Krajem lipnja, pred postizanje konačnog sporazuma vladinog povjerenika s vjerovnicima Agrokora, jedan od najvećih vjerovnika, Adris, reagirao je na izjavu Povjerenika Adrisa Peruška. Peruško je tada rekao kako “nije dobro da Adris osporava prava vlasnicima obveznica jer će to imati indirektan negativan utjecaj i na cijenu državnih obveznica, pa to negativno utječe na sve porezne obveznike”.
Povjerenik, umjesto da optužuje, trebao odgovoriti na pitanje koje su posljedice nagodbe na državni proračun, poručili su. Upozoravaju da će vjerovnici stjecati prava u nizozemskoj zakladi radi optimiziranja njihove porezne opterećenosti, što samo po sebi ruši Plekovićevu izjavu (i nekih drugih iz HDZ-a) kako sanacija privatne kompanije neće koštati porezne obveznike ni kune. Jer, prebacivanje obveze plaćanja poreza u drugu zemlju je isto – na štetu poreznih obveznika, koji onda moraju platiti više ako je netko drugi platio manje.
Ovako ili onako trošak će se preliti na porezne obveznike
Da, porezni obveznici možda neće direktno platiti gubitke vjerovnicima Agrokora, no hoće posredno. Model nagodbe predviđa da se samo hrvatske kompanije u sklopu Agrokora proglase insolventnima zbog danih jamstava, te su za njih osnovane “zrcalne” kompanije na koje će se prenijeti buduće poslovanje. Istodobno pak u kompanijama izvan Hrvatske, koje su davale jednaka jamstva, dolazi samo do prijenosa vlasništva nad njihovim dionicama sa sadašnjeg Agrokora na “novi Agrokor”.
Dioničari u hrvatskim kompanijama – mirovinski fondovi i drugi vlasnici čije je poslovanje od javnog interesa – gube svoje udjele u cijelosti i ostaju dioničari u kompanijama kojima su ostali jedino dugovi. S druge strane, dioničari Agrokorovih stranih kompanija ne gube svoje udjele. To direktno oštećuje male dioničare i vjerovnike u Hrvatskoj i u konačnici se prelijeva na cijeli ekonomski sustav Hrvatske.
Isto tako, tražbine u Agrokoru imaju – pored privatnih vjerovnika – državne tvrtke, državni HBOR, banke, agencije, gradovi i općine čija potraživanja prelaze milijardu kuna. Samim time što su svi oni bili prisiljeni otpisati najveći dio potraživaja – ili ih pretvoriti u vlasnički udjel nad novom tvrtkom, pri čemu će se naplatiti u manjem dijelu u najboljem slučaju – znači da su porezni obveznici i te kako platili dio duga Agrokora.
Iako od samog početka Vlada poručuje kako građani neće osjetiti posljedice državne intervencije u Agrokoru, ekonomski analitičar Damir Novotny je upozorio: “Svi oni vjerovnici iz Vladinog sektora, ako budu otpisivali svoje dugove – to će ići na teret poreznih obveznika, tu nema nikakve dvojbe”.
Potraživanja i od države i njenih tvrtki
Todorić je ostavio dugove prema 5.700 tvrtki i osoba – ti vjerovnici prijavili su ukupno 12.000 tražbina, a od toga je 1.100 potraživanja državnog aparata.
Daleko najviše otpada na Hrvatsku banku za obnovu i razvoj (HBOR) – Agrokor je HBOR-u ostao dužan 539 milijuna kuna, druga državna banka HPB od Agrokora potražuje 327 milijun kuna, a HEP-u je Agrokor ostao dužan 43 milijuna kuna.
Treba napomenuti da državni HPB nije imao kvalitetna osiguranja za svoja potraživanja. Naravo, Vlada je poručivala kako bi se otpisi u otprilike jednakom iznosu ionako dogodili i da nije bilo Lex Agrokora, odnosno i da je Agrokor išao u “obični” stečaj – no, ako će država izgubiti koliko bi izgubila i da se nije uopće miješala, zašto je onda uopće intervenirala na ovaj način i tako se izložila stotinama tužbi?
Agrokor je ionako završio većim dijelom u vlasništvu Rusa, koji će, unatoč tome, uspjeti naplatiti najviše 20% onog što su u Agrokor uložili, i to samo ako mu uspiju podignuti vrijednost, što je teško bez novih ulaganja, i ako ga nakon toga u dogledno vrijeme uspiju prodati. Ovakav kakav je sad, Agrokor ne vrijedi mnogo a većina poduzeća u njegovom sastavu, naročito ključnih poput Belja ili Konzuma, posluje s gubicima.
Je li država uopće trebala intervenirati?
Jer, da država nije izravno interveirala, sve bi bio problem vjerovnika. Ovako, na kraju, nakon neke evenutalne tužbe ili arbitraže koju će pokrenuti neki vjerovnik od onih koji nisu pristali na nagodbu i koji nije njome zadovoljan, državni proračun odnosno porezni obveznici bi mogli platiti priličan dio tog troška. Velimir Šonje upozorava na to i navodi kako je temeljni princip insolvencijskog prava: ako se vjerovnik ne može namiriti kao što bi se namirio u slučaju da je proveden stečaj, pripada mu naknada. Kako se lexom redoslijed naplate mijenjao, on može biti osnova za kasnije tužbe svakoga tko procijeni da na sudu odnosno arbitraži može dokazati da je dobio manje nego u slučaju hipotetičkog stečaja.
I, na kraju, tu je i lopovluk bez kojeg ovdje teško ide. Savjetnici i ostali su preko raznih nepotističkih i klijenelističkih shema udruživanja izvukli ogroman novac iz Agrokora, dodatno uništavajući tvrtku, što će se u konačnici opet preliti na sve od kupaca u Konzumu do države koja će ubrati manje poreza. Lešinarski fondovi koji su kupovali obveznice po 27% nominalne cijene su pak u procesu Lex Agrokora prodavali te iste Agrokoru po 100%, u zamjenu za svjež novac po “roll up” modelu, s tim da je tim svježim novcem i financiran otkup starog duga od istih tih lešinara! Tu se isto radi o milijardama koje će, u konačnici, pasti ne samo na teret stranih banaka nego i na račun hrvatskih dobavljača, te hrvatskih vjerovnika Agrokora.
Jer, ne treba zaboraviti, za sav novac koji su dobavljači izgubili na Agrokoru, za sav novac koji su izgubili mirovinski fondovi, državni vjerovnici i svi ostali domaći vjerovnici, u konačnici treba znati da će on u vidu gubitka raspršiti i preliti “prema dolje”, na sve porezne obveznike i sve građane ove zemlje koji će posredno platiti velik dio troškova prouzročeih “Lex Agrokorom”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
