LGBTIQ stavlja na kušnju poslovičnu puležansku toleranciju

Najava LGBTIQ “parade ponosa” u Puli zapalila je društvene mreže. Ogromna većina komentara koji su uglavnom negativni mijenja neke stereotipe o Puležanima i pruža priliku da objasnimo što to građane toliko smeta kod “parada ponosa”.

Pula u hrvatskom javnom mnijenju slovi za grad otvoren svim vrstama progresivnih priredbi i političkih akcija. Danas se to, u skladu s duhom vremena, naziva “tolerancijom”, unatoč tomu što je tolerancija daleko rafiniranije raspoloženje duha od pukog neobaziranja na ono što se pojedinca ne tiče.

Tolerancija na iskušenju

No suptilnija značenja riječi na stranu, Pula se po suvremenim kriterijima može nazvati tolerantnim gradom: građanima ne smeta ništa što ih se ne tiče, ma kako to bilo neobično, možda iritantno ili uvredljivo; Pula živi i pušta druge da žive.

Međutim, ako je suditi prema reakcijama koje je na društvenim mrežama većih istarskih medija, izazvala najava prvog pulskog “gej prajda”, koji bi se trebao održati na Dan antifašističke borbe 22. lipnja, doima se da kvalifikacija “tolerantna Pula” nije toliko jasna koliko se isprva doima.

Štoviše, bacimo li malo pozorniji pogled na ono što građani po društvenim mrežama pišu na tu temu, čini se kako ćemo morati ili Puležane nazvati “netolerantnima” ili se ipak prisjetiti da tolerancija nije istoznačna indiferentnosti.

Prva pulska povorka ponosa

Naime, kako prenosi Glas Istre, u subotu će u prostoru Studentskih udruga Pula u Rojcu, od 21 sat održati “Birthday Trash Karaoke Masquerade Bash” kojom se obilježava šest godina djelovanja Procesa, kao udruge koja se bavi promicanjem prava LGBTIQ+ osoba, i prikupljanje sredstva za organizaciju prve pulske Povorke ponosa koja bi se trebala održati 22. lipnja.

Program je, kako ga opisuju organizatori, kao stvoren za to da ga oni kojima nije zanimljiv, barem toleriraju:

“Kako bi uspjeli ostvariti sve što planiramo, potrebna nam je Vaša pomoć. Zato smo ovaj rođendan odlučili proslaviti nezaboravnim, blesavim i veselim karaoke partijem koji će se u subotu u prostoru SUP-a u Rojcu u 21 sat. Na ulazu će se prikupljati donacije u iznosu od 5 eura, a sav iznos će biti uložen u organizaciju prve pulske Povorke ponosa. Za zagrijavanje ćemo slušati nezaboravne hitove 90-ih i 00-ih, pop-dive, eurovizijske uspješnice i svu onu guilty pleasure i trash glazbu koju toliko volimo.”

Što kažu građani?

No, komentari na ovu vijest pokazuju kako većina korisnika društvenih mreža nije našla za shodno tolerirati ga bez da to uvjetuju određenim zanimljivim prigovorima.

Komentari se kreću na spektru od potpunog odbacivanja LGBTIQ politike, preko zamjerki na netoleranciju njegovih pripadnika i aktivista, te, u najblažem obliku, na pozive na primjenu jednakih kriterija prema neistomišljenicima.

Izdvojit ćemo neke od njih, te ćemo pokušati odgovoriti na pitanje, jesu li građani Pule koji ne prihvaćaju LGBTIQ doista netolerantni i, ako jesu, zbog čega?

Primijetimo samo usput kako je broj komentara na članak o pulskom gej prajdu na službenoj Facebook stranici Glasa Istre najveći u okvirima tekućeg tjedna s 360 komentara. Radi perspektive: na drugi članak po komentiranosti otpada 17 komentara.

Mala škola LGBTIQ-a: Zašto hodaju?

Počnimo od kraja, odnosno od onih komentara koji nemaju ništa protiv različitosti, ali zabrinjava ih što ne razumiju svrhu održavanja gej prajda:

“Osobno me ne interesira tko s kim ili čim spava, koje je boje kože, svatko neka čini kako mu paše ako time ne ugrožava drugog. Te hodnje su mi suvišne.“

Ovaj komentar zapravo podrazumijeva da se “povorka ponosa” komentatorice tiče, jer sigurno ju ne zabrinjava ono što je suvišno nekome drugom. Nećemo impostirati ništa gospođi, ali svakako možemo objasniti, zašto parada nije suvišna LGBTIQ aktivistima.

To je zbog toga što cilj gej prajda nije nesmetana šetnja na suncu, nego je on dio kampanje pritiska na institucije da cjelokupno društvo prilagode manjinskim skupinama koje LGBTIQ zastupa. A cjelokupno društvo se, očigledno, tiče sviju koji mu pripadaju.

Zapravo, gornji komentar je egzemplaran primjer prve reakcije osobe koja osjeća nejasnu prijetnju od LGBTIQ pokreta, ali se pritom, sa stanovitim pravom, ne želi odreći svojih liberalnih načela

Mala škola LGBTIQ-a: Na što su ponosni?

Drugi komentar koji izdvajamo korak je dalje u osvještavanju pravog značenja LGBTIQ, premda još uvijek ne potpuno artikuliranog:

“Nije me briga ko šta radi i s kim spava ali zašto bi to bijo ponos i čemu te povorke.“

Prvi dio pitanja – „zašto bi to bio ponos?“ – pruža nam dodatno razjašnjenje LGBTIQ politike. Povorke su nužne kao dio pritiska na institucije, odnosno na izmjene prihvatljivog govora, zakona te naposljetku i institucija samih.

Ponos je tomu nužna komponenta, jer je ponos izraz dominacije – ponosni paradiraju kako bi pokazali da ih nitko u njihovim namjerama ne može spriječiti. Kad ne bi bilo tako, odnosno kad bi LGBTIQ bio stvar stvaranja društvene niše za „druge i drugačije“, ponosno paradiranje bilo bi suvišno i kontraproduktivno.

Međutim, kako je cilj preoblikovati cjelokupno društvo, nužno je ostalima poslati poruku da će po njih biti opasno ako to pokušaju spriječiti.

Mala škola LGBTIQ-a: Zašto se ljudi osjećaju kao pod okupacijom?

Sljedeći komentator, bez objašnjenja, izražava sentiment koji mnogi dijele po pitanju LGBTIQ parada, ali ga veoma teško artikuliraju:

„Bio si u pravu, gotovo je, okupacija!!!“

Gej parade se ponekad uspoređuje s karnevalom, međutim to je sasvim pogrešno. Različite varijante dugine zastave tu su da potvrde dominaciju sudionika parade nad ostatkom društva. Da nisu, prajdovi bi na Zapadu, gdje se već desetljećima održavaju, odavno prestali ili bi se održavali s manjim intenzitetom.

Tamo gdje su istospolne veze masovno ozakonjene, biranje osobnih zamjenica i život u izabranom rodnom identitetu su legalizirana društvena stvarnost, protiv koje se ne smije izreći kritika, duginih je zastava sve više i više.

Razlog tomu je što društvena moć, a osobito moć koja se uglavnom temelji na zamjeni pravne fikcije za zbilju, zahtjeva konstantno potvrđivanje. Okupacija je vrlo prikladan izraz, jer osobito okupator, odnosno onaj koji je zauzeo tuđi životni prostor, mora podložnog s vremena na vrijeme podsjećati na njegovo mjesto.

U konkretnom slučaju, pak, imamo posla s okupatorom čija je ambicija podložiti, ne naprosto grad Pulu ili državu Hrvatsku, nego samu zbilju: jezik, logiku, narav stvari, osnovne pravne definicije i, konačno, transformirati samu bit društvenih institucija.

Mala škola LGBTIQ-a: Ispod hrvatske duge uvijek proleti partizanski dvokrilac

„Pazi ovo, imaju paradu na dan Antifašističke borbe….Još će i nositi majice sa Titovom slikom. A jadnici niti ne znaju ili ne zele znati da ih taj matori jarac bas i nije volio“.

Ovaj komentar upućuje na jednu specifičnost LGBTIQ aktivizma u Hrvatskoj. On je, naime, usko povezan s anakronim idejama domaće ljevice, koje zapravo sa svjetskim trendovima imaju malo veze.

Premda, kako vidimo, ljude to ili iritira ili navodi na podsmijeh, riječ je zapravo o znaku da hrvatska ljevica, kad kooptira LGBTIQ, ili LGBTIQ kad kooptira hrvatsku ljevicu uopće nisu svjesni što čine.

Mala škola LGBTIQ-a: Zašto je bitno priznanje?

„Koliko Vam ljudi kopa po kantama za smeće da bi skupili koju bocu jer nemaju šta jesti, koliko bolesne djece umire jer su lijekovi preskupi? Penzioneri lijekove plaćaju po 100 eura mjesečno s penzijom od 300 eura. A za šta vi skupljate novac? Gamad. Parada ponosa je važnija od života ljudi? Nemam ništa protiv nikoga, ali brate mili budi si doma ponosan sam sa sobom, zašto ti je bitno priznanje drugih ljudi? Jadno.“

Možda će vas zanimati

Hrvatska

Revolucija ide korak dalje-Udruga KolekTIRV objavila je protokol za LGBTIQ Hrvatsku

28. siječnja 2024. u 20:30

Sve što vjerojatno nikad niste željeli znati o LGBTIQ sad imate na jednom mjestu. Udruga KolekTIRV objavila je Protokol za postupanje s LGBTIQ+ osobama i rječnik LGBTIQ pojmovlja.

Priznanje „drugih ljudi“ je bitno, jer se društvo, a osobito demokratsko društvo, temelji na priznavanju drugog. LGBTIQ traži, korak po korak, da se cijeli sustav, jednu reformu za drugom, unese u temelje društva. Da bi u suvremenoj liberalnoj demokraciji to postalo moguće, drugi moraju prihvatiti LGBTIQ propozicije.

Problem nastaje kad oni koji priznaju „LGBTIQ osobe“ očekuju da ove zauzvrat priznaju njih kao, kako se to u LGBTIQ terminologiji naziva, „heteropatrijarhalne“. No to nije moguće, jer „heteropatrijarhalno“ društvo se temelji na prirodnoj spolnosti i iz nje izraslim institucijama, dok se LGBTIQ društvo temelji na uklanjanju ograničenja koja prirodna spolnost nameće čovjeku tijekom cjelokupne povijesti civilizacije.

U osnovi, LGBTIQ mora tražiti priznanje i to postiže kroz zahtjev za tolerancijom na koji ne može i neće uzvratiti jednakom mjerom.

Mala škola LGBTIQ-a:Zašto LGBTIQ toleranciju ne može uzvratiti?

„Oni nisu “neprihvaćeni”. Nitko ih ne dira, nisu proganjani, nisu diskriminirani … Problem više nije u tome, problem je u tome što oni ne prihvaćaju da su drugi oko njih i dalje heteroseksualci. (…) taj proces je okončan prije gotovo 30 godina u društvima zapadne provenijencije.“

Posljednji komentar iz našeg izbora je ponajbolje artikuliran, barem kad je u pitanju odgovor na pitanje, što je svrha gej prajda. Također, autor ističe jednu istinu koju se u Hrvatskoj često zanemaruje, odnosno da naš dio Europe po pitanju LGBTIQ transformacije društva desetljećima kasni za zapadnim uzorima. U tom smislu, nije moguće izgovarati se kako se ne može znati kamo te transformacije vode.

No osnova ovog komentara, ako je očistimo od psihologiziranja, jednostavna je i čista istina: LGBTIQ ne može i neće prihvatiti društvo koje postoji na heteroseksualnim osnovama.

A to nas vraća na pitanje o toleranciji i netoleranciji Puležana koji su očigledno na ovaj ulazak LGBTIQ aktivizma u njihov grad reagirali veoma zainteresirano.

Na što su to točno Puležani netolerantni?

Jesu li oni netolerantni, jer su neopravdano zainteresirani za guranje nosa u probleme “drugih i drugačijih”?

Upravo smo pokazali kako su neki od njih sposobni racionalno artikulirati negativan odgovor na ovo pitanje. Naime, LGBTIQ nikad nije “tuđi problem”, jer mu je svrha transformacija cjelokupnog društva, i to transformacija koja praktički isključuje iz njega sve što LGBTIQ nije, a to je opet svaki onaj društveni oblik koji je nastao na osnovi heteroseksualnosti i svaki onaj čovjek koji kao heteroseksualac može društveno funkcionirati samo na takvoj osnovi.

Ako znamo da je čovjek po prirodi društveno biće, zbog toga što je on po prirodi ujedno i nedostatno biće, te da je prvi izraz te nedostatnosti činjenica da muškarac treba ženu i žena muškarca, kako bi ljudskog roda uopće bilo, te da bi se iz te prvobitne dvojnosti razvilo druge društvene institucije, onda je LGBTIQ udarac sjekirom u sam korijen civilizacije.

Stoga je tolerancija spram LGBTIQ pokreta ponajprije istoznačna toleranciji laži, korištenja društvenih resursa za postizanje dominacije nad drugima, okupacije javnih prostora bez prava prigovora javnosti, izmijene jezika, zakona i uopće definicije ljudskog bića do neprepoznatljivosti, odbacivanja braka kao temeljne institucije društva, i, konačno, toleranciji na mentalni inženjering pomoću kojeg se vlastitu savjest uvjerava da je sve to opravdano.

Ako građani Pule nisu tolerantni na to, onda bi mogli biti tolerantniji nego što se na prvi pogled čine.