Jure Vujić: Filozofski fakultet, paradigma nedovršene demokratske tranzicije

Foto: Narod.hr

Aktualni sukobi na Filozofskom fakultetu, najava blokade i verbalni rat su paradigmatični primjer nedovršene demokratske tranzicije unutar akademske zajednice i na sveučilištima.

Javna je tajna da se na Filozofskom fakultetu, na Fakultetu političkih znanosti, a i mnogim drugim odgojno-obrazovnim ustanovama godinama reciklira bivši titoistički, praksisovski i neomarksistički sveučilišni kadar koji desetljećima obrazuje mlade generacije studenata u a-nacionalnom i u militantnom sekularističkom smjeru. Javna je tajna također da je tzv. znanstvena zajednica, a pogotovo iz redova post-marksističke  i neojugoslavenske “profesorske”, nomenklature puna kvazi-znanstvenih radova iz domene pseudo-marksističke znanosti ili smiješnih doktorata stečenih za vrijeme SFRJ na temelju podobnih egzegeza i elegija, papazijanskih reinterpretacija primjerice Kardeljovog “radničkog samoupravljanja” koji su čudnovato preko noći nestali ili mutirali kasnije nakon raspada Jugoslavije  u  apologetska djela u čast liberalne demokracije i euro-atlantskih integracija.

Da se Hrvatska ponaša u skladu sa europskim standardima poučeno pozitivnim iskustvima svih postkomunističkih zemljama Srednje Europe po pitanju suočavanja sa totalitarnom prošlošću, možda bi se i ozbiljno pozabavila sa revizijom sumnjivih ideologiziranih doktorata i sa stjecanjem znanstvenih titule za vrijeme totalitarne jugo-komunističke Jugoslavije, a na temelju kojih su istih preuzeli ključne katedre na hrvatskim sveučilištima, koji nisu bili u skladu sa demokratskom i znanstvenom verificiranom procedurom znanstvene valjanosti i kriterija.

Možda bi trebalo i ponovno uvesti znanstveno i obrazovno testiranje, provjera profesionalnih vještina po suvremenim standardima i znanstvenim kriterijama u Europskoj uniji, kao i profesionalne akademsko usavršavanje svih starih sveučilišnih kadrova, voditelj katedra. Revidiranje ideološke monopola nad sveučilišnim katedrama je nužno kako bi se otvorilo bolje cirkuliranje sveučilišnog rukovodećeg i znanstvenog kadra i onemogućio ideološki nepotizam i stati na kraj doživotnim katedrama i sveučilišnim sinekurama. Skandalozno je da se danas jedna bučna manjina para-studenskih aktivista krije iza načelo autonomije sveučilišta kako bi provela svoju samovolju na ne-demokratskim i ne-legalnim improviziranim plenumima

Akademska pa i intelektualna sloboda nužno se ne poistovjećuje s autonomijom. Često se načelo autonomije instrumentalizira radi očuvanja statusnih privilegija, sinekura, privatnih interesa, a institucionalna autonomija može i postojati bez realne slobode. Francuski književnik Charles Peguy već krajem 19. stoljeća se protivio “sveučilišnoj partiji” i njenom korporatizmu i konformizmu, te je smatrao da svako sveučilište puno više dobiva “izvana negoli iznutra”.

Pozivanje na autonomiju ne smije zasjeniti opstanak heteronomije prema dogmatskom ideološkom komunističkom naslijeđu i servilnosti prema liberalnoj tržišnoj dinamici. Apsurdno je se pozivati na obranu autonomije sveučilišta egzaltirano na razinu “akademskog hrama” a ujedno narušavati sa revolucionarnim metodama glavnu bit i svrsishodnosti sveučilišta, a to jest prenošenje, transmisije znanja i naslijeđa i razvoj kritičkog konstruktivnog uma. Upravo je post 68-osmarska generacije na Zapadu je kasno shvatila da negiranje svakih potrebnih znanstvenih i kulturnih kanona, autoriteta u ime neprestane emancipacije u konačnici vodi k obrazovnom i kulturnom nihilizmu.

Načelo autonomije je često korišten od ideologiziranih manjinskih para-studenskih grupacija koje se pozivaju na “sveučilišnu utopiju” kao mjesto odgojno-obrazovnog eksperimentiranja kao što se to radilo na francuskim 68-osmarskim s “crvenim sveučilištima”, na “kritičkom sveučilištu” Berlina ili na tzv. “negativnom sveučilištu” Trente pa nije ni čudno da parole Plenumaša često i podsjećaju na bivše praksisovske sintagme “nedovršene revolucije i emancipacije”. Ne postoji puna autonomija kao što ne postoji zasebna “studenska zajednica” koju francuski sociolog Bourdieu naziva “imaginarnom zajednicom”.

Unatoč tome što je u Hrvatskoj od 90.-tih nadalje provedena manje-više uspješan tranzicijski proces prijelaza iz totalitarnog centraliziranog sustava u ekonomiji i politici, još uvijek najsnažnija postojeća zapreka za daljnju pluralizaciju i demokratizaciju društva, proizlazi iz ne donošenja pravnih akata i normi po pitanju institucionalne dekomunizacije društva, a pogotovo unutar odgojno-obrazovnog sustava i visokog obrazovanja u kojima je najprisutnije naslijeđe postkomunističkog totalitarnog mentalnog habitusa.

Aktualni sukobi na Filozofskom fakultetu, najava blokade i su paradigmatični primjer nedovršene demokratske i tranzicije unutar akademske zajednice i na sveučilištima. I zbog toga će bilo kakvo materijalno, financijsko ili upravljačko pitanje na hrvatskim sveučilištima, biti uvijek ispolitizirano i transformirano u rovovsku bitku između dva svjetonazorska podijeljena društvena tabora. Stoga se ne treba čuditi da zapravo oni koje brane načelo autonomije sveučilište često isključivo brane “unutarnji status quo” upravljanja, dosadašnju praksu nepotizma i klijentelizma, ucjena kao i ideološki monopol što se očitovalo kroz agresivnu reakciju i protivljenju otvaranja prema predmetima iz KBF-a, proces otvaranja koji je treba naprotiv ojačati autonomiju u smislu mogućnosti studenskog pluralnog izbora po pitanju predmeta i smjerova.

Takva situacija na Filozofsko fakultet nije novitet, a treba uzeti u obzir da reprodukcija takvih neo-totalitarnih obrazaca proizlaze iz modela povijesti komunističkog revolucionarnog i “proleterskog” sveučilišta od 45. na dalje, na kojima se provela nasilna socrealistička kulturna revolucija i ponovno 71. gušenjem hrvatskog proljeća, kao svojevrsni kulturocid, s likvidacijom tzv. nacionalne “građanske buržoazije”, i pripadnika reakcionarne “nacionalne hrvatske inteligencije i klera, kada je uklonjeno tisuće nepoželjnih naslova knjiga i časopisa zbog ideoloških razloga kao oblik ideološkog prekida sa prošlošću”.

Eleoussa Polyzoi novinar govori o nužnosti re-kulturalizacije “reculturing” češkog društva i politike nakon 90.-tih jer uspješna demokratska tranzicija kao i strukturalna promjena ne ovise samo o pravnim reformama već o kulturnoj i mentalnoj promjeni navika idejama i ponašanja. To su shvatili sve postkomunističke europske zemlje koje su usvojile razne modele i zakone za suočavanje sa totalitarnom komunističkom prošlošću koji su omogućili otklanjanje mentalnih i institucionalnih relikta u akademskoj zajednici, u školstvu i prosvjeti i u viskom obrazovanju.

Primjerice, u Češkoj i Njemačkoj su 90.-tih i kasnije sveučilišni profesori morali biti provjereni jesu li surađivali sa bivšom sigurnosnim i obavještajnim komunističkim službama i tisuće od njih su izopćeni iz javne i funkcije, što nije slučaj Hrvatske u kojoj je uobičajeno vidjeti “ugledne” bivše profesore marksizma-lenjinizma predavati studentima o dobročiniteljstvu liberalne demokracije i ljudskih prava, bivše udbaške cinkaroše, portire i pistolerose, razne bivše režimske kolaboracioniste i akademske sinekuriste koji su pretvorile svoje katedre u dinastički plijen.

Kako bi se u budućnosti spriječili u budućnosti slični ispolitizirani sukobi, trebalo bi usvojiti novi prijedlog zakona o znanosti i visokom obrazovanju akademskoj zajednici, kojim se onemogućuje u budućnosti stvaranja ideološko-klijentelističkih utvrda na sveučilištima pod krinkom “autonomije sveučilišta” i vratiti prvotni cilj visokog obrazovanja to jest javni, pluralistički i demokratski obrazovni servis.

Načelo autonomije sveučilišta ne znači da sveučilište postaje nepovredivi hram izvan svakog nadzora i kontrole države. Takvo načelo ne smije biti instrumentalizirano od bilo koje akademske manjine ili aktivističke para-studenske grupe. Osim toga apsolutna autonomija sveučilišta niti postoji niti je moguća, osobito jer se u Hrvatskoj te institucije uglavnom financiraju društvenim sredstvima, što podrazumijeva njihovu odgovornost prema državi. Studijski programi i istraživanja ne mogu biti isključivo podređeni samovolji grupe profesora te zahtjeva sudjelovanja raznih društvenih aktera i subjekta iz van sveučilišta.

Današnji zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju još uvijek je nedorečen i ograničen glede pitanje autonomije sveučilišta. U članku 67. stavku prvom Ustava stoji da sveučilište samostalno odlučuje o svom ustroju i djelovanju u skladu sa zakonom. Što to znači? Postoje četiri norme Ustava koje su mjerodavne za određivanje autonomije sveučilišta, kojima su definirani njezini temeljni elementi, kao i oni koji se mogu ograničiti zakonima.

“Temeljni elementi su sloboda znanstvenog, umjetničkog i tehnološkog istraživanja i stvaralaštva, uređivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa, izbor nastavnika i čelnika, odlučivanje o kriterijima upisa studenata te utvrđivanje unutarnjeg ustroja”. Takav zakon ostaje nedorečen jer ne previđa i mogućnost intervencije države kao čuvar javnog servis i jednakosti u slučaju monopola, uzurpiranja i zlouporabe iste znanstvene slobode po gotovo u izboru i sastavljanju programa, odabir predmeta koji mogu znatno ideološko utjecati i usmjeravati studenski obrazovni ciklus.

Novi zakon o visokom obrazovanju bi trebao omogućiti državi osim financijske uloge, aktivnu ulogu reguliranja i usmjeravana visokog obrazovanja i jamčiti jednakost u pristupu visokom obrazovanju kao i osigurati uvjete za depolitizaciju sveučilišta, pluralno i demokratsko obrazovanje. U Francuskoj primjerice postoji institucija nacionalnog medijatora u slučaju sukoba između studenata i uprave na sveučilištima oko pitanja programa, sadržaja predmeta, upravljanja, te “odbor za praćenje” kojeg čine četiri saborskih zastupnika i neovisni građani koji daju preporuke glede raznih pitanja i reforma visokog obrazovanja. Takve bi mehanizmi mogli spriječiti daljnju privatizaciju i klijentalizaciju upravljačkih tijela sveučilišta.

Hrvatska bi se mogla ugledati i na modele visokog obrazovanja u postkomunističkim zemljama Srednje Europe. U Bugarskoj je usvojen zakon o viskom obrazovanju i autonomiji sveučilišta koji zabranjuje bivšem komunističkom akademskom sveučilišnom kadru da sudjeluje u upravljačkim tijelima sveučilišta, a njihovi su predmeti i katedre bili ukinut sa zabranom da se recikliraju u drugom znanstvenom području. Cilj takvog tranzicijskog zakonodavstva je saniranje ideološkog monopola na sveučilištima i centralizirane moći u svrhu jačanja autonomije demokratskih akademskih institucija. U Poljskoj ravnatelji škola su imenovani nakon prethodne provjere od strane Vijeća koji okuplja predstavnike profesora, roditelja, sindikata, upravnog vijeća i lokalnih vlasti.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr