Foto: Fah

Brojke jasenovačkih žrtava oduvijek su bile prijeporne. Njima se za vrijeme komunističkog režima bez ikakve znanstvene podloge i dokaza licitiralo do nevjerojatnih razmjera.

To naročito dolazi do izražaja kad se radi o romskim žrtvama. Usporedbom podataka iz teksta Ive Banca „Jasenovac nije mit“ iz 2007. godine i preglednih podataka o broju žrtvama po kategorijama s mrežne stranice Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac mogu se dobiti vrlo zanimljivi rezultati.

Treba napomenuti da primjerice Banac navodi da je ukupno 80.022 žrtava, [1] a zbroj navedenih po nacionalnim kategorija je 80.947 tj. za 925 više od navedenog. To pokazuje koliko su uvjerljivi ti podaci. Ukupni broj žrtava naveden u tablici na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac je 83.145, [2] ali taj broj je prije zadnjih promjena u veljači 2017. već bio 83.747, a od tada je narastao na 83.837.

Iz usporedbe je vidljivo da je broj žrtava u navedenom razdoblju povećan za 3.143 prema međustanju tj. 3.835 prema trenutnom stanju. Pri tome istovremeno je broj Roma više nego udvostručen (+8.428), broj Hrvata smanjen je za trećinu (-2.064), a znatno je smanjen broj „ostalih“ (-6.328). Broj Srba neznatno je smanjen (-52). Povećanje broja Roma jednako je zbroju smanjenja broja Hrvata i kategorije „ostalih“. Razlika je zanemarivih 0.4%. To znači da je dio Hrvata i skoro 90% „ostalih“ administrativnom alkemijom pretvoren u Rome. Iz ovog primjera vidi se da su sve kategorije, pa tako i „narodnost“, u jasenovačkom popisu vrlo promjenjive – već prema potrebi. To ukazuje na pojavu koja se može opisati teleološkim pojmom analogije urara tj. na inteligentni dizajn, premda bi u ovom slučaju bilo prigodnije reći da se radi o neinteligentnom dizajnu kod kojeg se jedni podaci alkemičarski pretvaraju u druge.

Bijeli cigani – arijevci

Iz dostupnih dokumenata vidljivo je da se termin „Cigan“ nije odnosio na sve Rome već samo na Rome bez stalnog boravka, imovine i zanimanja. Primjerice u prvoj Miletićevoj knjizi navodi se nadopuna Zapoviedi o postupku sa Ciganima iz svibnja 1942. godine. [3] U priloženom tekstu u odgovoru na upit kotarske oblasti u Konjicu objašnjava se tko se ima smatrati Ciganom. Iz Konjica su uputili molbu da im se objasni tko će se smatrati „Ciganom“: „Predlaže se predmet s molbom za uputstva, da li se dotični mogu smatrati u smislu odnosnih propisa kao cigani. Ovijem se izvješćuje da se dotični među ovdašnjim svijetom nazivaju „Ciganima” ali se kao takvi nigdje službeno nevode. Isti su po vjeri Muslimani i poznato je, da su uvijek na izborima kako državnim tako i na samoupravnim glasali sa ostalim Muslimanima-Hrvatima za hrvatske interese i stvari. Imaju stalna boravišta i mnogi od njih posjeduju kuće, zemlju i ostale nekretnine i radom se bave kalajdžijskim zanatom.”

Iz Velike župe Hum stigao je prema Miletiću ovaj odgovor:: „Pod imenom „cigani” mogu se smatrati samo cigani nomadi, bez stalnog boravišta i zanimanja, bez imetka naročito nepokretnog uobće bez stalne pripadnosti ljudske zajednice. Stoga se evakuacija može odnositi samo na cigane-nomade.” (Arhiv VII a. NDH, k. 191, reg. br. 1/3). U objašnjenju Ministarstva unutarnjih poslova NDH o rasnoj pripadnosti cigana piše: „Određuje se, da se u tako zvane bijele cigane Muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima, stoga se na iste ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene ili koje će se odrediti protiv cigana. Tako zvani bijeli cigani, svi su pripadnici islama, izvršavaju točno vjerske obrede, žene se i udavaju sa ostalim Muslimanima Hrvatima, imadu svoje kuće, a u glavnom su obrtnici, pa se stoga imadu prema odredbi g. Poglavnika smatrati arijevcima.” (Arhiv VII, a. NDH, k. 200-b, reg. br. 23/1). “. Da se ne radi o izoliranom slučaju potvrđuje i sadržaj Naloga Ustaške nadzorne službe župskoj redarstvenoj oblasti Sarajevo iz lipnja 1942. o prikrivanju Roma u kojem se ponovo ističe: “(…) da se nalog ovoga ureda broj 24789/42. ne odnosi na Cigane muslimanske vjere, te Cigane koji imaju stalno boravište i pristojno građansko zanimanje. “. [4]

Istu distinkciju među „Ciganima“ može se naći u dopisu logora u Derventi: ” (…) izvješćuje se naslov, da je, kako je to -već i prijie jednom prilikom naglašeno, ovaj logor stao na stajalište, da bi cigane s područja kotara, ma koje oni vjere bili, trebalo odstraniti u radne sabirne logore. Odmah se napominje, da to ne vriedi za sve osobe ciganskog poriekla, jer ima obitelji, čiji su članovi u domobranstvu ili drugim oružanim postrojbama. Inače, obćenito, cigani su i naslovu dobro poznati kao vrlo nesiguran elemenat, nacionalno neopredieljen, sviet sklon ljenčarenju ii lakom načinu života, pa odatle odan švercu.”. [5] Iz priloženog se može vidjeti da u logore nisu upućivani svi Romi, već samo Romi-nomadi bez stalnog prebivališta i kriminalci. I danas u tzv. liberalnom društvu postoje sankcije ako nemate osobnu iskaznicu tj. stalno prebivalište, a zbog skitnje se također može završiti u zatvoru. [6] To znači da se radilo više o društveno-socijalnom i sigurnosnom nego o rasnom motivu za internaciju.

U vremenskoj petlji

Na prijedlog ustaškog tabora u Vitezu u ožujku 1944. godine traži se pomilovanje za 23 logoraša iz Jasenovca. [7] Predloženi za pomilovanje mogu se generalno podijeliti u tri grupe. U najvećoj su Romi kojima je priznato arijevsko pravo: „Svi upisati od tekućeg broja 1. do zaključno 21. su zatočeni u proljeće 1942. godine pošto su se smatrali Ciganima, dok je kasnije njihovim ostalim priznato arievsko pravo te se u buduće smatraju muslimani te kao takvi služe i vojsku. (…)“. U prijedlogu pomilovanja navode se imena 21 logoraša s prezimenima Džafić, Fafulović, Mehić, Musić i Halilović. Jedan s krivotvorenom/nevrijedećom propusnicom za kojeg se iskazuje samilost koja je prema komunističkoj historiografiji nepojmljiva ustašama: „(…) uhićen sa propusnicom koja je navodno jednom korišćena, dok o njemu sve Hrvatske Vlasti u mjestu imaju najbolje podatke o ponašanju, isti je pored toga bolestan i nesposoban za teže poslove“.

Ovo pokazuje da su netočni navodi iz komunističkih publikacija da su u logorima ubijani svi bolesni i nemoćni. Treći slučaj je najčudniji ako bi se ravnali prema komunističkoj povjesnoj dogmi. U tom slučaju traži se puštanje na slobodu majke jednog četnika koja je bila u kontaktu sa sinom pripadnikom srpske paravojske smrtnih neprijatelja Hrvata: „(…) majka Božina koji se je odmetnuo u 1941. godini u četnike, za kojeg se danas ništa ne čuje te je kod nje pronađemo nekih stvari koje su po prilici mogle poticati iz Četničkih redova. Ista je žena penzionerka jer joj je davno umrli muž bio drž. Službenik“. Od 23 predložena za pomilovanje iz 1944. godine svi se nalaze na jasenovačkom popisu kao žrtve iz 1942. godine osim Pere Tadi-Barašića (1905., otac Mato), no na popisu je Pero Tadić (1908., otac Todo), ali ne iz općine Vitez, već iz Bosanske Gradiške. Na jasenovačkom popisu nalazi se i jedan Božo Todorović (1920.), ali ne iz Viteza, već iz Teslića. On imenom i prezimenom odgovara sinu u popisu za pomilovanje navedene Jele Todorovi(ć). U ovom slučaju bez detaljnih istraživanja ne može se tvrditi da se radi o četniku za kojeg se 1944. godine nije znalo gdje se nalazi, ali ovo spada u konstantu jasenovačkih slučajnosti.

Najviše promjena ima kod navodnih žrtava prezimena Mehić. Neki su umnoženi kao primjerice Bajro Mehić (1909., Omer). To ime se na jasenovačkom popisu pojavljuje kao Bajro Mehić (1909.*, Omer), navodno stradao 1942. godine, u nepomenama je alternativna godina rođenja 1918. godine prema podatku iz komunističkog popisa iz 1964. godine i kao Bajro Mehić (1914., Salko) imenjak iz istog sela, ali navodno stradao 1941. godine. Na popisu za pomilovanje je Ahmet Musić (1918., Alaga), a na jasenovačkom popisu kao žrtva je Ahmet Musić (1918.*, Alaga), u napomenama je prezime Husić i godina rođenja 1922. Ahmet Mehić (1922., bez imena otca) iz Krušćice kod Viteza ne spominje na popisu za pomilovanje, ali nalazi se na jasenovačkom popisu i pretpostavka je da bi se moglo raditi o Ahmetu Musiću kojem je prezime promijenjeno u Mehić. Na jasenovačkom popisu je i Adem Husić (1926.*, Suljo), Rom iz okolice Bosanske Gradiške, ali kod njega u napomenama piše da je rođen 1916. godine. Osim toga navodi se da je Hrvat i Musliman, da je stradao 1944.*, ali i 1941. i 1945. godine, a kao mjesto smrti se navode i Stara Gradiška* i Jasenovac.

Tolika količina različitih podataka obično je indikator manipulacije podacima. Zanimljivo da na popisu pomilovanih nema Šehide Mehić, ali na jasenovačkom popisu su dvije Šehide Mehić, kod obje se navodi isto ime otca Alaga, jedna je iz Krušćice kod Viteza, rođena 1913.* godine, a prema napomenama 1916. godine, a druga je iz Viteza, rođena 1916. godine pa se može reći da se u ovom slučaju radi o istoj osobi, a upitno je radi li se i o žrtvi. Planika Džafić (oko 1882., Ibro) nalazi se na jasenovačkom popisu kao Planika Džafić (1884., Ibrahim), no vjerojatno i kao Plana Džafić (1890., Huso), ali iz Bijelog Bučja u susjednoj općini Travnik. Još je nekoliko Džafića kod kojih se navodi da su iz Krušćice kod Viteza i iz Bijelog Bučja kod Travnika. Primjerice na popisu za pomilovanje su Ramiza Džafić (1936., Mustafa) i njezina neimenovana sestra rođena 1940. godine, a u jasenovačkom popisu se osim Ramize (1936., Mustafa) kod koje u napomenama piše da je iz Bijelog Bučja kod Travnika i NN-djeteta Džafić (1940., Mustafa), nalazi i Hasiba Džafić (1940., Mustafa) iz Bijelog Bučja.

Pretpostavka je da se radi o istom djetetu dva puta upisanom na jasenovački popis kao žrtva iz 1942. godine, premda se nalazi na popisu za puštanje iz logora iz 1944. godine. Kod Tahira Halilovića s popisa za pomilovanje se u napomenama jasenovačkog popisa navodi da je žena imenom Tahira. Četnička majka Jela Todorovi (oko 1875.) iz Tolovića se u jasenovačkom popisu nalazi kao Jela Todorović (1892., Pero) iz Tolovića, stradala navodno 1942. godine u Staroj Gradiški, a u napomenama se navodi prezime Todorovi. Koincidentno u jasenovačkom popisu je još jedna Jela Todorović (1912.*, bez imena otca) navodno iz Pakraca, također stradala 1942. godine u Staroj Gradiški. Naravno, ne može se znati jesu li svi ili neki navedeni na popisu za pomilovanje bili živi 1944. godine, međutim netko je morao tražiti pomilovanje za njih. Vjerojatno se aktivno angažirala i rodbina jer se u gore citiranom dopisu jasno navodi „da je njihovim ostalim priznato arievsko pravo“, a temeljem toga i njima tj. interniranima. Znači za pretpostaviti je da je rodbina imala i neke kontakte s navednima.

Postojala je mogućnost slanja paketa u logore i dopisnica u logor, ali i iz logora. To znači da bi rodbina ili nadležni iz općine Vitez od 1942. do 1944. godine mogli saznati tko je od navedenih na popisu živ, stoga je mala vjerojatnost da su baš svi stradali u Jasenovcu i to iste godine kad su tamo i upućeni. Znakovito je da se u dopisu kao olakšavajuća okolnost kod jednog od predloženih za pomilovanje navodi da je bolestan i nesposoban za teže poslove. To implicira da je navedeni u to vrijeme tj. 1944. godine bio živ, svakako da nije ubijen 1942. godine i da je bio na prinudnom radu tj. u radnom logoru. Također to znači da bolesni u Jasenovcu nisu odmah smaknuti kako poučava komunistička historiografija. Zanimljiva je jedna pravilnost glede jasenovačkog popisa. Primjerice, ako se neka imena nalaze na popisu krojača iz 1942. godine, bit će navedeni kao žrtve iz 1942. godine. Isti je slučaj i s popisima za pomilovanja. Takva pravilnost je naravno sumnjiva. Još je sumnjivije ako je netko dobivao pakete 1944. godine, a navodno je stradao godinama prije toga. Takve vremenske petlje su dobar indikator manipulacije podatcima. Svi ovi podaci su iz komunističkih knjiga koje su trebale dati optužujuće dokaze o logoru Jasenovac. Ako su ovo optužujući dokazi, kako li su tek morali izgledati oslobađajući.

Zagrebački Romi

U prvoj Miletićevoj knjizi o Jasenovcu nalazi se dopis Kriminalnog odsjeka Redarstvene oblasti za grad Zagreb od 28. svibnja 1942. godine s popisom 69 Roma iz okolice Zagreba upućenih u sabirni i radni logor Jasenovac. [8] Ako se radi o kriminalnom odsjeku, to ukazuje da su vjerojatno i motivi za slanje u Jasenovac kriminalne aktivnosti, a ne politka ili rasa. Iz podataka je vidljivo da se radi o muškarcima. Nema žena premda ih je čak 42 oženjenih. Velika većina je između 18 i 50 godina starosti (70%). Prosjek starosti je 33 godine. To znači da se radi muškarcima koji su potencijalno najbolja radna snaga. Treba se reći da se taj dopis tek mora znanstveno verificirati jer na tom dopisu je 14 parova istih imena i prezimena i istih ili vrlo sličnih godina rođenja. To znači da je 40% svih imena s dopisa diskutabilno. Možda se radi o koincidenciji, ali mora se provjeriti radi li se o vjerodostojnom ili možda fabricirianom dokumentu. U ovom istraživanju to nije rađeno, već je napravljena usporedba imena i prezimena iz dopisa i podataka s jasenovačkog popisa. Prema toj analizi 69 imena iz dopisa o upućivanju zagrebačkih Roma u Jasenovac ima čak 922 ekvivalentna imena i prezimena samo među Romima u jasenovačkom popisu. To je oko 6% svih Roma s jasenovačkog popisa. Na priloženim dijagramima A i B vide se znakovita odstupanja u oko trećini svih ekvivalentnih slučajeva. Godine rođenja također značajno odstupaju od trenda i to prema dizajnerskom modelu (dijagrami C i D.) To implicira potencijalnu značajnu manipulaciju podatcima. Nekoliko imena iz dopisa nije na jasenovačkom popisu. To znači da ili su podaci toliko izmijenjeni da se ne može sa sigurnošću utvrditi podudarnost podataka ili to znači da nisu svi ubijeni u Jasenovcu. U oba slučaja i dopis i jasenovački popis su diskutabilni.

U dopisu se navodi Ivan Kovačević (1901., Sveta Klara), a u jasenovačkom popisu najsličniji mu je Ivan Kovačević (1897.*, Otočec Zaprudski kod Zagreba), kod kojeg se u napomenama navodi alternativna godina rođenja 1902. i Sveta Klara. Kao izvor tih podataka navodi se komunistički popis iz 1964. godine. U mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se i Ivan Kovačević (1904.*, Kerestinec kod Svete Nedelje), a u napomenama se navodi mjesto Klara (kod Zagreba), godina rođenja 1902. i godina smrti 1941. Izvor tih podataka su knjiga Narcise Lengel-Krizman i projekt Dotršćina. Lengel-Krizman je autorica knjige o genocidu nad Romima i recenzentica Miletićevih knjiga o Jasenovcu, a projekt Dotršćina je komunistički projekt iz 1980-ih. U slučaju Ivana Kovačevića razvidno je da se kao žrtva dva puta navodi ista osoba, a u jednom slučaju je prema „respektabilnim“ izvorima stradala i godinu prije nego je upućena u logor. Nije tu kraj. U jasenovačkom popisu nalazi se još jedan Rom Ivan Kovačević rođen 1909. godine, navodno iz okolice Jastrebarskog. Sličnost podataka izaziva sumnju da se u sva tri slučaja radi o istoj navodnoj žrtvi. Prema dopisu Antun Lakatoš (1905., Zagreb) nema u potpunosti podudarnog ekvialenta u jasenovačkom popisu, ali u popisu postoje dva vrlo slična imenjaka. Prema podacima nisu iz Zagreba, već iz Lazine Čičke kod Velike Gorice. Kod obojice je navedeno isto ime otca Stjepan. Razlika je jedino u navedenim godinama rođenja 1906.* tj. prema napomenama 1918., a kod drugog je navedeno da je rođen 1918. godine. Razlike u podacima ove dvije navodne žrtve proizlaze iz različitih izvora podataka.

Naravno nije to sve, ali nema smisla navoditi sve nesukladnosti u podacima, ipak treba spomenuti da u jasenovačkom popisu postoji i Antonija Lakatoš (1920., Novo Čiče kod Velike Gorice). Prema imenu otca (Stjepan) mogla bi biti sestra Antuna Lakatoša ili samo njegov ženski klon, a Antun Lakatoš je klon jednog drugog Antuna Lakatoša. Uglavnom kao da se radi o zapletu iz zemlje iza čarobnog ogledala. Svi elementi su tu pa i demoni i tamnice. Kod Branka i Đure Lakatoša iz dopisa i s jasenovačkog popisa navedeni podatci su slični, ali u napomenama se kod obojice navodi podatak Resnička Trnava, koji se u dopisu navodi kod nekih drugih, ali ne i kod njih. Znači i tu je došlo do manipulacije podatcima. U dopisu se nalazi Janko Lakatoš (1911., Resnička Trnava), a u jasenovačkom popisu najbliži je Janko Lakatoš (1905.*/alternativno 1907. i 1912.) iz Zagreba, a u napomenama se navodi Resnička Trnava. To ponovno ukazuje na višestruku manipulaciju podacima o broju žrtava. Naravno postoji još jedan Janko Lakatoš (1915., Novo Čiče kod Velike Gorice) i očekivano kao i kod Antuna Lakatoša i ovdje postoji ženska inačica žrtve u formi Jana Lakatoš iz Lazine Čičke kod Velike Gorice.

Iste stvari i nesukladnosti ponavljaju se i kod Josipa, Joška, Milana, Petra i tri Stjepana Lakatoša te kod Branka i Milana Malekovića. Nema smisla navoditi sve detalje, ali principi su isti kao i kod navedenih. Neki od 38 jasenovačkih ekvivalenata Milana Šajnovića iz dopisa su i četvorica Mile Šajinovića. Moglo bi se reći da se radi o dva dvostruko isprepletena para. Po dvojica su istih godina rođenja 1928. i 1930. godine, ali u oba slučaja ne iz istog, već iz dva obližnja sela kod Karlovca Skakavca i Cerovca Tušilovačkog. Imena očeva kod rođenih 1928. godine se razlikuju samo na pjesničkoj razini Baro/Bara. Možda se u drugom slučaju radi o prividu ženskog imena. Kod rođenih 1930. godine imena očeva su Janko i Mara. U drugom slučaju se također umjesto očeva navodi žensko ime s jasnom asocijacijom Bara/Mara. Kad se pogledaju parovi prema lokaciji, navodne žrtve iz Cerovca Tušilovačkog su prema napomenama Srbi, a oni iz Skakavca Hrvati. Glavna razlika u ova četiri slučaja su izvori podataka. Razlike između ovih navodnih četiriju slučaja su takve da se može zaključiti da ih suštinski i nema i da se radi o jednom izvornom podatku, a i njegova validnost je upitna.

Kod najbrojnijih Nikolića iz dopisa situacija je još složenija. Kako je Nikolić često prezime, tako ima i više imenjaka i imenjakinja u jasenovačkom popisu. Više imenjaka znači i više čudnih podataka u jasenovačkom popisu. Da navedemo samo neke izabrane iz kategorije romske narodnosti. Uz četiri Aleksa i jednog Aleksandra (u napomenama je naveden kao Aleksa) nalazi se i jedan Aseksandar (sic!) vrlo slične godine rođenja kao i Aleksandar. Taj podatak je vjerojatno jasenovačkim kustosima vjerodostojan. Kod dvoje Aleksa rođenih 1927. i 1928. godine ne navodi se ime otca, a bitna je razlika da je jedno navodno žensko, a drugo muško. Uz brojne navodne jasenovačke žrtve imena Branko i Branka nalaze se i dvije Brenke. Ove „dvije“ Brenke Nikolić rođene su 1914. i 1915. godine. Dvije Branke Nikolić su bez godine rođenja i imena otca, a jedina razlika je da je jedna navodno iz Zagreba, a druga navodno iz sela Odra kod Zagreba. Kod dvojice Branka Nikolića isto je ime otca Stevo i mjesto rođenja Tovarnik, a jedina neznatna razlika je godina rođenja 1939. i 1941. Sličan slučaj su Joso i Josip Nikolić, ne navodi im se ime otca, a rođeni su 1897. i 1898. godine, samo je jedan navodno iz Zagreba, a drugi iz obližnje Odre. Podaci za obje navodne žrtve su iz po tri ista izvora. To su komunistički popis iz 1964. godine, komunistički projekt Dotršina iz 1980-ih i knjiga Narcise Lengel-Krizman iz 2003. godine.

Po navedenom se može zaključiti da se diskutabilne i umnožene žrtve samo prepisuju. Poznat je propagandni obrazac prema kojem se ponavljanjem neistina pokušava kreirati „istina“. U dopisu su navedena četvorica imenom Đuro Nikolić. Samo jedan ima sličnog ekvivalenta u jasenovačkom popisu, ali taj manjak kvalitete nadoknađen je kvantitetom pa u jasenovačkom popisu ima 60 različitih Roma imenom i prezimenom Đuro Nikolić i još 14 Đurana, Đorđa, Đurđi i Đurđijana. Po troje ih je navodno stradalo 1941. i 1943. godine, a svi ostali navodno 1942. godine. Među gomilom Đura ima ih koji se razlikuju manje od blizanaca. Primjerice dvojica su s ovim podatcima: Đuro Nikolić, sinovi Đure, rođeni 1898.*, Romi iz Donjeg Miholjca stradali u Jasenovcu 1942. godine. Jedina razlika je da je u jednom slučaju navedeno selo Golinci, a u drugom Radikovci. Radi se o selima međusobno udaljenim oko 4 kilometra. Jedan od zanimljivih parova su Stevica i Stevka Nikolić, oboje rođeni 1938., iz Babine Grede, oboje bez navedenog imena otca. Stevica je Rom, a Stevka je navedena kao Romkinja. Bez nepotpunih podataka ne može se tvrditi radi li se recimo o klonovima ili blizancima. Kao da je vladala epidemija blizanaca. Isti slučaj su „dvojica“ navodnih romskih žrtava imenom Tomo Nikolić iz Cubinca kod Križevaca. Uglavnom sve je isto osim što kod jednog nema imena otca, a kod drugog se navodi ime Banjo. Dvije Zlatice Nikolić iz Tenje kod Osijeka naizgled se razlikuju samo u godini rođenja 1924.* i 1927.*, ali kod „starije“ se u napomenama navodi i alternativna godina rođenja 1927. godine, a kod obje se navodi i da su Srpkinje. Znači da među njima nema nikakve razlike.

U jasenovačkom popisu kao imenjaci Pere Nikolića iz dopisa nalaze se zanimljivi parovi Pero i Petar Nikolić, obojici je otac Mlađo, iz Soljana su kod Vrbanje, a razlika je da je jedan rođen 1933., a drugi 1934. godine. Kod Pere i Pere Nikolića iz Bošnjaka čiji se otac tj. očevi također zovu Pero nema čak niti takvih sitnih razlika u godini rođenja jer su obojica rođeni 1938. godine. Jedina razlika u ovom slučaju su dijelom različiti izvori podataka. To su tipični klonovi kakvih još ima u jasenovačkom popisu i nakon micanja 14.000 takvih slučajeva. Kod dvojice Nikole Nikolića otac se zove Miško, rođeni su 1901. i 1903.* godine, ali u napomenama se navodi 1901. godina pa je jedina razlika da je jedan iz Zagreba, a drugi iz Feričanaca. Međutim u ovom slučaju moglo bi se raditi i o nečem puno važnijem. Kod Nikole Nikolića navodno iz Feričanaca u napomenama se navodi i Tenja. Tenja kod Osijeka je bio sabirni logor, a u Feričancima je bilo kažnjeničko poljoprivredno dobro pa bi se u ovom slučaju moglo raditi ne o mjestima rođenja, već o mjestima boravka za vrijeme Drugog svjetskog rata. To opet implicira da Romi iz Zagreba nakon upućivanja u Jasenovac nisu promptno smaknuti, već su bili upućeni na rad u druge logore. Kad se pogledaju imena očeva navodnih žrtava s jasenovačkog popisa ekvivalentnih imenima Roma deportiranim iz Zagreba kao što su primjerice Jeca, Mećo ili Pican* prve asocijacije su dvojake, ali nisu za javnu objavu.

U tri Miletićeve knjige poimenično se navodi 90 Roma navodno upućenih u Jasenovac i 299 imena Roma koje se „ima za otpremiti“ iz Rajlovca u logor. Uz to navodi se broj od 21 Roma iz sjeveroistočnog Srijema (Novi Karlovci, Surduk, Belegiš) upućenih u Jasenovac 1943. godine i još 400 Roma iz Zemuna koje se planira poslati u Jasenovac 1942. godine zbog opasnosti da se priključe pobunjenicima. [9] To je ukupno 389 Roma navedenih poimenično, pri čemu treba naglasiti da ih kod 299 piše da ih se tek planira poslati u Jasenovac. [10] Od 90 poimenično navedenih Roma njih 69 su muškaraci upućeni u Jasenovac od Kriminalnog odsjeka Redarstva, a za 21 Roma iz Viteza od ustaškog tabora traži se pomilovanje i puštanje iz logora. Još 421 Rom se navodi u brojkama. To je sveukupno 810 Roma prema popisima koje je do 1987. godine objavio Miletić u tri svoje knjižurine o logoru Jasenovac. Treba ponoviti da za 299 Roma iz Rajlovca nije jasno jesu li uopće upućeni u logor, a za 400 Roma iz Zemuna je vrlo čudno da nisu upućeni u obližnji logor Sajmište ili sabirni logor u Tenju kod Osijeka umjesto navodno u daleki Jasenovac. Ako ih se htjelo likvidirati, to se moglo jednostavnije izvesti slanjem u nekoliko kilometara udaljeni logor smrti Sajmište kod Zemuna, a ne organiziranjem transporta u nekoliko stotina kilometara udaljeni Jasenovac. Kao razlog da ih se uputi u logor navedena je bojazan da se žele priključiti pobunjenicima pa bi motiv za slanje u daleki Jasenovac mogao biti da ih se željelo internirati što dalje od ugroženog područja. To je isti princip koji je u Drugom svjetskom ratu koristila demokratska američka vlast za Amerikance japanskog podrijetla. Oni su američkoj vlasti bili nepouzdan element i silom su otjerani iz svojih domova i internirani u logore. [11]

Malo je vjerojatno da ima više podataka o Romima upućenim u Jasenovac jer i sam Miletić navodi: „vrlo malo je evidentiranih Cigana — samo nekoliko stotina (…)“. [12] Ostali izvori kao što je Lukićeva [13] knjiga uglavnom samo prepisuju iz drugih izvora ponajviše iz notorno nepouzdanog komunističkog popisa iz 1964. godine. Jedini novi izvor za nekoliko stotina imena navodnih romskih žrtava je knjiga N. Lengel-Krizman. [14] O uvjerljivosti tih i takvih podataka biti će više riječi u posebnom tekstu. U tekstu je pokazano kako se i pomilovani mogu naći na popisu žrtava te kako se od nekoliko desetaka imena može kreirati nekoliko stotina imena žrtava. U komunizmu je sve relativno pa tako i istina. Da bi istina postala relativna, sve mora postati relativno pa tako i slijed događaja tj. vrijeme. To nam je poznato još iz tzv. Francuske revolucije kad je uveden revolucionarni kalendar koji je počeo onog trena kad je pala prva glava odrezana giljotinom. Tako i partizanski kalendar i povijest počinju od hrvatskih djevojčica s pletenicama koje su komunisti-antifašisti žive zabetonirali u rudniku Huda jama. U komunističkom mentalnom sklopu sasvim je normalno da netko pomilovan 1944. godine može biti mrtav već 1942. godine. Kad bi to bilo moguće, to bi značilo da je vlast koja daje pomilovanja već davno mrtvima nespretna i nesposobna pa kao takva sigurno nije sposobna sustavno poubijati desetke ili stotine tisuća ljudi. Drugo i jednostavnije objašnjenje za vremenske petlje je da su komunistički alkemičari izmišljali žrtve, a ti neprovjereni podaci se nekritički koriste i danas.

Iako je u ovom kao i u više prethodnih članaka navedeno mnogo zabrinjavajućih nepravilnosti u odnosu na stvarne podatke, činjenica koja je možda zanimljivija od samih nepravilnosti je ta da se spomenute nepravilnosti moglo relativno lako prepoznati. To samo opet pokazuje već više puta dokazanu i u forenzici korištenu činjenicu da u ljudskom ponašanju nema slučajnosti te da se svako fabriciranje ili analogija urara može prepoznati po pravilnosti. Još jasniji primjeri za ove slučajeve bit će dani u nekim od sljedećih članaka.

Izvor:

1.) http://svjetlorijeci.ba/novosti/jasenovac-nije-mit
2.) http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284
3.) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 102
4.) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 111
5.) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1987., Dokument br. 144.
6.) https://www.zakon.hr/z/279/Zakon-o-prekršajima-protiv-javnog-reda-i-mira Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira NN 5/90, 30/90, 47/90, 29/94 Član 11. Tko se odaje skitnji ili prosjačenju kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.
7.) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1987., Dokument br. 180.
8.) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 103
9.) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 104
10.) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1987., Dokument br. 21.
11.) https://en.wikipedia.org/wiki/Internment_of_Japanese_Americans
12.) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Pogovor str. 701 (pdf)
13.) Dragoje Lukić, Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka, GrafoMark i Muzej žrtava genocida, Beograd – Banja Luka, 2000.
14.) Narcisa Lengel Krizman, Genocid nad Romima 1941-1945, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac – Zagreb, 2003.

Izvor: narod.hr