U teškoj prometnoj neseći, 21. kolovoza poginuo je ugledni kardiolog Hrvoje Stipić. Vodeći liječnik u klinici Magdalena u Krapinskim Toplicama prvoga dana nakon godišnjeg odmora vraćajući se kući izgubio je nadzor nad vozilom te na mjestu nesreće poginuo.
Za njim su ostali supruga Sanja i dvoje malodobne djece s kojima je dane prije nesreće provodio na obiteljskom godišnjem odmoru u Rimu.
U prometnoj nesreći, vraćajući se s posla, poginuo ugledni kardiolog Hrvoje Stipić
„Nije on bio od tih pompi po novinama. On je bio praktičar. Čovjek koji je odradio posao vrhunski, spasio život, i to je bila njegova satisfakcija. Nije mu trebao pljesak javnosti“, rekao je za Jutarnji list Mladen Jukić, ravnatelj Poliklinike Sunce.
Hrvoje Stipić bio je dio generacije koja je 1992. godine dobila specijalizaciju na Klinici za bolesti srca i krvnih žila, KBC-a Rebro. U ratnim godinama, mladi specijalizanti odlazili su na kongrese, usvajali nova znanja i promovirali hrvatsku kardiologiju. Još uvijek kao specijalizanti, 1997. godine kolege i prijatelji Hrvoje Stipić i Mladen Jukić s prof. Mihajlom Šestom, dr. Nikolom Miličićem i dr. Batinićem u Magdaleni u Hrvatskom Zagorju stvorili su bolnicu koja i danas predstavlja prestižno mjesto za liječenje kardiovaskularnih bolesti.
Liječnik koji je volio život i ljude
„Naravno, nakon tih ponekad vrlo stresnih kardioloških intervencija, gdje za svaku, kako kaže prof. Šesto, dobijemo jednu sijedu, trebalo je naći vremena za relaksaciju i “resetiranje”, tako da smo zajedničko druženje i stručne rasprave nakon naporna dana znali nastavljati u lokalnim birtijama, uz roštilj i popularni zagorski špricer“, prisjeća se dr. Jukić. Svog kolegu i prijatelja pamtit će i kao čovjeka koji nikada nije pacijentima govorio da nešto ne može riješiti, volio je svakog čovjeka i davao je maksimum i na poslu i izvan njega.
Volio je sport i pjesmu, rado je pjevao i nikada nije odbijao društvo. Zajedničkih trenutaka i druženja sjetio se kolega dr. Jukić.
„Joj, on je bio baš strastveni nogometaš. U mladosti je i igrao. Navijao je za Dinamo. Ja sam, doduše, hajdukovac pa smo se tu znali raspravljati i zezati. Puno smo utakmica odgledali. Najzabavnije je bilo kad bi igrali Dinamo i Hajduk. Te situacije su neprepričljive, to se mora doživjeti.“
Sjetio se i njihovog zadnjeg razgovora.
„Nisam praznovjeran, nego vjerujem u Boga, zagrobni život i vječnost. Ništa nije slučajno, rekao bi Hrvoje, ali zaista mi se sad tako i čini“, priča Jukić. Prisjetio se kako su im razgovori obično trajali tek 30-ak sekundi jer je dr. Stipić bio dinamičan i radio više stvari odjednom. Ipak, posljednji telefonski razgovor trajao je 15 minuta.
„Kad smo završili razgor, pogledao sam na sat, nasmijao se i pomislio što mu je bilo da se tako raspričao… Kao da je znao da nam je to zadnje“, s tugom se sjetio dr. Jukić.
Njegov kolega i učitelj, prof. Mihajlo Šesto, pamtit će ga kao pametno hrabrog liječnika koji se nije upuštao u stvari koje su upitne, ali kada bi donio odluku, bilo bi to čvrsto i bez okolišanja. Osim neupitnog liječničkog znanja, bio je, smatra prof. Šesto, izvrstan prijatelj, otvoren, direktan i pošten. Čovjek na kojeg si se mogao osloniti.
I drugi kolege sjećaju ga se kao dobrog duha društva.
„Prošli smo zajedno specijalizaciju na Rebru. Godinama smo si bili jako dobri. I baš s ponosom mogu reći da mi je bio prijatelj. On je bio omiljen čovjek. Gdje god je došao, bilo to na poslu ili u nekim drugim krugovima, bio je i više nego prihvaćen“, rekao je dr. Davor Miličić i dodao kako će se teško biti oprostiti od dobrog duha svakog društva.
Izvor: narod.hr/Jutarnji list
