Na mrežnom jasenovačkom popisu su 52 navodne žrtve kod kojih se kao stratište navode „ćelije smrti“ u logoru Stara Gradiška 1942. godine. Međutim, već preliminarna analiza podataka u jasenovačkom popisu ukazuje na nepouzdanost istih. Kod dvanaestorice je logor Stara Gradiška* od samih autora popisa označen kao nepuzdan podatak, a u napomenama se kao alternativno mjesto smrti navodi logor Jasenovac.
U jednom slučaju Stara Gradiška nije označena kao nepouzdan podatak, ali u napomenama se također kao alternativno mjesto stradanja navodi Jasenovac. Kod četvorice je i godina smrti 1942.* označena kao nepouzdan podatak. Dvije navodne žrtve iz „ćelija smrti“ Dragutin Bocak i Dragutin Braičević osim imena i prezimena nemaju nikakvih drugih identifikacijskih podataka. Zanimljivo da je jedini izvor podataka o Dragutinu Braičeviću fotografija iz zbirke JUSP-a Jasenovac.
Već samo prema podatcima iz napomena jasenovačkog popisa može se vidjeti da je bar trećina podataka o navodno stradalima u „ćelijama smrti“ dvojbena. Kada se podatci iz mrežnog jasenovačkog popisa usporede s drugim bazama podataka onda je situacija još drastičnija. Primjerice, u srbijanskoj inačici komunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. godine koju je ljubazno ustupio gospodin Roman Leljak (L64) uopće nema već spomenutih Dragutina Bocaka i Dragutina Braičevića, odnosno nema ih barem u obliku u kojem se pojavljuju na mrežnom jasenovačkom popisu, ali primjerice među žrtvama iz „ćelija smrti“ je i Dragutin Baričević (1919., Petar, Rijeka). Braičević je očito anagram od Baričević tj. pogreška u pisanju koja nije ispravljena, već je na temelju nje nastala još jedna lažna jasenovačka žrtva. Prema L64 Dragutin Baričević stradao je 7.7.1942. godine, ali u Jasenovcu. Znači da je dvojben podatak o stradanju u „ćelijama smrti“.
Fantomi iz „ćelija smrti“
Na popisu L64 nema nekoliko Splićana navodnih žrtava iz „ćelija smrti“. Primjerice, nema Vinka Aljinovića (1911., otac Ante), Armanda Paparele (1912., Vjekoslav), Nikole Podruga (1912.*, Ante) i Ivana Siriščevića (1894., Fabijan). Također nema ni Zvonimira-Grge Gregorića (1918., nepoznato ime oca, Karlovac), Oskara Jurena (1926., August, Vojščica), Milana Miloševića (1906., Dušan, Zagreb) niti Dragutina Maprića (1917., Ljudevit, Foča). Kod ovog potonjeg se u napomenama navodi i alternativno prezime Marpić, međutim u L64 nema niti te kombinacije kao ni one s prezimenima Markić ili Martić. Stjepan-Stojan Miletić (1922., Ivan, Županja) ne postoji u L64, ali kao da je frankenštajnovski sastavljen od trojice rođenih 1923. godine s tog popisa žrtava rata. To su Stevan Miletić (Jovan, Gornja Čemernica), Stipo Miletić (Mato, Stankovci) i Stojan Miletić (Mile, Branešci). Kao mjesta smrti kod te trojice redom se navode Glina, Sinj i Ragulje što znači da njihova smrt nema veze s logorima Stara Gradiška ili Jasenovac. Zvonka Kovačića (1912., Ferdinand, Zagreb) također nema u L64, a najsličniji su Zvonko Kovačić (1922., Marko, Split) navodno stradao 1943. u nekom neimenovanom talijanskom logoru te još mlađi Zvonko Kovačić (1926., ime oca nije navedeno, Karlovac) navodno stradao od ustaša u Jasenovcu, a ne u Staroj Gradiški i to još k tome 15. lipnja 1941. godine, znači mjesecima prije nego što je taj logor uopće postao operativan. Sličan je slučaj s Ivanom Cetinićem (1903.*, Antun, Blato) koji je prema L64 stradao u Jasenovcu 15. kolovoza 1941. godine što znači da je stradao u logoru Jasenovac prije uspostave tog logora. Ta godina stradanja navodi se i u napomenama jasenovačkog popisa uz dodatak da nije rođen na Visu, već na Korčuli. Znači opet puno kontradiktornih podataka. Vladislav Psotka (1920, Josip, Slavonski Brod) je sudeći prema napomenama stradao, ali ne 1942.*, već 1945. godine. Potvrda tog podatka je i u popisu L64 prema kojem je Psotka stradao u Staroj Gradiški 27. travnja 1945. godine. Logor Stara Gradiška je praktično prestao s radom u jesen 1944. godine i većina logoraša je premještena u druge logore i zatvore, a u Staroj Gradiški je navodno ostalo stotinjak logoraša radi održavanja.
Treba napomenuti da je proboj logoraša iz susjednog logora Jasenovac koji je tridesetak kilometara zapadnije bio 22. travnja 1945. godine pa je nevjerojatno da bi netko od logoraša mogao stradati u Staroj Gradiški skoro tjedan dana nakon toga. Za razliku od prethodnika Frane Kapov (1913, Jakov, Kaštel Kambelovac) se ne nalazi u L64, ali u napomenama jasenovačkog popisa navodi se Franjo Kapor. U popisu L64 su dvojica s tom kombinacijom imena i prezimena. Indikativno je da se kod „obojice“ navodi isto ime oca. Frano Kapor (1913., Jakov, Split) je osim različitog, ali bliskog mjesta rođenja po svemu nalik na navodnu žrtvu iz „ćelija smrti“. On je navodno stradao sredinom kolovoza 1942. godine u Staroj Gradiški. To bi značilo svojevrsnu potvrdu podatka iz mrežnog jasenovačkog popisa, međutim u L64 je još jedan Frano Kapor (1917., Jakov, Split) koji se od prethodnika neznatno razlikuje samo po godini rođenja, ali i po jednoj vrlo bitno stvari, a to je da se radi o partizanu stradalom generičkog datuma 15. lipnja 1944. godine u Zemunu. Možemo pretpostaviti da se radi ili o partizanu stradalom u borbama oko Beograda 1944. godine ili o ratnom zarobljeniku stradalom u srpskom logoru Sajmište. Možda baš u „ćelijama smrti“ samo u drugom logoru.
Tramvaj za El Shatt
Poseban slučaj je Nikola Mardešić (1906., otac Jakov) iz Komiže na Visu. U podatcima popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) među žrtvama iz Hrvatske nalazi se samo jedan Nikola Mardešić iz Komiže, nepoznate godine rođenja. Ime oca i sina je ovom slučaju isto Nikola. Taj Nikola Mardešić je stradao sredinom lipnja 1944. godine u El Shattu u Egiptu. Kod Ante Zorice (1911., Biograd, Ante) se u napomenama jasenovačkog popisa navodi da je umro 23.5.1942. u „ćeliji smrti“ u Staroj Gradiški. U ovom slučaju kao izvor nije korištena inačica komunističkog popisa iz 1964. godine koju koriste autori mrežnog jasenovačkog popisa (SZSJ64). Međutim, u srbijanskoj inačici popisa žrtava rata iz 1964. (L64) Ante Zorica (1912., Biograd, Ante) stradao je 5.7.1942. godine u Lepoglavi, a ne u Staroj Gradiški. To znači da je pogrešan podatak iz izvora koji se koristi u mrežnom jasenovačkom popisu ili je pogrešan podatak iz komunističkog popisa iz 1964. godine. Međutim, kako je taj popis izvor za 3/4 svih podataka s mrežnog jasenovačkog popisa, možemo sumnjati da je 3/4 svih podataka s popisa nevjerodostojno. Među žrtvama iz „ćelija smrti“ je i Marijan-Španac Krajačić (1905., Ljudevit, Velika Gorica). U napomenama su navedeni brojni izvori podataka, ali od svega najzanimljiviji je podatak iz projekta Dotršćina da mu je nadimak bio Petar Gašparec. U popisu žrtava rata L64 nalazi se Marijan Krajačić (1905., Ljudevit, Turčin) stradao 18.3.1943. u Staroj Gradiški, ali i Pero Gašparec (1914., Ljudevit, Turčin) kao partizan stradao je 15.6.1943. u Turčinu. Iz priloženog se može vidjeti kako se umnažaju žrtve i kako su se u komunizmu olako određivala mjesta smrti tj. izmišljale sudbine, a danas se ti podatci koriste kao „znanstveni“ izvor za jasenovački popis. Iz navedenog se ne može utvrditi tko je i gdje stradao iz ove kombinacije Krajačić/Gašparec, ali jasno je da ovo nisu znanstveni, već propagandni podatci. To je otprilike razina točnosti tvrdnje da se splitskim tramvajem može do El Shatta.
Problematična identifikacija
U nekoliko slučaja može se uočiti da uopće nije utvrđen stvarni identitet žrtve. Primjerice, na popisu se nalazi Josip Rakar, rođen 1915. godine u Zagrebu. Otac mu se zove Juraj*. Ime oca navodne žrtve označeno je kao nepouzdan podatak, ali ne i ime same žrtve premda je u napomenama drukčiji redoslijed imena bez dodatnog objašnjenja. U popisu žrtava rata (L64) nema Josipa Rakara već obratno Juraj Rakar kojem se otac zove Josip. Ta zamjena oca i sina ukazuje na vjerodostojnost podataka s popisa. Sličan, ali još drastičniji je primjer Mije Sunarića (1916.*, Nikola, Sarajevo), stradao 1942. godine, a koji se prema napomenama jasenovačkog popisa zove Mojo Sunadžić, rođen u Travniku 1912. godine i stradao 1941. godine. Ovo izgleda toliko različito kao da se radi o dvije različite osobe. Prema L64 jedan Mojo Sunarić je stradao 16.11.1941. godine u Staroj Gradiški. Iz navedenog se može zaključiti da je u slučaju Mije Sunarića dvojbeno ime, prezime, godina rođenja i godina smrti, znači svi vitalni identifikacijski podatci.. Ima još navodnih žrtava s dvojbenim identiteom. Primjerice Zdenko Radonić (1915., Frano, Gruda) se prema napomenama mrežnog jasenovačkog popisa ustvari preziva Radanović, a Želimir-Bimbi Pomper (1913., Josip, Zagreb) je prema napomenama Željko Pamper umro 28.4.1942. godine tj. prema L64 Željko Pomper ubijen 26.4.1942. godine. U nejasne identitete spada i Mirko Bukovec-Bukovac koji iz nekog razloga ima navedena dva prezimena. Neki od još nespomenutih navodnih žrtava iz starogradiških „ćelija smrti“, a koji prema napomenama jasenovačkog popisa nisu stradali u Staroj Gradiški, već u Jasenovcu su prema redoslijedu vremena smrti iz popisa L64 Zvonimir Svetličić (15.2.1942.), Ivan Majetić (10.3. 1942.), Franjo Belulović (8.5. 1942.), Ante-Toni Treursić (20.5. 1942.), Stjepan Pasariček (15.6. 1942.), Vladimir-Lule Frković (15.10. 1942.), Mićo i Zrinko Visković (31.12. 1942.). Znači osim različitog mjesta smrti i nadnevci smrti iz 1942. godine su u rasponu od preko 10 mjeseci, a to je u suprotnosti s pričom da su žrtve iz „ćelija smrti“ ostavljene da skapaju od gladi i žeđi. Kada se usporede nadnevci smrti koji se mogu naći u napomenama mrežnog jasenovačkog popisa i popisa žrtava rata L64, podudarni su samo u jednom jedinom slučaju kod Branimira Antonovića, ali u tom slučaju je različito mjesto stradanja jer se navode Stara Gradiška ili Jasenovac.
Zanimljivo da samo kod šestorice piše da su umrli, a kod većine ostalih da su ubijeni. Međutim, kod trojice piše da su strijeljani. To znači da nisu umrli u „ćelijama smrti“ jer strijeljanja se obavljaju na drugim mjestima. Istog dana, ali na različitim mjestima strijeljani su Zvonimir Gregorić (7.7.1942. Stara Gradiška) i Branimir Antonović (7.7.42., Jasenovac). Prema podatcima iz jasenovačkog popisa strijeljan je i Stjepan Kavurić, (15.4.42.), uz napomenu da su mu svinje rastrgale glavu. Bez obzira je li taj detalj točan ili ne, to znači da njegova sudbina nema veze s umiranjem u „ćelijama smrti“. Prema podatcima iz projekta Dotršćina Konrad Fink (1906) je ubijen 3.10.1941. u Jasenovcu ili 9.7.1942. godine u Staroj Gradiški. Može se čak naći i podatak da je umro 1947. godine, ali to je netočan podatak jer je te godine tek upisan u smrtovnicu što su potvrdili i članovi njegove obitelji. Znači stradao je u ratu, ali ne zna se mjesto i vrijeme smrti. Tu nije kraj čudima u ovom slučaju jer se u projektu Dotršćina može naći Konrad Turk stradao u Staroj Gradiški 1942. godine. Prema navedenim podatcima radi se o dvojniku Konrada Finka pa nije jasno tko je stradao u starogradiškim „ćelijama smrti“ – stvarni Konrad Fink ili njegov fiktivni dvojnik Konrad Turk. Osim stradalih na više mjesta među pedesetoricom iz „ćelija smrti“ ima i nestalih. Takav je primjerice prema napomenama jesenovačkog popisa Ivan Korpar. Vremenski razmak između krajnjih nadnevaka smrti koji se mogu naći u drugim bazama podataka za 52 žrtve koje su navodno umrle 1942. godine u „ćelijama smrti“ u logoru Stara Gradiška je od 15.6.1941. pa do 27.4.1945.godine. Znači taj vremenski interval počinje nekoliko mjeseci prije početka i završava nekoliko dana nakon prestanka rada logora Jasenovac i Stara Gradiška. Najviše stradalih je početkom srpnja od 5. do 9. srpnja 1942. godine, ali to je grupiranje od svega 6 navodnih žrtava. Osim toga prema L64 samo 4 žrtve su iz Stare Gradiške, a po jedna iz Jasenovca i Lepoglave. Istovremeno kod 9 žrtava su navedeni nadnevci smrti izvan 1942. godine, a tri su izvan logičnog vremenskog intervala trajanja logora Jasenovac i Stara Gradiška.
Dalmatinci u „ćelijama smrti“
Prema iskazu Ivana Koprivnjaka pred Nedićevim komesarijatom u Beogradu 1942. godine u Staru Gradišku je dovedeno 35 mladića iz Dalmacije. Dio ih je pušten, a 21 je zatvoren u dvije ćelije u podrumu otprilike dva mjeseca prije nego što je Nedićev svjedok Koprivnjak stigao u Beograd početkom srpnja 1942. godine [1]. Prema njegovu iskazu kad je odlazio bila su živa još dvojica. Od navodnih žrtava iz „ćelija smrti“ u mrežnom jasenovačkom popisu su četvorica iz Hrvatskog primorja (Rijeka, Bakar, Dobrinj, Senj), jedan je iz Istre, a petnaestorica iz Dalmacije (Split, Kaštela, Podaca, Biograd, Blato, Komiža, Konavle). Sveukupno dvadesetorica, a ako tome dodamo i Braičevića tj. kloniranog Baričevića to znači 21 umoren glađu.
Očito je uložen (pre)veliki trud da se podatci usklade s iskazom iz Nedićeva komesarijata pa su se u tom pretjerivanju potkrale i nevjerojatne pogreške. Međutim, detaljnija analiza pokazuje brojne nelogičnosti u toj konstrukciji. Prema Koprivnjaku radi se o mladićima starosti „najviše oko 20 godina“. Međutim, prema podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa samo su sedmorica iz „ćelija smrti“ mlađi od 30 godina, od toga trojica su iz Hrvatskog primorja i jedan iz Konavala. Osmorica su od 30 do 39 godina starosti, a petorica imaju više od 40 godina pa se ne mogu smatrati mladićima. Najmlađi su stari 23 godine, a najstariji 48. Prosječna starost im je oko 33 godine, a medijalna 31. Prema iskazu iz Nedićeva komesarijata može se zaključiti da je grupa ostavljena u „ćelijama smrti“ otprilike 10.5.1942. godine i navodno su umirali preko mjesec dana. Prema Nedićevom komesarijatu samo su dvojica „Dalmatinaca“ još bila živa kad je Koprivnjak poslan na rad u Njemačku preko Beograda u kojem je dao iskaz 10.7.1942. godine. U napomenama jasenovačkog popisa navodi se da je Ivica Variola iz Dobrinja na Krku „umoren glađu 8.7.1942.“ i da je Zdenko Radonić iz Konavala „ubijen 9.7.1942.“ Prema L64 stradao je 7.7.1942. Prema popisu L64 Suncoslav Bronzin iz Bakra stradao je 8.7.1942., a Ivica/Ivan Variola stradao je 15.10.1942., znači skoro 100 dana kasnije. Ako su svi zatvoreni u ćelije oko 10.5.1942., to bi značilo da je Ivica Variola gladovao skoro pola godine! Prema L64 Mićo i Zrinko Visković stradali su 31.12.1942. pa bi to značilo da su bili zatočeni u „ćelijama smrti“ sedam i pol mjeseci. Osim toga to znači da su bar šestorica bila živa kad je Nedićev svjedok otišao iz Stare Gradiške. Bez vode se može preživjeti nekoliko dana, a bez hrane se uglavnom može izdržati od mjesec i pol do dva i pol mjeseca. Ima u toj priči i druga krajnost. Prema L64 Josip Treursić je stradao 15.4.42., a to je skoro mjesec dana prije nego što su prema Nedićevom svjedoku „Dalmatinci“ ostavljeni i „ćelijama smrti“. To znači da je sudeći prema podatcima iz L64 vrlo nelogična priča o grupnom umiranju mladića iz Dalmacije u starogradiškim „ćelijama smrti“. Osim toga prema napomenama jasenovačkog popisa kod osmorice iz ove grupe navodi se logor Jasenovac kao alternativno mjesto smrti, a u popisu L64 kod još petorice se navodi da su stradali u Jasenovcu i po jedan u Lepoglavi, Zemunu i El Shattu, a ne u Staroj Gradiški. Znači da prema komunističkim podatcima velika većina uopće nije stradala u Staroj Gradiški.
KomunISTI u “ćelijama smrti”
U trećoj Miletićevoj knjizi je vrlo slična priča o „ćelijama smrti“ samo radi se o grupi komunista koji su iz logora u Gospiću odvedeni u Jastrebarsko, pa zatim u Koprivnicu i onda su iz koprivničkog logora „Danica“ dovedeni u Staru Gradišku. Prema toj priči ustaše su „… zatvorili u ćelije i osudili na smrt glađu grupu od oko 20 drugova.“[2] U toj grupi su bilii Mirko Bukovec i Marijan Krajačić visoko pozicionirani u komunističkoj hijerarhiji.[3] Bukovec i Krajačić su spriječeni u pokušaju bijega 25.11.1941. godine, a zadnji komunisti su napustili koprivnički logor u travnju 1942. godine. [4] Znači to je vremenski okvir u kojem je ta grupa mogla stići u Staru Gradišku. Prema podatcima iz prve Miletićeve knjige grupa od dvadesetak dalmatinskih mladića zatvorena je u „ćelije smrti“ otprilike 10. svibnja 1942. godine. Od 11 navedenih imena iz grupe od 20 komunista poslanih u Staru Gradišku iz Koprivnice 8 ih je podudarno s imenima iz grupe od dvadesetak stradalih „Dalmatinaca“. Ostala trojica koji prema mrežnom jasenovačkom popisu nisu iz Dalmacije također se nalaze među gore u tekstu spomenutim imenima 52 navodno stradala u „ćelijama smrti“. Znači postoje komunističke priče o bar dvije različite, ali brojem istovjetne grupe logoraša zatvorenih u ćelije i ostavljenih umrijeti od gladi. Međusobno se razlikuju po tome što su u jednoj grupi Dalmatinci, a u drugoj komunisti. Skoro polovica imena je ista u oba slučaja.
Komunisti su 1944. godine pisali u svojim biltenima: „Tko može zaboraviti imena boraca kao što siu bili Mirko Bukovac i Marijan Krajačić, koji su s još nekoliko desetaka drugova umoreni najgroznijom smrću u logoru Stara Gradiška. Bez vode i hrane, poslije najtežih zlostavljanja, zatvoreni u tesnoj ćeliji kao u grobu, umirali su preko mjesec dana u najgroznijim mukama.“[5] Očito da mogu biti zaboravljeni, jer u mrežnom jasenovačkom popisu ne znaju točno prezime pa za svaki slučaj navode Mirko Bukovec-Bukovac, a Marijan Krajačić je kako je već prije u tekstu spomenuto u popisu žrtava rata naveden pod imenom i nadimkom. U komunističkom popisu žrtava rata (L64) u oba slučaja Krajačić/Gašparec se navodi kao stradali 1943. godine. Znači godinu kasnije od navodnog ubijanja izgladnjivanjem, a u jednoj od tih verzija stradao je kao partizan kod Turčina. U želji za kreiranjem što više žrtava, komunisti su se „malo“ preračunali, ali u prethodnom citatu najvažniji je podatak da su umirali preko mjesec dana.
Kao što je već prije u tekstu navedeno vremenski interval smrti 52 logoraša proteže se prema podatcima iz popisa L64 kroz sve ratne godine i duži je od trajanja logora Jasenovac i Stara Gradiška, ali čak i kad se gledaju samo nadnevci smrti u 1942. godini, taj interval smrti se proteže na preko 10 mjeseci, a prema službenom glasilu centralnog komiteta komunističke partije za Hrvatsku svi su poumirali u manje od dva mjeseca. O pouzdanosti cijele te priče možemo zaključiti indirektno preko broja žrtava iz logora „Danica“ u Koprivnici. Prema komunističkim glasilima iz vremena rata navodi se: „Ustaški konclogori od Koprivnice do Jasenovca imali su poslužiti i služe kao mjesta za masovno ubijanje građana naše zemlje.“ [6] Koliko je u brojkama „masovno“ ubijanje u koprivničkom logoru? Prema komunističkom popisu žrtava rata iz 1964. godine (L64) u koprivničkom logoru stradalo je iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Srbije sveukupno 720 ljudi, a prema Dizdaru najvjerojatnije tridesetak. [7] U statističkom pregledu rezultata popisa Žrtve rata 1941-1945. logor u Koprivnici čak nije posebno izdvojen, a usporedbe radi navodi se logor Bačka Topola sa 73 žrtve. Znači kad se koriste provjereni podatci, a ne prepisuje se nekritički iz komunističkih propagandnih pamfleta, broj žrtava smanji se dvadesetak puta.
Logornikova priča
U ovom beskrajnom kolažu o “ćelijama smrti” treća verzija je od jednog sudionika tih događaja. Odmah nakon rata 12. lipnja 1945. godine iskaz je pred komunističkom Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača dao bivši logornik u Staroj Gradiški Milan Flumiani. [8] U jasenovačkom mitu Flumiani nije baš bilo tko. On je jedan od samo 62 svjedoka na temelju kojih je komunistička komisija zaključila da je u Jasenovcu ubijeno preko pola milijuna ljudi. Znači u rangu je primjerice Egona Bergera, bivšeg logoraša i poslijeratnog namještenika komunističkog Propodjela u komandi grada Zagreba, autora knjige o Jasenovcu i jednog od izabranih svjedoka Zemaljske komisije.
Treba naglasiti da je u trenutku davanja iskaza Flumianiju vjerojatno život visio o tankoj niti i stoga je govorio sve što su komunisti poželjeli. Naime, već 1943. godine u jednoj zabilješci nakon puštanja iz logora Stara Gradiška Flumianija je teško optužio Ivan Šnidaršić, član sindikata i tajnik sekcije tramvajaca. Šnidaršić je uhićen u svezi prvomajskog štrajka i kaznu je prvo služio u Lepoglavi, a kasnije je prebačen u Staru Gradišku. Prema zabilješci Šnidaršić navodi: „Nakon pogibije drugova za logornika je postavljen Flumiani koji počinje da se ulizuje upravi i postepeno prelazi u službu ustaša i otežava položaj drugova.“ [9] Pogibija drugova je eufemizam za likvidaciju tajne komunističke organizacije u logoru tzv. kolektiva. Nadalje, u jednom komunističkom izvješću iz 1944. godine spominje se „ustaški trabant Flumiani“. [10] Manje od dva tjedna prije Flumianija je u iskazu pred Zemaljskom komisijom Mustafa Ahmedović optužio Flumianija da je kao logornik zajedno s ustašama batinao logoraše određene za odlazak na rad u Njemačku. [11] Flumianijev iskaz se kao što je i za očekivati poprilično razlikuje od ostale tri priče o umiranju od gladi u „ćelijama smrti“ u Staroj Gradiški. Prema Flumianiju odmah nakon dolaska novog šefa političkog odjela u Staroj Gradiški 27. ožujka 1942. godine u samice je bez hrane i vode zatvoreno 20 zatočenika, a naknadno je zatvoren i dotadašnji logornik. Navodno su tako zatvoreni izdržali 58 dana i to samo zato jer su im Flumiani i još dvojica „potajice dodavali hranu kroz ventilatore i kroz kukerl od samice na vratima“.
Flumiani navodi i neka imena zatočenika, ali uglavnom pogrešno. Primjerice, Treusić umjesto Treursić, Ivica R(a)kar umjesto kombinacije Josip/Juraj Rakar, Ivica Kovačić umjesto Zvonko Kovačić. Navodi i žrtvu prezimena Bocak, ali kako često spominje ustašu Bosaka možda se radi i o zabuni u smrtnom strahu pred komunističkim isljednicima. Prema Flumianiju u svibnju 1942. određeno je još 47 ljudi za smrt od gladi u samicama. Prema jednoj od prethodno navedenih priča radilo se o 40 pa 46 zatočenika. Osim toga, ako je prema Flumianiju prva grupa zatvorena krajem ožujka i ako su izdržali skoro dva mjeseca, znači da su pomrli do otprilike 24. svibnja 1942. godine. Međutim, to je u kontradikciji s drugim pričama prema kojima su bili bačeni u samice oko 10. svibnja 1942. godine. U Flumianijevoj priči zatočenici su jednog dana sami provalili iz samice. Neki su pri tome ustrijeljeni, a dio je uhvaćen. U ovoj priči nema detalja sa skakanjem u bunar, nema kahlice tj. kible ni ustaških svinja ljudoždera, već su preživjeli „upućeni u t. zv. ‘bolnicu’“ gdje su mučeni. Tu se poimenično spominje samo Ivan Korpar koji je izboden nožem iskrvario. Međutim prema napomenama iz mrežnog jasenovačkog popisa Ivan Korpar je nestao 6. svibnja 1942. godine, znači više od dva tjedna prije nego što je po Flumianijevoj verziji uopće mogao biti zatvoren u „ćeliju smrti“. Flumianijev iskaz samo je prilog ovom starogradiškom rašomonu. Kaos je pravi raj za komuniste.
Crna rupa
U tri Miletićeve knjige su čak četiri različite inačice skapavanja od gladi zatočenika u Staroj Gradiški. Razlikuju se prema broju stradalih, broju „ćelija“ ili samica u kojima su stradali i prema godini stradanja. Razlikuju se i po obilježju grupe. Tako su u jednom slučaju dalmatinski mladići starosti 40+, drugom poznati komunisti pristigli iz Koprivnice kojima se ni neokomunisti više ne sjećaju imena, u trećem je to tajni komunistički kolektiv, a u četvrtom su intelektualci/radnici. U tom zadnjem slučaju prema prijepisu izvješća za CK KPH [12] nepoznatog zatočenika iz logora Stara Gradiška od gladi su u samicama stradale dvije grupe intelektualaca i radnika. [13] Tekst „prijepisa“ je sročen u obliku godišnjeg špijunskog izvješća za razdoblje od rujna 1943. do kolovza 1944. godine s podatcima o situaciji u, ali i izvan logora koju ne može znati zatočenik u logoru smrti osim ako nije dio špijunske mreže ili ako se ne radi o komunističkom propagandnom uratku. Prema toj priči dvojica ustaša su prozivali zatočenike iz matične knjige te su intelektualce i radnike koji su bili osuđeni na 2 do 3 godine zatvora bacali u samice gdje su ostavljeni da umru od gladi i žeđi. Detaljnije to ide ovako: „Nakon prve partije iznešenih 40 ljudskih kostura, bilo je bačeno 46 zatočenika najprije u tri samice sa hranom za tri dana. Nakon trećeg dana bili su svi bačeni u samicu br. 3 veliku 2×3 m, te osuđeni na smrt glađu.“ [14] Ta priča se razlikuje po nekoliko važnih detalja od ostalih. Radi se o dvije grupe s većim brojem zatočenika. Prvo je jedna grupa smještena u samice, a onda su izneseni kao kosturi. Tu se postavlja pitanje koliko su vremena morali biti u tim samicama da bi od njih ostali samo kosturi ili je to autoru „prijepisa“ bilo nebitno. U toj prvoj grupi nije naveden broj samica, ali u drugoj grupi je navodno 46 zatočenika smješteno u 3 samice, a zatim su nakon tri dana prebačeni u jednu dimenzija 2×3 metra. Broj zatočenika i samica ne odgovara prije u tekstu navedenim verzijama smrti od izgladnjivanja u „ćelijama smrti“. Međutim, ne odgovara ni vrijeme jer se izvješće odnosi na razdoblje koje je godinu ili dvije kasnije od prve dvije verzije priče.
Ova priča iz „prijepisa“ nedoljivo podsjeća na događaj iz indijske kolonijalne povijesti kada su se u tzv. Crnoj rupi u Kalkuti u jednoj noći ugušila 43 zarobljenika. U Crnoj rupi bila su stisnuta skoro tri zatočenika po kvadratnom metru i oko 2/3 ih se ugušilo preko noći, a u Staroj Gradiški je prema „prijepisu“ moralo biti skoro 8 zatočenika po kvadratnom metru. Međutim, ti zatočenici se nisu istog dana ugušili već su: “tri dana molili logornika zatočenika MILANA FLUMIANIJA da smiju promijeniti kiblu“. Znači da premda ih je bilo oko 8 po kvadratnom metru, u toj zatvorskoj ćeliji su imali i kahlicu u slučaju nužde. Uglavnom, nakon tri dana, premda su „osuđeni na smrt glađu“, logornik Flumiani se smilovao i otvorio im vrata, a zatočenici su se razbježali po logoru. Većina je pohvatana, neki su našli bunar i skočili u njega međutim najzanimljiviji je ovaj dio: „Dva zatočenika koji su pobjegli u ekonomiju, našli su smrt u svinjcu gdje su se sakrili, a svinje su im izjele trbuh i lice, …“. Taj dio priče odgovara već u tekstu spomenutoj sudbini Stjepana Kavurića koji je navodno strijeljan, a glavu su mu rastrgale svinje, ali oko godinu i pol prije ovih događaja. Kao da je autor „prijepisa“ slijedio onu marksističku mudroliju da se povijest ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa. Tragedija je da su komunisti po Hrvatskoj stvorili toliko crnih rupa, a farsa je da nas i dalje pokušavaju držati u njima.
U mrežnom jasenovačkom popisu mogu se naći još desetci imena navodno stradalih 1942. godine u Staroj Gradiški, a koji su prema drugim izvorima stradali baš u „ćelijama smrti“. Međutim, nisu kao takvi prikazani na jasenovačkom popisu. Provjera njihovih podataka pokazala je da su oni jednako neuvjerljivi kao i u ovdje navedenim slučajevima. Očito je bilo dovoljno da netko od drugova sastavi neki popis, zatim se to objavi u nekoj knjizi i tako se dobije znanstvena podloga za besmisleni podatak koji se onda koristi kao nepobitni dokaz za jasenovačke kolaže.
1. Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd Spomen-područje Jasenovac, 1986., dokument br. 146 Izvod iz zapisnika Nedićevog komesarijata za izbjeglice i preseljenike od 10.7.1942. godine
2. Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga Beograd Spomen-područje Jasenovac, 1987., dokument br. 185
3. Zdravko Dizdar, Ljudski gubici logora “Danica” kraj Koprivnice 1941.-1942., UDK 949.75 Koprivnica “1941/1942”, 940.547.21 (497.5 Koprivnica) “1941/1942”, 2001. s. 66-67
4. Dizdar,, 2001, s. 66-67
5. Miletić, knjiga III, dokument. br. 185 članak iz lista Naprijed organa CK KPH br. 47., od 14. travnja 1944.
6. Miletić, 1987., dokument br. 185 članak iz lista Naprijed organa centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske – Ustaški zločini u konclogorima neće biti zaboravljeni, br. 47. od 14.travnja 1944.
7. Dizdar, 2001, s, 47
8. Miletić, Knjiga III, dokument br. 238
9. Miletić, Knjiga II, dokument br. 301
10. Miletić, Knjiga II, dokument br. 345
11. Miletić, Knjiga III, dokument br. 231 iskaz od 30. svibnja 1945. godine
12. Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske
13. Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga II, Narodna knjiga Beograd Spomen-područje jasenovac, 1986., dokument br. 345
14. Miletić, Knjiga II, dok. br. 345
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
