Josipović smije nazvati Srbe Hrvatima, Grabar Kitarović ne smije

Da se latinska poslovica Quod licet Iovi, non licet bovi (Što dolikuje Jupitru, ne dolikuje volu) može vrlo lako primijeniti i na rekacije koje su se pojavile nakon intervjua novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, mogu potvrditi svi oni koji imaju malo duže pamćenje ili oni koji se sjete korisiti internet pretraživače.

Naime, u intervjuu sarajevskoj BHT1, koji će biti emitiran sljedećega tjedna, izjavila je kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske građane jer sve smatra Hrvatima.

“Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović.

To nije napad na manjinska prava

To je odmah zasmetalo dežurnim moralistima i jezičnim čistuncima koji su si u amanet ostavili zaštitu prava nacionalnih manjina, ako ni po čemu drugom, a onda po jezičnom čistunstvu kojeg treba obraniti od predsjednice koju je, kako reče ministrica Pusić, izabrala radikalna nacionalistička desnica.

Iako se ne može točno pretpostaviti što je Grabar Kitarović mislila (kao što se ne može pretpostaviti koga to uopće u Hrvatskoj Pusić smatra umjerenim), opravdano je tvrditi kako se novoizabrana predsjednica vodila političkim određenjem pojma Hrvat svakoga onoga tko ima hrvatsko državljanstvo i tom je smislu Hrvat, bet obzira na narodnost.

Kako se hrvatska sociološka terminologija (pa i stvarnost) razlikuje u odnosu na neke druge jezike i države, neki su to očito shvatili kao direktan napad na manjinska prava i sugerirali kako će nova predsjednica biti ona koja će ta prava umanjivati, za razliku od dosadašnjeg predsjednika Josipovića, koji je te odnose brižno njegovao.

Josipović je bio još otvoreniji

No, oni s malo više pamćenja i volje za “googlanjem” mogu vrlo lako doći do intervjua iz 2011. godine u kojem predsjednik Ivo Josipović govori u gotovo identičnim kategorijama, i to  u intervjuu Jutarnjem listu kojeg je dao Davoru Butkoviću. Do sada ga nitko nije demantirao, pa se smatra kako je ovaj puta Butković pitanja poslao na pravu adresu i kako je intervju autentičan.

Josipović je tada rekao: “Mislim da treba otvoriti i pitanje naših identiteta. Mora se moći biti politički Hrvat, dakle, odgovoran hrvatski državljanin, i u isto vrijeme Srbin po nacionalnosti. Zašto netko ne bi imao identitet koji obuhvaća oba elementa!? Usudio bih se reći da već danas hrvatski Srbi, ili barem ogromna većina, to jesu.”

Ako se dobro pogleda, Josipović je još rezoluntniji. Za razliku od Grabar Kitarović koja govori indikativno, on govori imperativno: mora se moći biti! Prema tome, prije nego se novu predsjednicu osudi, dobro treba promotriti i vidjeti što je mislila reći.

Eduardo je Hrvat, Khedira je Nijemac

A što je mislila reći, ne moraju tumačiti sociolozi, nego je dovoljno pogledati u svijet sporta, pogotovo kako nas vide strani novinari. Nitko nije dovodio u pitanje Milana Rapajića, Dadu Pršu, Eduarda da Silvu, Alena Halilovića, Nikolaja Pešalova. Oni su Hrvati. Mark Viduka je Australac, Josip Drmić također, baš kao i plivačica Mirna Jukić. Nitko nije u Njemačkoj trebao posebno naglašavati tko su Sami Khedira, Mesut Özil ili Jerome Boateng. U sociološkom određenju i pitanju državljanstva nitko ne spori političku pripadnost određenoj naciji koja u sebi može okupljati dominantan narod, ali i druge narode, pripadnike nacionalnih manjina. Tako je i u Hrvatskoj. Ili bi trebalo biti.

Građani ne žive samo u gradu

Ono što je Kolinda Grabar Kitarović u istom intervjuu slabije iskomunicirala bilo je pitanje pojmova “građani i građanke”. Kazala je kako je osobno smeta oslovljavanje s građanke i građani, tim prije jer s tim imaju problema ljudi na selu.

Tu je ipak trebalo imati na umu dvije stvari. Prva je ta da se pojam građanin ne rabi samo za ljude koji žive u gradu, pa bi isključivao one koji žive na selu. Radi se o pripadnosti jednom društvu, a sam pojam ima svoje određenje u latinskom pojmu civis (građanin), od kojeg se izvodi pojam civitas, što prema Žepićevom rječniku znači: državljanstvo, građanstvo ili skup građana, a onda i državu, grad ili općinu. U grčkom jeziku rabi se riječ polis, koji označava grad sa svim elementima državnog uređenja. Civitas je u latinskom političko određenje, urbs je geografsko. Papa se obraća “urbi et orbi”, a ne “civitati et orbi”. Kako hrvatski jezik za pojam civitas i za pojam urbs rabi riječ grad, odnosno za njegove pripadnike građanin, može doći do nesporazuma, pa tako i kod Grabar Kitarović. Prikladnije bi bilo rabiti riječ “državljanin”, ali to je tek onda bezlična politička korektnost.

Budućnost u izgradnji nacije kao političke kategorije

Druga stvar koju treba imati na umu je nevjerojatna potreba da se sitničari oko pojmova i da se proglašava nacionalizmom ako se slučajno kaže Hrvatice i Hrvati. Baš kao što Angela Merkel kaže Nijemice i Nijemci, a Hollande Drage Francuskinje i Francuzi. Jutros je u Poligrafu Hrvatskog radija istaknuto kako bi se Škoti uvrijedili ako bi ih netko nazvao Englezima. Nije za usporedbu jer je službeni naziv ipak Britanci. Kao što nije za usporedbu politička nacija od etničkog pojma koji se pripisuje jednom narodu. Najbolji primjer za to su političke nacije poput Švicarske ili Belgije, a onda i Austrije, Njemačke itd. Kada i koliko će se tome približiti svi koji Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu, ne ovisi o etničkim Hrvatima, politički korektnom terminu “građani i građanke”, nego o njima samima, što uostalom nije rekla Kolinda, nego baš Josipović: “Mora se moći biti politički Hrvat, dakle, odgovoran hrvatski državljanin, i u isto vrijeme Srbin po nacionalnosti.”

Mijenjam Hrvata Pusića za Srbina Gundulića

Naravno da su se odmah uzbudili duhovi i u “regionu”. Potpredsjednik Srpske napredne stranke Nebojša Stefanović nazvao je Kolindinu izjavu skandaloznom i sramotnom, evocirajući odmah Starčevića i Pavelića. Ako je tako, naša predsjednica treba se zabrinuti.  I slučajno ne dirati u srpskog znanstvenika Ruđera Boškovića i pjesnika Ivana Gundulića. A onda još snažnije inzistirati na izgradnji nacije kao društvene i političke kategorije u kojoj će svi narodi raditi na njezinoj izgradnji i osnaživanju identiteta. Pa da onda jednog dana slobodno netko može reći: Mijenjam Hrvata Pusića za Srbina Gundulića!