomije“. Na prvome je mjestu, kako u ekonomiji tako i u svim ostalim društvenim pitanjima, zaštita čovjekovog dostojanstva i njegovih prava.
Ključna misao koju po ovom pitanju donosi Kompendij Socijalni nauka Katoličke Crkve jest da se „ekonomsko blagostanje zemlje ne mjeri isključivo količinom proizvedenih dobara, već također vodeći računa o načinu na koji se ona proizvode i stupnju jednakosti u raspodjeli dohotka“, te kako se pravednu raspodjelu dobara treba određivati i prema kriteriju „socijalne pravednosti, to jest vodeći računa – osim o objektivnoj vrijednosti učinjenog rada – o ljudskome dostojanstvu subjekta koji ga obavlja“. Dimenzija socijalne pravednosti koja se ne veže isključivo za dohodak nešto je što tržište samo po sebi ne može donijeti, nego ju je potrebno osigurati, prvenstveno podizanjem svijesti o dostojanstvu radnika, ali tražeći i od države da zaštiti one koji se ne mogu sami izboriti. Bitno je naglasiti da se ovdje ne govori ni o kakvoj milostinji, nego o pravednosti. Pravednosti koja se temelji na istini o ljudskome dostojanstvu, kao i na činjenici da ljudi nisu samo stvaratelji novih dobara, nego također baštinici dobara ljudskoga roda koja su primili. Zanemarivanjem ove dimenzije čovjeka kao baštinika nastaje razmišljanje kako čovjek u ekonomskom smislu nema nikakve dužnosti prema drugima ponad one interesne. Borba za svijest o važnosti očuvanja pravilno shvaćene pravednosti u ekonomskim odnosima ostaje zadatak kako za vjernike, tako i za nevjernike, jer stavljanjem po strani etičke dimenzije ekonomskih odnosa, vrijednosti postaju pojmovi samo za raspravljanje, ali ne i za življenje.
* Ivo Džeba je diplomirani inženjer građevine, prevoditelj i kandidat U ime obitelji – projekt Domovina na listi broj 8 u prvoj izbornoj jedinici
