Krešimir Miletić na svom Facebook profilu opisao je jednu zanimljivu situaciju koja mu se dogodila u školi njegovog djeteta, a iz koje mnogo mogu naučiti i drugi roditelji.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“I tak su došli ‘stručnjaci’ u školu u koju idu moji klinci predstaviti program jedne udruge u kojima bi se klinci trebali educirati kako da se suprotstave ‘poznatom napadaču’, u kontekstu seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja i sl.
I neka učiteljica je tako pokrenula ppt prezentaciju na kojoj je u prvom slajdu prikazala kako je 1 od 5 djece bilo žrtva seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja. ‘Dostupni podaci govore da je oko 1 od 5 djece u Europi žrtva nekog oblika spolnog nasilja. Procjenjuje se da je u 70 do 85% slučajeva počinitelj netko koga žrtva pozna. Spolno nasilje može imati mnoge oblike: incest i seksualno zlostavljanje, pornografija, prostitucija, trgovina ljudima, podmićivanje.’
I tu sam ja zamolio tu učiteljicu da malo stane, dok se mi nazočni roditelji ne dogovorimo.
‘Ne razumijem, što se imate dogovoriti?’, reče ona iznenađeno.
‘Pa da se, znate, dogovorimo kojih 20% od nas ovdje nazočnih roditelja smo seksualni zlostavljači, trgovci ljudima, pedofili i kojih 20% prakticira incest’, odgovorio sam mirno.
‘Pa kako to mislite, tata???’, uzbuđeno je uskliknula.
‘Pa eto, tako. Vi ste došli ovdje nama s tvrdnjom da je 1 od 5 djece u ovoj školi ili u našem razredu bilo žrtva incesta, seksualnog zlostavljanja, trgovine ljudima ili podmićivanja. Pa Vas ja ljubezno molim da nam date vremena da se dogovorimo kojih 20% od nas ovdje nazočnih smo pedofili, prakticiramo incest ili trgujemo ljudima.’
‘Ali tata, to se naravno ne odnosi na vas roditelje ove škole.’, uzbuđeno je nastavila učiteljica.
‘Pa zašto ste onda uopće došli?’, pitao sam. ‘Ako roditelji ove škole seksualno ne uznemiravaju svoju djecu, nisu pedofili, ne trguju ljudima, zašto ste došli našu djecu učiti kako da se brane od ‘poznatog napadača’, odnosno nas roditelja?’
‘Ali tata, to je znate kampanja koju je iniciralo Vijeće Europe. Mi smo ovdje da to provedemo u ovoj školi.’
‘Ali gospođo, mene ne zanima tko je ovo inicirao, već me zanima zašto ste došli učiti našu djecu kako da se brane od poznatih napadača, tj. svojih vlastitih roditelja. Da li vi mislite da smo mi agresori na vlastitu djecu? Ja ne želim da moje dijete bude na tom programu.’
‘Ali tata, što biste vi zapravo željeli?’
‘Hvala Vam na pitanju. Ja želim da ostavite moju djecu na miru, da ostavite moju djecu da budu – djeca. Želim da nitko kroz obrazovni sustav ne usađuje djeci ideje da su roditelji neprijatelji svoje djece.’
‘U redu, tata. Nema problema. Vaša djeca ne trebaju ići na te radionice.’
‘I još nešto.’
‘Recite tata.’
‘Prestanite me zvati ‘tata’. Tako me jedino mogu zvati moja djeca.'”
