Pročitavši Istanbulsku konvenciju, osim nametanja riječi „rod“, koja se itekako može zlorabiti, osobno smatram da ta Konvencija ima i suprotan učinak. Naime, u Europi kao i u svijetu stoljećima se vodila „bitka“ za ravnopravnost spolova te mislim da je to najviše postignuto upravo u Europi u svim zakonodavstvima, barem teoretski.
Bazirajući se na Istanbulskoj konvenciji i naglašavajući zaštitu žena od nasilja muškaraca, pače i dječaka, stječe se dojam kako je taj spol nasilnički, te se time stigmatiziraju muškarci. Radeći niz godina kao pedagog, proučavajući i prateći programe prevencije nasilja, nigdje se ne stigmatizira spol već nasilnik/ca i žrtva. Činjenica je da žene i djeca spadaju u rizičnu skupinu, ali u Istanbulskoj konvenciji, po mojoj prosudbi, naglasak je na fizičkome nasilju i u tome su obliku muškarci,naravno, povlašteniji i manje ugroženi. Premalo se ukazuje na ostale oblike nasilja, tipa verbalno ili emocionalno nasilje, koje vrlo često može biti povod fizičkome nasilju. Naravno da sam apsolutno protiv svih vrsta nasilja i da ne opravdavam povod.
S druge strane, pitam se zašto uopće Istanbulska konvencija i navođenje zaštite od nekih tradicija i običaja kao i „časti obitelji“ kada to nisu pojavnosti u europskoj civilizaciji. Zašto implementirati i stigmatizirati pojedini spol s tradicijama i običajima s drugih kontinenata i stvarati zbrku u glavama djece obrazovnim programima po Istanbulskoj konvenciji?! Zašto ako su europski zakoni uljuđeni, a mislim da jesu, i ne prave razliku po spolu – bar teoretski?! Zašto tolike „litanije“ o zaštiti žena?
Znam da se radi o migracijama i emigracijama, ali smatram da je dovoljno da svaki građanin ulaskom u neku državu podliježe zakonima te države, u ovome slučaju Europske unije. Mislim da bi se Republika Hrvatska – jednako kao i Europska unija – trebale uistinu više pozabaviti prevencijom nasilja nad ženama omogućavajući im istu plaću za isti rad kao i muškarcima, sigurnost radnoga mjesta za trudnice, produžetak i punu plaću za porodiljski dopuste i ostale potrebe te skrb o obiteljima u svim oblicima. Trebali bi zaposliti žene žrtve nasilja i omogućiti im stan, a ne sklonište i getoizaciju te sve to implementirati u demografiju, a ne „brinuti tuđu brigu“ i rodnu ideologiju.
Zbog stoljetnih žrtava za Domovinu kao i onih u Domovinskom ratu dužni smo očuvati svoju domovinu Hrvatsku i svoj identitet, a ne vječito biti nečiji poslušnici. Budi u Europskoj uniji, ali kako napisa August Šenoa: „Oj, budi svoj!“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
