Jure Vujić: Poistovjećivanje revizionizma s negacionizmom je politički opasno i znanstveno neispravno

U zadnje vrijeme se sve više javljaju glasovi s lijevog političkog spektra i akademske zajednice koji izravni ili neizravno negiraju, relativiziraju i umanjuju komunističke žrtve, a neki poput Ive Goldsteina “rezoluciju Eurospkog parlamenta iz rujna 2019. godine “smatraju katastrofalnom. Mišljenja je da bi mogla biti relativno valjana u nekim zemljama bivšeg sovjetskog lagera, ali ne i u Hrvatskoj“ (izvor tportal.hr ). Takav negacionistički stav kod intelektualne i političke ljevice nije od jučer i specifikum za Hrvatsku, a uzroci i motivacije takvog stava su višeslojni, piše Jure Vujić u blogu za Vecernji.hr.

U prilogu raščlanjivanju tog fenomena objavljenja je vrlo poučna i aktualna knjiga francuskog novinara i esejista Thierry Woltona : „lijevi negacionizam“ na francuskom jeziku. Wolton analizira uzroke ideološkog i povijesnog slijepila jednog dijela europske lijevice glede komunističkih zločina. Ta negacija ne postavlja samo moralno pitanje već onemogućuje suočavanje sa današnjim novim izazovima : rast islamizma i kineski ekspanzionizam.

Poistovjećivanje revizionizma s negacionizmom je politički opasno i znanstveno neispravno. Svaki revizionizam službene povijesti omogućuje unaprijeđenje u pronalaženju istine, a revizionizam je kritička metodologija koja je svojstvena svakoj ozbiljnoj povijesnoj znanosti. Neologizam „negacionizam“ je po prvi put iznesen od francuskoga povjesničara Henryja Roussoa 1987. godine kako bi stigmatizirao povijesne falsifikacije povjesničara Roberta Faurissona i Henrija Roquesa i radove u kojima se oni krivo predstavljaju kao „revizionisti“ kako bi prekrili tezu o „nepostojanju židovskog genocida“.

Rousso je tada rekao da oni nisu revizionisti već negacionisti. I ako je negacionizam svojstveni pristup ekstremne desnice, postoji i jedan ultraljevičarski negacionizam koji se temelji na političkom konsenzusu oko antifašizma u ime kojeg se moglo legitimno počiniti masovne zločine. Povijesni revizionizam je svugdje priznat kao legitimna kritička znanstvena povijesna praksa, dok je negacionizam pravno zabranjen i sankcioniran u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Izraelu, Litvi, Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Švicarskoj, te podliježe specijalnim zakonima poput zakona Gayssot u Francuskoj.

I prije Woltona, u svom djelu « Velika parada » (La Grande parade (2000), Jean-Francois Revel, francuski filozof i novinar je među prvima, optužio lijevu inteligenciju za negacionizam jer onemogućuje svaku objetkivnu usporedbu između zločina nacizma i zločina komunizma. Također unatoć obilnih radova povjesničara Stéphane Courtois ( Crna knjiga komunizma), francuska ali i europska lijevica još uvijek gleda blagonaklono na povijesno iskustvo komunizma. U ime komunističke klasne borbe ubijeno je milijuna ljudi u svijetu . Za razliku od rasa koji su kod nacista hijerarijski definirani u društvu, klase su u komunističkim režimima bile fluidni pojam i varirale su u odnosu na njihovu političku instrumentalizaciju za političke eliminacije

Ideološka zaslijepljenost

Wolton, autor Svjetske povijesti komunizma (tri sveska u izdanju Grasset) ustanovljuje da je prije trideset godina pao Berlinski zid koji je srušio komunističke režime srednje i istočne Europe i SSSR-a. Svi su vjerovali da je komunizam nestao s horizonta povijesti. No danas je komunizam kao poredak i ideologija još uvijek na vlasti u ponekim zemljama svijeta (Kina, Sjeverna Koreja, Vijetnam, Kuba) i mnogi lijevi europski “intelektualci” odbijaju osuditi zločine počinjene pod ovom ideološkom legitimacijom. Wolton ističe slučaj francuskog lijevog intelektualca Alain Badioua, kao primjer lijevog negacionizma , jer ustraje u uvjerenju da komunistički sustav omogućuje ostvarenje socijalne jednakosti, do te mjere da on zamjerava komunistima koji su bili na vlasti u prošlosti, da nisu bili dovoljno radikalni u odnosu na « klasnog neprijatelja » građanskog sloja.

Prisjetimo se da je Regis Debray bivši savjetnik bivšeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda, 1979. godine u razgovoru sa Noamom Chomskim izjavio da je « gulag najbolji izvor propagande za Zapadu ». Lijevi negacionizam oscilira između dva stava : relativizirati zločine u ime ideologije « dobrih plementih namjera » ( poput Jean Luc Melenchona) ili isticati da pravi komunizam nikada nije ostvaren, te da ga treba graditi u budućnosti i to je stav raznih trockista poput Daniel Bensaida i Alain Badioua, veliki obožavatelj crvenih kmera ali i Slavoja Žižeka, koji ističe da « problem svih revolucionarnih projekata nije u tome što su suviše ekstremni već u tome što nisu dovoljno radikalni », koji je pozdravio lividaciju kineskih seljaka od strane Maoističkog komunističkog režima.

Odsutnost „Nürnberga komunizma“

Wolton ističe kako negacionizam je prihvaćen u široj javnosti u obliku krajnje desnog negiranja holokausta, koji općenito označava one koji negiraju opseg istrebljenja Židova od strane nacista ili koji osporavaju posebno upotrebu plinskih komora. Taj je negacionizam beskompromisno osuđen u svijetu za razliku od lijevog negacionizma u ime kojeg se minimiziraju razmjere komunističkih zločina u 20. stoljeću, ili čak opravdava u ime revolucionarne nužnosti. Negacionizam ljevice, zločini komunista, ne nailaze na isto sveopće osuđivanje u javnosti kao što je to slučaj sa osudom negacije plinskih komora. Wolton ističe da jedina valjana kvantifikacija broj žrtava koja se može pripisati komunizmu je ona u kojoj se ubrajaju i žrtve gladi koju je doživio veliki broj komunističkih zemalja (SSSR, Kina, Kambodža, Sjeverna Koreja itd.) a koje su često počinjene političkom voljom, što dovodi do brojke između 50 i 70 milijuna mrtvih, što je ekvivalent broju žrtava dvaju svjetska rata . Takva masovna kriminalna politika jedinstvena je u povijesti čovječanstva, što čini i samu singularnost komunizma.

Kad je pojam zločina protiv čovječnosti definiran na Nirnberškom sudu, kada se sudilo nacistima ali i nacizmu kao ideologiju, Sovjetski Savez koji je bio u taboru pobjednika, uspio je iznijeti svoje viđenje dotičnih zločina. Bilo je očito da zločini za koje je nacistički režim kriv, također odgovaraju i zločinima staljinizma: deportacije, masovna istrebljenja, između ostalih. Sovjeti su uspjeli nametnuti jednoličnu viziju tih zločina, pripisati ih jedinim poraženima. U tom smjeru , Sovjetski savez i službena post-ratna historiografija su ostavili maniheističku viziju povijesti, borba između nacizma-zla i “dobrog” komunizma. Sva poslijeratna historiografija evoluirala je oko paradigme “nacističkog strašila”, apsolutnog zla povijesti. Komunizam je na taj način amnestiran i postao u najboljem slučaju relativno zlo.

Kako bismo razumjeli uzroci tišine koja okružuje komunističke zločine, treba se vratiti onome što je komunizam predstavljao u kolektivnom imaginariju zapadnih društva. Snaga i privlačnost komunističke ideologije je u tome što je odgovarala na duboke, dugotrajne težnje, uključujući težnju prema socijalnoj pravdi i jednakost. S obzirom na katastrofalnu primjenu u praksi komunističke ideologije, i kako ne bi morali trpjeti ili prihvatiti moralnu i političku odgovornost za taj neuspjeh, mnogi lijevi intelektualci često reciklirani u demokratske liberale, nastoje zaboraviti tu činjenicu i stvarnost, ili je iskrivljuju kao što je to slučaj sa negacionistima. Wolton smatra da grižnja savjesti, organizira zaborav ili amneziju komunističkih zločina, i postaje sredstvo samoobmane i obmane.

Obmana post-komunizma

Negirati postojanje zločina protiv čovječnosti, minimizirati ili deformirati činjenice i povijesne događaje poistovijećuje se sa negacionizmom. Ne priznati ili relativizirati Armenski genocid ili genocid nad Tutsima također je negacionizam. Obveza pamćenja koja je u nekim zemljama pravno regulirana, također se treba odnositi na žrtve komunizma. Po Woltonovom mišljenju, aktualni lijevi negacionizam vuće korijene iz ideološkog slijepila intelektualaca glede komunizma u XX.-tom stoljeću. Lenjinovo stvaranje avangardne partije profesionalnih revolucionara koja je trebala zamjeniti proletarijat omogućilo je malograđanskom sloju intelektualaca ključnu ulogu u povijesti. Međutim unatoč tome što su isti komunistički intelektualci sukcesivno likvidirani u raznim čistkama jer nisu odgovarali partijskoj liniji, lijevi intelektualci na Zapadu u demokracijama ostali su zaslijepeni s komunizmom, apstrahirajući njegovu zločinačku praksu. Wolton zaključuje da živimo u post-komunističkom razdoblju u kojem komunizam opstaje na razini ideologije koja još uvijek fascinira i kao političku doktrinu na koju se razni pokreti još uvijek pozivaju.

Prije dvije godine, slavljenje u velikoj pompi 100. godišnjice Oktobarske revolucije dobar je primjer kako lijevi negacionizam funkcionira, jer je obilježavanje tog datuma u potpunosti zasjenilo stvarnost tragične povijesti i posljedice tog događaja, jer su na žalost klišeji i predrasude zasjenili neporecive povijesne činjenice. U tom pogledu, Wolton ističe da je to dobar primjer negacionizma, ne interpretacije povijiesti već poricanje realnosti. Predstavljati samo jednu uljepšanu epsku i romantičnu dimenziju nastanka komunizma koja nastoji skrivati realnosti te drame, simbolizira svojevrsni postupak obmane javnost

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr