“Spremna sam se sastati s predsjednikom Milanovićem i reći mu licem u lice što mislim. Ne znam ima li djecu, ali ne želim mu da zna pakao koji smo sve mi majke poginulih i nestalih iz rata živjele 30 godina. Nadajmo se da nam novi predsjednik i oni koji su jugonostalgični ne će smetati u istrazi za posmrtnim ostatcima moga sina. Danas postoji dobra suradnja između francuske pravosudne policije i hrvatske kriminalističke policije. Želim ga pokopati ovdje u Hrvatskoj i nad njegovim grobom tugovati, meditirati”, kazala je Lyliane Fournier, majka poginuloga vukovarskog HOS-ovca Jeana Nicoliera u razgovoru s Andreom Černivec za Hrvatski tjednik.
Pročitali smo Vaše snažno pismo upućeno predsjedniku Milanoviću u povodu njegove sramotne izjave u Jasenovcu ‘da treba baciti ploču poginulim HOS-ovcima’. Gdje Vas je zatekla ta izjava i što ste prvo osjetili kad ste ju čuli?
Izjava predsjednika Milanovića zatekla me je u Karlovcu, u društvu Hervea, moga sina srca, koji me je taj dan posjetio, unatoč izolaciji zbog koronavirusa, jer mi je bio 75. rođendan. On me je i obavijestio o njegovim riječima. Nisam mogla ni sanjati kako ću na rođendan dobiti tako tužan poklon. No tada sam sama sebi rekla kako mu ne ću dopustiti da mi upropasti ovaj dan, a ni sve druge i odlučila sam mu javno odgovoriti onako kako mislim da sam morala, jer tako razmišljam o tome.
Prva reakcija, kada sam čula njegova riječi, bile su mi misli, a gdje je on, Milanović, bio u to vrijeme 1991.? Jer u to vrijeme moj sin Jean-Michel, došao je kao Francuz, kao stranac, boriti se u Hrvatsku i umrijeti za nju. Da nije bilo njega i drugih dragovoljaca HOS-a, i ostalih branitelja, prije svega MUP-a i ZNG, on danas ne bi ni bio predsjednik Hrvatske jer je ne bi ni bilo. A on je na mjestu predsjednika i zahvaljujući žrtvi 11 branitelja s ploče u Jasenovcu, koju bi on bacio u smeće.
Otvoreno pismo upućeno Predsjedniku vrlo je snažno i pokazuje svu ljubav i patnju majke koja je sina dala za ovu zemlju. Jeste li se s nekim konzultirali povodom pisanja otvorenoga pisma predsjedniku Milanoviću?
U Hrvatskoj živim već 10 godina. Od 1991. i dolaska Jean-Michela zanimaju me događaji i povijest ove prekrasne zemlje koja je postala moja druga domovina. Imam jednostavan odgovor i ne trebam nikoga da mi diktira što želim i moram reći. Oko mene su oni koji mi pomažu i podržavaju me, moj Hervé i moj dragi zapovjednik i prijatelj Damir Radnić, koji je bio zapovjednik moga sina Jean-Michela u HOS-u 1991. Ne zaboravljam ni Zvonu, Kutinu i Pasu, Jean-Michelove suborce koji su poput moje djece, kao i svoje drage kćeri srca Tatjanu, Ivu i Ivanu koje su uvijek tu da me savjetuju, zacijele rane i kojima se mogu povjeriti. Čuli smo se telefonom, svi smo bili ogorčeni riječima Predsjednika i zajedno smo željeli da mu napišem otvoreno pismo.. Ne znam ima li on djecu, ali ne želim mu da zna pakao koji smo sve mi majke poginulih i nestalih iz rata živjele 30 godina. Svaki dani našega života dani su patnje, pogotovo kada ne znate gdje je pokopan vaš voljeni sin. Ali predsjednik Milanović to ne može razumjeti.
> (VIDEO) Pet činjenica koje trebate znati o HOS-u
Kakve su reakcije na pismo stigle do Vas?
Reakcije su pozitivne, kad vidim koliko sam ohrabrenja dobila, posebno na društvenim mrežama. Mnogobrojne obitelji veterana bila su uznemirene ovom sramotnom izjavom o HOS-ovoj ploči, čak i oni koji nisu bili dio HOS-a 1991. Milanović ni mrtvima ne da mira. Također me dirnulo i tješilo kada sam vidjela da političari u cjelini osuđuju takvu izjavu, poput ministara Tome Medveda i Damira Krstičevića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i zastupnice Ruže Tomašić. Željela bih da se predsjednik Milanović ispriča za uvrjedu koju je počinio u sjećanje na moga sina i sve borce HOS-a. Spremna sam ga susresti i reći mu licem u lice što mislim. Umjesto da dira u rane, neka ide raditi i da sve od sebe kako bi pronašao tijela onih za kojima se traga.
Smatrate li da bi se francuski ili predsjednik neke druge države ikada na ovakav način ponio prema svojim poginulim vojnicima, kao što je to učinio Milanović prije nekoliko dana u Jasenovcu?
Ne mislim, ne mogu to zamisliti… i ovo govorim za Francusku. Predsjednici država koji su slijedili jedni druge, jesu li desne ili lijeve orijentacije, uvijek su imali puno poštovanja prema svim našim žrtvama Prvoga i Drugoga svjetskog rata. To smo imali prilike zabilježiti tijekom komemoracije 100. obljetnice 1918. i kraja Prvoga svjetskog rata.
Istaknuli ste da je Hrvatska Vaša druga domovina jer se tu borio Vaš sin i poginuo pod oznakom HOS-a. Je li Vaša ljubav prema Hrvatskoj nakon ove izjave manja ili veća i kako se ovdje osjećate?
Nipošto, Hrvati nisu odgovorni za riječi svoga predsjednika. Još više volim ovu zemlju, želim se i dalje boriti za nju, tako da se poštuju svi hrabri borci 1991.-1995. Imam svoju desetogodišnju iskaznicu za boravak ovdje i ne planiram se vratiti u Francusku. Ovdje u Hrvatskoj želim završiti svoje dane. Sada imam više prijatelja ovdje nego u svojoj prvoj domovini. Ljudi su ovdje tako divni i topli sa mnom, uvijek sam dirnuta kad me dođu pozdraviti i nazovu ‘mama Liliana’.
Još uvijek tragate za posmrtnim ostatcima svoga sina Jeana, HOS-ovca. Smatrate li da su hrvatske vlasti učinile sve da se pronađu njegovi posmrtni ostatci i jesu li francuska istražna tijela, kao što je bilo govora, potaknula akciju potrage za posmrtnim ostatcima kao i privođenja pravdi njegovih srpskih ubojica?
Živim danas s nadom kako bi na Ovčari pronašli tijelo moga sina Jean-Michela, mučenoga do smrti. Želim pomoći svim ostalim obiteljima da pronađu nestala tijela svojih članova. Želim da Jean-Michel bude pokopan u Hrvatskoj, s Hervéom i Damirom se o tomu dogovora, kako bih mogla moliti, meditirati na njegovu grobu. Otkriće boraca štafete smrti, a posebno Jean-Michelova suborca Crvenkape, dalo mi je utjehu. Znam da mogu računati na izvanredan rad ministra Medveda i njegova tima koji neumorno i intenzivno pretražuje, znam da mogu računati da će tim Antonija Gerovca pronaći ubojice Jean-Michela. Nadajmo se da nam novi predsjednik i oni koji su jugonostalgični ne će smetati. Danas postoji dobra suradnja između francuske pravosudne policije i hrvatske kriminalističke policije. U prošlosti to nije bio slučaj, ni u Francuskoj i u Hrvatskoj, gdje su ignorirali nestanak moga sina ili su bili nezainteresirani tijekom svih ovih 19 godina. To je vrlo teško jer Srbija ne želi surađivati, a imaju sve podatke u svojim arhivima. Moramo nastaviti vršiti pritisak i ne prihvaćati ulazak ove zemlje u EU sve dok ne naznače mjesta masovnih grobnica, da Srbija pokaže svoju odgovornost u ratu i plati ratnu odštetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
