Hrvatska može odahnuti; opasni terorist koji je napao Milorada Pupovca i Sašu Miloševića, dvojicu zastupnika u Saboru Republike Hrvatske, zašiljenom kriškom limuna u obliku “srbosjeka” i ostacima girica, je pronađen. I osuđen na plaćanje globe od oko 350 njemačkih maraka (!), koliko je za prekršaj koji mu se stavlja na dušu predviđeno. A prekršaj je “naročito drsko i nepristojno ponašanje na javnom mjestu, vrijeđanje građana ili narušavanje njihovog mira”, odnosno članak 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Limun je oslobođen krivnje, a počinitelj optužbe za genocid i srbocid koju su mu već namontirali hrvatski mediji.
A kad se pogleda koliko je osuda tog stravičnog čina bilo u novinama i politici, i kojim riječima je to osuđeno, koliko je pjene na ustima bilo kad se govorilo u Saboru o “napadu na Pupovca”, bilo je za očekivati da će počinitelj u najmanju ruku biti poslan u neki srpski logor tipa Mitrovice ili Stajićeva, ili jednostavno izručen Srbiji uz zamolbu da ga strijeljaju.
Pokušaj srbocida na tržnici Dolac
Počinitelj je stanoviti Saša Mučnjak – majstor borilačkih sportova. To u startu poništava priču da se radi o zločinu iz mržnje: Ako nekog stvarno mrzite, a bili ste sparing partner Cro Copu i Stipi Miočiću, nećete ga gađati iscijeđenom kriškom limuna i ostatcima sardelica, nego šakom u glavu. Možda i nogom. Čak i ako niste majstor borilačkih sportova, ako mrzite nekog bacit ćete na njega nešto čime ga možete ozlijediti. Pepeljaru, tanjur sa stola, stolicu, ciglu kakva je doletjela u glavu Viktoru Janukoviču na jednom predizbornom skupu. Ne ostatke hrane sa tanjura. Bacanje ostataka hrane na nekog je čin prezira, ne mržnje.
Najbolje u svemu je što sam Mučnjak kaže da ne prati politiku i ne zanima ga, a da je bacio girice na Pupovca jer se ovaj svojevremeno upucavao njegovoj ženi. U svakom slučaju, Saša nije nikakav krvožedni ustaša, i nisu mu pronašli ništa što bi upućivalo da voli Pavelića, mrzi Srbe, ima istetovirano U, ili da bar na facebook profilu ima hrvatsku zastavu s bijelim prvim poljem. Mučnjak je – izgleda – posve apolitičan.
Unatoč tome svi mainstream mediji su pisali o “napadu” na Milorada Pupovca, a svi političari, Sabor, i institucije su osudili “napad” na Milorada Pupovca. Osuda”napada na Pupovca” je licemjerna, lažna, i kukavička! A još više osuda tog čina kao “zločina iz mržnje”!
Bacanje hrane na političara nije napad
Prvo, ne radi se o napadu, naročito ne, kako se pisalo, o fizičkom napadu. Fizički napad može rezultirati ozljedama, bacanje ostataka s tanjura ne – iako, onako kako je Milorad opisao događaj, moglo bi se pomisliti da ga je pogodila barem svinjska polovica, a ne ostaci iz restorana pokraj ribarnice na Dolcu u kom se služe gotovo isključivo – srdelice i girice. Uz poneku krišku limuna, kakva je pogodila Pupovca.
Drugo, kod bacanja hrane na političare ne radi se o činu počinjenom iz mržnje, nego, eventualno, iz gađenja i prezira. Jer se bacanjem hrane na njih izražava upravo to, gađenje i prezir. Neovisno vjerujete li Mučnjaku o motivima ili ne.
Ceterum censeo, političare treba gađati ostacima hrane
A gađenje i prezir Milorad Pupovac svakako zaslužuje, iz različitih razloga. I niti jedan od tih razloga nije taj što je on etnički Srbin. Jedan od tih razloga je, recimo, što je stajao kraj Aleksandra Vučića dok je ovaj održavao ratnohuškački govor protiv države u kojoj je Milorad Pupovac saborski zastupnik i u kojoj je u više navrata bio i član vlade. Nije se okrenuo i otišao, što mu je bila dužnost. Svojevremeno je Chamberlain išao “na noge” Hitleru, razgovarati s njim u Njemačkoj, i to iz plemenitih razloga – kako bi sačuvao mir – ali je time zaslužio prezir Engleza koji traje do danas. Opravdano.
Drugi je što u se u njegovim novinama pišu šovinističke gadarije protiv Hrvata, poput one da je “šupačka Hrvatska nacionalna država šupaka i njihov servis”, što je eklatantan “govor mržnje”, novogovornom terminologijom, odnosno, normalnim rječnikom to je grubo vrijeđanje Hrvata po nacionalnoj osnovi. Kad bi kakve hrvatske novine tako vrijeđale Srbe i Srbiju svakako bi bile proglašene ultranacionalističkima, ustaškima, a autor optužen za širenje mržnje i zle krvi između Hrvata i Srba.
Takvim pisanjem Pupovac provocira reakciju Hrvata da bi ih onda mogao optužiti za ustaštvo: Ako ne reagiraju, on će ići dalje s uvredama, ako reagiraju na uvrede, onda su ustaše i mrze Srbe a usput zatiru slobodu govora. I naći će se na njegovoj crnoj listi, koja će valjda poslužiti za odvođenje u logore ili strijeljanje kad “njegovi” opet budu na vlasti. Da netko radi takve popise nepoćudnih Srba, kao što on radi popise nepoćudnih Hrvata, završio bi u zatvoru!
Pupovac kao jedina prava ugroza za Srbe u Hrvatskoj
Pupovac zaslužuje prezir i jer se zna da su članovi njegove stranke, zacijelo ne bez znanja stranačke vrhuške, pelješili Srbe-povratnike uzimajući mito za to da im kuću obnove o državnom trošku. Taj novac su dijelili s HDZ-ovcima i za to su neki i osuđeni. Da ne govorimo o plaćanju Srbima koje se autobusima “Laste” za svake izbore dovozi u Knin da bi glasali za Milorada Pupovca. To zaslužuje ne samo prezir nego možda i zatvor.
A najvažniji razlog zašto Pupovac zaslužuje prezir je taj što je jatak HDZ-u i Plenkoviću, što preko Pupovca Plenković vlada nakon raspada koalicije s Mostom praktički bez stvarnog izbornog legitimiteta, de facto prevarom birača. I jer je Pupovac taj koji mu drži ljestve dok zatire demokratske institucije poput referenduma ili prava na građanski prosvjed. Dapače, za pretpostaviti je da je upravo Pupovac taj koji je razlogom zašto se Plenković toliko trudi zatrti najavljeni prosvjed u Vukovaru prije nego li se uopće dogodio, i opstruirati referendum koji bi mogao naškoditi ponajviše interesima “etnobiznismena”.
Sveta krava Milorad
I treće, čin ne zaslužuje osudu. Jer, nitko nije osudio kad je istarski župan Flego prošlog mjeseca gađan hranom i zaliven pivom. Niti kad je Bandić gađan koječime. Niti kad su razni političari, od Busha koji je gađan cipelom, do Berlusconija koji je praktički pretučen u Napoliju i koji je dobio maketu katedrale u glavu, do Kohla, Thatcher, koga sve ne, gađani jajima. To se smatra normalnim u normalnim državama.
Mučnjak je dakle osuđen na plaćanje maksimalnog iznosa predviđenog za prekršaj, a za pogrešno parkiranje ćete, ako vam pauk odnese auto, platiti više: Zašto se oko jednog u najboljem slučaju minornog, a u stvarnosti nepostojećeg prekršaja javnog reda i mira cijela hrvatska politika digla na noge? Koliko je privedeno ljudi koji su Bandića samo nekoliko dana ranije zasuli raznim predmetima, od kojih su neki razbili vjetrobransko staklo njegovog auta? I to zato jer je “dovukao cigane u grad” pa se motivi napada opravdano mogu smatrati rasističkima, za razliku od “napada” ostacima girica na Pupovca!
Zašto je policija u ovom slučaju odlučila pokrenuti potragu za počiniteljem i prije podnošenja prijave, a za pokretanje prijave protiv ubojica s Ovčare im je trebalo 27 godina? Da ne govorimo da se za slične slučajeve protiv bilo kog drugog političara u Hrvatkoj ne podnosi ništa?
Status ugroženog Srbina
Zato jer su svi krenuli od pretpostavke da je Pupovac gađan jer je Srbin, a sam Milorad Pupovac je tako i opisao taj događaj. I svi su se zalijepili na to. Jer, godinama slušamo narativ da je Hrvatska ustaška država u kojoj su Srbi ugrožena vrsta. Istina je da nakon što su pobili petnaestak tisuća ljudi u pokušaju stvaranja velike Srbije Srbi možda nisu najpopularnija etnička manjina u Hrvatskoj, no činjenica je da niti jednom nakon rata nije pala niti dlaka s glave samo zato “jer je Srbin”.
Istina, mediji obično jedva čekaju da kakav turist iz Srbije dobije šaku u glavu “jer je Srbin”, pa da krenu moralizirati o potrebi međunacionalne ljubavi i kako su oni, moralni i fini i multikulti, a ostali Hrvati koji se ne prezivaju Tomić ili Dežulović – ili možda Beljak, u zadnje vrijeme – su stoka ustašoidna i hejterska. No na kraju se uvijek nekako ispostavi da je dotični turist četnikovao, i da mu se zapravo nije dogodilo ništa osim što se prepao i pobjegao kad su ga lokalni dečki počeli malo čudno gledati.
Istovremeno, u BIH i Srbiji se Hrvate pritiscima polako istrebljuje, no nikom nikad nije palo na pamet tražiti reciprocitet, jednaka prava za Hrvate u Srbiji kakva imaju Srbi u Hrvatskoj, što bi bilo normalno, tim više što je Srbija ta koja je započinjala ratove koje je pokretala etnička mržnja, ne Hrvatska.
Srbi u Hrvatskoj, to je Pupovac
Ne, ne radi se tu o mržnji, jer Srbi u Zagrebu nemaju nikakvih problema osim onih koje im svojom politikom stvara sam Pupovac – i naravno onih koje dijele sa svim Hrvatima. Mediji ovih dana osuđuju “zapaljivu retoriku koja je dovela do napada na Pupovca” zanemarujući da takvu retoriku, retoriku protiv Hrvata, prakticiraju jedino Pupovčeve Novosti. Hrvatski mediji eventualno govore protiv Pupovca, hrvatskog političara, ne protiv Pupovca, Srbina i ne protiv Srba kao takvih.
No Pupovac ide logikom “Srbi u Hrvatskoj, to sam ja”, a mediji takvu projekciju Milorada osobno na cijelo srpstvo prihvaćaju posve nekritički. On takve incidente priželjkuje, proizvodi i prenapuhuje kako bi se prikazao žrtvom ustašoidnih Hrvata, te kako bi iz pozicije ugroženog Srbina sebi isposlovao položaj u kom je posve zaštićen od bilo kakve odgovornosti, jer tko god kritizira Pupovca je ustaša i zaslužuje najoštriju osudu, a istovremeno koristi sve privilegije hrvatske političke kaste.
Zastupnici manjina su izabrani s osjetno manje glasova nego ostali zastupnici u Saboru, no dok se svakog drugog smije gađati giricama i kritizirati, Pupovac je ‘sveta krava’. Bitno je reći da zastupnici izabrani u parlament iz kvote manjine nisu nigdje u svijetu, u rijetkim zemljama gdje uopće postoje, funkcijama i ulogom isti kao ostali. Njihova je svrha štititi vlastitu nacionalnu kulturu od asimilacije, a ne raditi ono što Pupovac radi – grubo vrijeđati i provocirati većinski narod preko svojih novina stvarajući tako zlu krv i ugrožavajući tako taj isti narod, uz istovremen grabež privilegija i povlastica.
Ako je htio biti političar koji se bavi općim interesima svih građana trebao se kandidirati na nekoj od građanskih lista i koalicija, jer nigdje, osim u Hrvatskoj, zastupnici izabrani u rezerviranoj kvoti za manjine nisu ti koji si daju za pravo odlučivati o većinskoj vladi. Oni, naravno, mogu i trebaju biti dio vladajuće većine, ali trebaju joj pristupiti nakon što je formirana od strane „regularnih” zastupnika.
Ovako, ispada da je on Hrvat koji je po zanimanju Srbin, jer se to – isplati. On je građanin Hrvatske, ne Srbije, on je parlamentarni zastupnik Hrvatske, ne Srbije, on vuče sve moguće privilegije koje vuče politička kasta u Hrvatskoj, ali njega se, jer je Srbin kad god mu to odgovara biti, ne smije u znak prosvjeda gađati ribicama niti bilo čime, jer će to biti protumačeno kao “zločin iz mržnje”. Neovisno o tome koji su stvarni motivi. Pupovac živi kao svi hrvatski političari, uživa sve povlastice pa i više, ali vrlo brzo se poziva na krvna zrnca kad ga se prozove na odgovornost. Krvna su mu zrnca zaštita od progona, ali i svega ostalog.
Aca i Milorad
No ono što je najgore od svega je što je nakon incidenta Pupovac nazvao – Aleksandra Vučića, velikosrbina i neprijatelja Hrvatske, da bi se požalio da Hrvati ponovo ugrožavaju “nejač”. I time ga doveo u dilemu: Da šalje vojsku da brani centralu na Kosovu od “šiptara” ili Milorada od “ustaša”. Hoćemo li u liku Milorada Pupovca dobiti novog “ugroženog Srbina” koji će biti povodom rata? “Srpskog svata” iz Sarajeva? Ne, jer Srbija u ovom trenutku nije u stanju ratovati, no čin Milorada Pupovca, kao saborskog zastupnika, je na samom rubu toga da ga se može prozvati kvislingom i petom kolonom.
On se, naime, kao član vlade i saborski zastupnik jedne države, postavio prema predsjedniku druge države kao prema svom suverenu, i to ne prema bilo kojem predsjedniku druge države nego prema pivonoši ratnog zločinca i psihopata Šešelja. Ispada da je Vučić taj koji Hrvate treba pozvati na red, ako bacaju girice na Milorada, što je nedopustivo. Za tako nešto se do nedavno u većini država ljude strijeljalo ili bacalo u tamnicu.
Na kraju, valja se sjetiti Bogića Bogičevića, svojevremeno predstavnika BIH u predsjedništvu SFRJ. Iako Srbin, on je odbio glasovati za Miloševićev plan vojnog pacificiranja SFRJ pod komandom JNA rekavši kako on kao političar predstavlja BIH i njene građane. Ne Srbiju. Za sebe je rekao da je Srbin, ali ne po profesiji. Pupovac je obrnuto. On je ugroženi Srbin samo po profesiji, a privatno je dobro plaćeni i privilegirani hrvatski političar. Bilo bi krajnje vrijeme da mu kolege iz Sabora poruče da se počne tako i ponašati, kao hrvatski političar. Ili neka se ostavi politike, službenog Audija i svega toga, i pokuša živjeti kao većina Hrvata, od plaće profesora ili tako nečeg. Pa će vidjeti što znači stvarno biti ugrožen, egzistencijalno.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
