Nije mržnja kad mi mrzimo vas! To je satira! Tako bi se mogao sažeti stav ljevice i kvazidesnice, a ujedno i stav ministrice kulture o slobodi govora, koji je još od proteklog tjedna jedna od glavnih tema rasprava. Uz dodatak: ako mržnju ljevičari izraze “kroz (pseudo)umjetnost”, poput Frljića, to je onda nešto što treba zakonom zaštititi kao slobodu govora.
Hrvatska je i do sada dosljedno kopirala sa zapada sve što na tom zapadu ne valja, a rijetko je kopirala pozitivne stvari odande. Tako je Plenković, očekivano, najavio donošenje zakona o zabrani “govora mržnje” odmah nakon što su to uradili Nijemci. Jasno je zašto se to radi: Prvo, ne smije se dopustiti novi Trump, naročito ne u Europi. Ne smije se dopustiti da na vlast u Njemačkoj dođe AfD, u Francuskoj Le Pen, a u Hrvatskoj netko poput Esih ili Hasanbegovića, ili barem, Kararmarka. To je jedini stvarni razlog donošenja tih zakona: Trump je preko društvenih mreža zaobišao filter medija u komunikaciji s biračima i tu rupu treba hitno začepiti. Pritom se ne smije koristiti riječ “cenzura”, jer ružno zvuči, nego “sprječavanje govora mržnje”, što je ista stvar samo što intelektualno insuficijentnima zvuči puno bolje.
Ne govoriti mržnju je vrlo neodređen pojam, kao i ne širiti lažne vijesti. Tko će odrediti što je mržnja, koga se smije mrziti, a koga ne, koje su vijesti lažne, a koje istinite? Prečesto se zaboravlja: ljubav ne postoji bez mržnje, inače ne bismo znali što je ta emocija. Agresija, koja se danas često poistovjećuje s mržnjom, nije nešto što treba zabraniti – to je prirodna i normalna reakcija na uvredu, na povredu svog prostora, svojih svetinja. Ona je odgovor uma na osjećaj poniženosti, straha, nemoći. Sustav generira osjećaj nemoći kod ljudi, a onda – suzbija mržnju koju sam generira! Frljić grubo provocira, a kad mune nekog nogom ispod stola i izazove reakciju, žali se da ga gadovi mrze.
A lažne vijesti? Gotovo svaka vijest u režimskim, srednjestrujaškim medijima u Hrvatskoj i svijetu je na ovaj ili onaj način – lažna! Sve što smo zadnjih godina mogli pročitati o hereticima, otpadnicima od imbecilnih pseudoreligija 21. stoljeća, od Orbana do Putina i od Trumpa do Hasanbegovića je, zapravo, bila notorna kampanja difamacija. Za ilustraciju: Trump je kreten i idiot, bolesnik, nesposoban vladati? Pogledajte snimke Hillary Clinton na kojima nekontrolirano koluta očima, ili se nesuvislo ponaša, ili pada na izlasku iz aviona ili ulasku u kombi; ne trebate biti doktor da vidite da tu postoji neurološki problem. Ipak: mediji unisono kažu da je Trump lud i izvlače neke psihijatre koji postavljaju dijagnoze online, što jasno nisu govor mržnje, niti lažne vijesti.
Ali, nemojte misliti da će medijske kampanje blaćenja ljudi, taj najogavniji vid novinarstva, koji bi i trebao biti zakonski zabranjen jer se tu radi o klasičnom “bullyingu”, kolektivnom nasilju nad pojedincem, nasilju jednakom onom kad se čopor klinaca mediokriteta predvođenih razrednim siledžijom okomi na klinca koji odudara od sredine i ne želi se prilagoditi, doći pod udar novih zakona. Ne, mržnja je tu u redu, kažu. U redu je mrziti ad hominem, nije u redu kritizirati politike ad rem! Jer, ako kritiziramo masovnu imigraciju iz islamskog svijeta i brinemo za posljedice po našu djecu, onda znači da mrzimo imigrante. Pa moramo šutjeti. Ako kritiziramo gay propagandu u vrtićima, onda mrzimo homoseksualce. Ako nam je cool i simpatična majica iz H&M-a onda mrzimo crnce i rasisti smo! Ma hajde! To je tek hrpa laži!
A to pojam sprječavanja širenja lažnih vijesti čini upravo svojom suprotnošću, no u vrlom novom svijetu za kojeg je Huxley još davno rekao da se ostvaruje puno brže nego je on to predvidio, mi smo na to i navikli. Borba za pojmove je majka svih bitaka, uostalom, Orwell je na to jasno ukazivao. Sprječavanje širenja lažnih vijesti će biti sprječavanje ukazivanja na bilo kakve činjenice koje nisu sankcionirane od raznih ajatolaha političke korektnosti i gurua rasne i rodne jednakosti. Sve što nije ordinarna propaganda je – lažna vijest, što će krajolik zapada učiniti gorim od nekadašnjeg SSSR-a, gdje su novinari, barem između redova, mogli progurati poneku istinitu informaciju.
Vladajuće elite u EU ne žele ni čuti za demokraciju, oni je zovu “populizam”, a svoju demagogiju zovu svim mogućim orvelovskim eufemizmima. Zato se, kao i naša Nina Obuljen, skrivaju iza floskula o “zaštiti građana od govora mržnje” na internetu. Ne štite oni građane, građane od govora mržnje štiti obična dobra stara pristojnost, kultura, koju smo odbacili još u prošlom stoljeću, zajedno s cijelim civilizacijskim nasljeđem katoličke Mitteleurope i Mediterana. Oni štite sebe od građana koji su u internetu i društvenim mrežama dobili, po prvi put u povijesti, mogućnost da se njihov glas čuje jednako daleko kao i glas privilegiranih.
Zato će govor mržnje biti zabranjen, a to je svaki koji se poziva na zdrav razum i provjerljive činjenice i podatke. Činjenice su često hejterske i rasističke, homofobne i islamofobne, stoga ih treba zabraniti kao lažne vijesti. Oni koji su “na liniji”, “progresivni” i “ugledni” su drugo, oni i kad mrze, mrze s ljubavlju, i kad lažu, lažu s plemenitim namjerama.
Jazavac u Jazavcu
“Frljićevu predstavu ne može se opisati u jednoj rečenici”, rekla je Mani Gotovac nakon premijerne izvedbe predstave “Šest likova traži autora” Olivera Frljića u petak u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Politički korektni, oni koji žele biti ugledni građani i ne žele iskrenošću ugroziti svoj društveni status, kažu da ona “kritizira današnje hrvatsko društvo”. Ostali smatraju da ona jednostavno primitivno i grubo vrijeđa ljude: u njoj se pojavljuju Zdravko Mamić, Marko Perković Thompson, Željka Markić i Zlatko Hasanbegović, sa svinjskim glavama. Tu su i neke plinske boce i biskupi i druga opća mjesta rasprava o politici među neukima i potkapacitiranima.
Frljić se već prije isticao tako dubokim stilskim figurama, recimo, slike kolega iz kulture koji su se drznuli biti kritični spram njega je lijepio na simbolički usrane gaće glumaca ili stavljanja ustaških kapa. Umjetnost? Ne, obična vulgarnost i primitivizam, psovanje majke ustaške i nabacivanje govnima. Nazivanje ljudi svinjama, ustašama, koljačima. Ne na fin način, nego izravno.
U normalnijim zemljama, poput Austrije, kazališna kritika je Frljića redom ispljuvala, ismijala i odbacila kao ekstremno nenadarenog pamfletista koji umjetnost zlorabi za grubo vrijeđanje. Što, naravno, nije govor mržnje, nego prosvjećivanje naroda i visoka umjetnost. Kritičarka Barbara Petsch je svojedobno napisala kako je Frljićeva predstava sastavljena od loših klišeja, te provalila Frljićev recept za uspjeh – naime, uočila je da je među gostima na galeriji, od kojih su neki zapljeskali (dok su brojni stalni gosti pak napustili predstavu prije kraja), bilo Frljićevih suradnika, odnosno ljudi kojima je plaćeno da plješću. “Stalna publika je odmahivala glavom”, napisala je ona. I dodala kako se radi o pasiji pomiješanoj s pornografijom, predstavi koja nema ni reda, ni smisla i jedino pokušava provokacijama izazvati kakvu-takvu reakciju.
A Norbert Mayer je u tekstu naslovljenom “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića” naveo, kako Frljiću ne nedostaje samo talenta, nego i uvjerljive angažiranosti – “jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga. Tekst je antizapadno intoniran i potpuno antiliberalan”, naveo je i predstavu opisao kao “huškanje” i kao nešto što ne može biti primitivnije i prostije nego što jest. Još oštriji je bio Ronald Pohl iz Der Standarda, koji je predstavu “Naše i vaše nasilje” nazvao doslovce idiotskom, te naveo kako “traje puno predugačkih 75 minuta, uz neugodan zadah školskog kabarea”, a kritiku završio ironičnom primjedbom kako“vrijeđanje nacionalnih simbola daje (Frljiću) hrabrost u borbi protiv fašizma”.
Zašto onda domaći kazalištarci mahom hvale Frljića? Jer su tako bedasti da ne vide da je to što on radi obično smeće? Da to nema veze s kazališnom tradicijom, ali ima s bosanskom tradicijom psovanja majke po nacionalnoj osnovi? Ne, nego jer su kukavice, jednostavno. Jer se boje da će biti odbačeni od svog stada ako kažu da je Frljić gol i da to što on radi nije kultura, već nekultura. Ne antikultura, nego baš obična nekultura.
Ostatak teksta možete pročitati OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
