Marcel Holjevac: Socijalizam je uništio SFRJ, mogao bi i Hrvatsku – preziremo ono što nam nosi zaradu, a ne damo svoje Obrovce i Uljanike

“Stranci žele u Hrvatskoj uništiti kompletnu proizvodnju svih sektora jer imaju plan da bude jedno ogromno ljetovalište”, ili “Uljanik je namjerno uništen jer se tamo planiraju luksuzni hoteli”, koliko ste puta to čuli? I uvijek je praćeno zgražanjem: Strašno, lopovi nam uništavaju proizvodnju jer žele zaraditi!

No i vi želite zaraditi, zar ne, ne želite gubiti novac. Svatko normalan želi zaraditi. Ne želite plaćati tuđe gubitke na proizvodnji kao u slučaju škverova. Zašto bi se netko bavio proizvodnjom koja ne ostvaruje dobit? Proizvodnjom nečeg što ne može ni uz najbolju volju prodati za novac koji bi pokrio troškove?

Socijalizam za početnike

Problem je što socijalizam prezire dobit, odnosno kako je on zove “profit”. On je u socijalizmu nešto nepoželjno, jer tko radi s dobiti, izrabljuje radnike i oštećuje kupce, kaže katekizam klasne osviještenosti. Socijalizam samo uzme “višak vrijednosti” kojeg, po socijalizmu, stvara rad, i podijeli radnicima za plaće. Zato su one veće nego u kapitalizmu, u teoriji.

Kako onda to da je u socijalizmu radnik bio plaćen slabije nego na slobodnim tržištima zapada, a kupci na zapadu jeftinije mogli kupiti bolju robu proizvedenu uz veću dobit? Odakle gubitak ako rad stvara višak vrijednosti? Zašto je radnik na istoku morao više raditi za Trabanta nego onaj za Zapadu za Golfa? Donji beskrajno (tragi)komični, ali autentični video to objašnjava bez i jedne riječi.

Rad, naravno, ne stvara višak vrijednosti sam po sebi, tek trgovina stvara višak vrijednosti – ako uspijete prodati nešto skuplje nego je vas koštalo.

A što s izrabljivanjem radnika? Razmišljajte ovako. Imate dvije ponude za posao. Jedna je za nekog tko će vam dati plaću od 10.000 kuna, a znate da će zaraditi deset puta više nego što daje radnicima za plaće. Da će na vaših 10.000 zaraditi sto tisuća, recimo.

Ona druga ponuda je 7.000 kuna plaće, a znate da taj poslodavac jedva da pokriva troškove, i ako mu se poslovanje još malo pogorša morati će otpuštati radnike, rezati plaće, ili proglasiti – stečaj.

Ako ste imalo razumni, prihvatit ćete onu gornju ponudu. Što vas briga koliko će “kapitalist” zaraditi, vas je briga da vi zaradite najviše što vi u danom trenutku možete! Nudi li vam taj koji će na vama najviše zaraditi i najveću plaću? Ok, prihvatite i ne kukajte da vas izrabljuje, jer što god vi nudite na tržištu rada, on je najbolji kupac u tom trenutku.

Zašto vam on može ponuditi više i još zaraditi?  Možda ima genijalan proizvod kojeg svi žele. Možda ima odličnu tehnlogiju i radi s minimalnim troškovima. Možda ima pristup nekom tržištu kojem drugi nemaju, možda ima “brand” koji mu omogućuje da za sto prodaje ono što drugi prodaju za deset. Nije bitno.

No socijalizam ne priznaje da tako u stvarnom svijetu stvari funkcioniraju. Socijalizam se vodi filozofijom seljaka koji “zna” da njiva daje hrane koliko daje, ne može više, pa ako jedan uzme sebi više, drugom je ostalo manje. Ne prihvaća logiku da novim tehnologijama, razvojem, konkurencijom koja tjera sve da budu učinkovitiji možemo svi imati više, i oni koji proizvode i oni koji kupuju, i oni koji rade i oni koji ulažu kapital. Dok kapitalizam kaže “ako se hoćete obogatiti, izmislite bolju mišolovku”, socijalizam kaže da treba iskopati više tona ugljena i proizvesti više tona čelika pa ćemo svi biti bogatiji. Pri tom socijalizam ne gleda tržišnu cijenu čelika i isplati li ga se uopće proizvoditi, jer prezire tržišne cijene – njih određuje partija dekretom – i prezire profit.

Uljanik je naš Obrovac

A Uljanik je tipičan ostatak socijalizma, opjevane socijalističke teške industrije. On je za Hrvatsku ono što je za SFRJ bila tvornica glinice u Obrovcu, građena godinama milijunima dolara stranih kredita.

Sedamdesete su bile godine kad se u Hrvatskoj naglo razvijala industrija. S tadašnjom Istočnom Njemačkom potpisan je ugovor koji se sastojao od prodaje aluminija koji se ubuduće trebao proizvoditi u budućoj tvornici glinice – sirovine za dobivanje aluminija – u Obrovcu i TLM-u u Šibeniku gdje bi nastajao aluminij iz Glinice. Iz DDR-a je stigla i konkretna uplata od 30 milijuna američkih dolara unaprijed, a aluminij je trebao biti isporučen kad proradi tvornica u Obrovcu.

Izgradnja Obrovca je bila motivirana političkom, a ne ekonomskom računicom, kako bi se zaposlilo ljude, i naravno građena je tamo gdje je stanovništvo bilo pretežno srpsko. Partijski “funkcioneri” svjesno su lažirali izvještaje o stvarnoj isplativosti investicije, baš kao što su i hrvatske vlade i uprave Uljanika lažirale podatke o isplativosti gradnje brodova u Puli, jer bi istina značila ne samo kraj za tvornicu, odnosno škver, nego i za njihove karijere.

Generalni direktor tadašnje Privredne banke Zagreb Neven Barač, je kasnije ispričao kako je, unatoč tome što je elaborat kojeg su izradili bio porazan i ukazivao da će stvar završiti katastrofom, projekt ipak proguran. Kasnije smo još platili troškove sanacije, veće od samih troškova gradnje tvornice. Prepričavajući svoj razgovor s Jurom Bilićem naveo je:

“Tvornica je 1977. napokon počela s proizvodnjom, iako investicija nije bila potpuno završena.  … Iz informacije Izvršnog vijeća Sabora od 1. ožujka 1978. poslovanje poduzeća za 1977. bilo je procijenjeno na 60-ak milijuna dinara gubitaka. U svibnju 1978. na čelo Sabora došao je Jure Bilić i počeo ambiciozno “mijenjati svijet”. Nakon što su rezultati poslovanja Jadrala definirani u bilanci uspjeha za 1977., drug Bilić pozvao je (…) mene kao generalnog direktora PBZ-a.

– Što ćemo s Jadralom iz Obrovca? – pitao me drug Bilić.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

– To nije naš problem – odgovorio sam praveći začuđenu facu.

– A čiji je? – pitao je Bilić.

– Onoga tko je odlučio da se to započne i tko je dao novac, a to je Izvršno vijeće Sabora – rekao sam.

– A gdje to piše? – glasilo je novo pitanje.

– Evo, ovdje – pokazao sam mu tekst Odluke Izvršnog vijeća Sabora.

(…)

Znali smo da nam se ne piše dobro, pogotovo kad sam doznao što je razgovarao s rukovodiocima u poduzeću “Dalmacija” u Dugom Ratu. Ondje je govorio da je Jadral med i mlijeko – nema što nema i sve je odlično, na što mu je drug Trgo, mislim da je bio komercijalni direktor “Dalmacije” iz Dugog Rata, član Upravnog odbora PBZ-a, rekao:

Neće biti tako, druže Jure, imamo materijal PBZ-a u kojem piše sve suprotno.

Njih u PBZ-u treba rastjerati – na to je rekao Bilić – mogu oni varati svoje organe, ali ne mogu Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske. Mi smo dali Ekonomskom institutu Zagreb da izradi studiju ekonomskog položaja tvornice glinice Jadral iz Obrovca pa će se vidjeti da je ovako kako ja kažem.

Završio je drug Jure Bilić, a za nekoliko mjeseci direktor Ekonomskog instituta Dragomir Vojnić posjetio je Ivu Perišina u njegovu stanu.

– Druže Ivo, elaborat je gotov i Jadral je dobra investicija i uspješno će poslovati bez problema s boksitom, prijevozom, crvenim muljem… – rekao mu je otprilike.

Tako je perjanica ekonomske mudrosti, Ekonomski institut Zagreb, primjenom svoje “znanosti” utvrdio da je Jadral rentabilan.

Dok je Ekonomski institut radio svoju studiju, drug Petar Fleković zatražio je da PBZ napravi i svoju studiju. Iz šale smo napravili 12 varijanata u rasponu od nula kapaciteta, dakle da tvornica uopće ne radi, do 300 tisuća tona kapaciteta godišnje. Analizu je napravio Josip Slade i odnijeli smo to zajedno predsjedniku Izvršnog vijeća.

Koja je varijanta najbolja?- pitao me Fleković.

– Ona kad tvornica ne radi – odgovorio sam.

Nastala je konsternacija.

Tvornica prodajnom cijenom ne može pokriti ni varijabilne troškove (boksit + uloženo + struja) pa što više radi, pravi veći gubitak – objasnio sam mu.

Ali eksperti Ekonomskog instituta onako su se proslavili, a, nažalost, i u ovoj su državi ekonomski savjetnici. O mrtvima sve najbolje, ali Jure Bilić za mnoge je bio jedinica za glupost. Nakon osamostaljenja Hrvatske, kad sam se susretao s novim rukovoditeljima i direktorima, moje mišljenje o Biliću se popravljalo. Kad sam upoznao respektabilnu kvotu novih šefova, nakon svega me sram što sam o njemu tako loše mislio.

Pokojni Barač, što god mislili o njemu i aferi “Dubrovačka banka”, je imao pravo. Mi smo naslijedili ne samo socijalističke stručnjake (lustracija je spasila druge postkomunističke zemlje!) nego i način razmišljanja.

Gluhi za struku

Kao i u Obrovac, i u Uljanik se ulagalo temeljem želja, temeljem političkih odluka da se “zaposli ljude”. Novac je uzet unaprijed, gotovi proizvod nikad nije isporučen. U oba slučaja, lažiralo se elaborate o isplativosti proizvodnje, kako glinice tako brodova. Dok ekonomija, kao prilično egzaktna disciplina, uvijek uzima u obzir tržišnu cijenu, socijalizam kaže, prodat ćemo po cijeni koja će nam pokriti troškove, ne računajući postoji li negdje kupac koji je spreman toliko platiti. Tako je bilo s aluminijem, čija je cijena na svjetskom tržištu bila kakva je bila, tako je s brodovima, i ako Koreanci i Kinezi rade jednako dobro i jeftinije, nikog nije briga koliko je nama trošak proizvodnje i pokrivamo li se.

U oba slučaja, politika je godinama forsirala nastavak ulaganja unatoč upozorenjima struke o neisplativosti tih ulaganja.

I u oba slučaja je tvornica najisplativija kad ne radi. 4,1 milijardi kuna, to je milijun kuna izgubljenih po radniku Uljanik grupe u svega nekoliko godina. Da smo svakom zaposlenom, dakle, dali milijun kuna da ne radi ništa prošli bismo jednako. Zapravo, da smo u Uljaniku umjesto škvera napravili spalionicu novca i zaposlili stotinjak ljudi da cijeli dan bacaju novčanice od 1.000 kuna iz državnog proračuna u peć,  i plaćali ih za to, gubitak bi bio manji.

I u oba slučaja, i nakon prestanka proizvodnje imat ćemo troškove. Čak i kad bi država odlučila sanirati Uljanik, uostalom, tko bi tamo ikad više naručio brod, nakon iskustva s kašnjenjima, novcem od avansa potrošenim na druge projekte, nedovršenim brodovima koje su naručitelji platili u cijelosti unaprijed a škver nema novca da ih završi? Jan de Null je spreman odustati od naplate državnog jamstva, ali jedan od uvjeta je da mu damo brod i 22 milijuna dolara da ga završi negdje drugdje, da radnici Uljanika taj brod više ne taknu. Australski naručitelj kruzera je doveo svoje radnike koji završavaju taj brod, ne želi da Uljanikovci više išta diraju po njemu. Uljanik je uostalom i prije mogao dobivati narudžbe samo nudeći brodove ispod cijene.

Proizvodnja – dobra, turizam – loš

No kod nas i dalje živi mit da je proizvodnja dobra, a profit loš. Jer profit ide “pojedincima”, a od “proizvodnje koristi imaju svi”. Mi živimo na mitu da će se odnekud pojaviti vitez na bijelom konju koji će smisliti alkemijsku formulu po kojoj će pulski škver, koji nije u stanju porinuti više od dva broda godišnje i koji proizvodi tehnologijom kojom su se proizvodili trabanti s gornjeg videa, konkurirati robotiziranim škverovima u Kini i Koreji čija je proizvodnja, industrijski “output”, deset puta veća po radniku. A koji unatoč tome gube novac, čak i Hyundai, a Daewoo je ovih dana otišao u stečaj!

Ili da je dovoljno samo dovesti poštene ljude koji neće krasti i sve će biti super, imat ćemo zaradu. No ekonomija ne funkcionira na taj način. Nitko vam ne jamči dobit. I nitko vam ne jamči da, ako Qing u Kini dobro zarađuje na nečem, Pero u Hrvatskoj može na istom tom zarađivati. To se zove “komparativne prednosti”.

Te “komparativne prednosti” mi nemamo u brodogradnji, ali ih imamo u turizmu. Nitko ne misli da je dobra ideja porušiti stari grad Dubrovnik i tamo napraviti škver, ili da je dobra ideja napraviti ga umjesto plaže na Zrću i otjerati odande visoko profitabilne klubove od kojih Novalja živi, pa zašto je onda nekom problem priznati: Kad bismo u Puli imali luksuzne hotele i casina tamo gdje je danas škver, nikom ne bi palo na pamet predložiti da se to poruši i napravi brodogoradlište. Smatrali bi ga ludim. Zašto je onda manje ludo predlagati da škver ostane tamo umjesto da se naprave hoteli?

E da je nesvrstanih…

“Ali špekulanti će zaraditi”, ide mantra. Hoće, pa što? Zaradit ćete i vi, ako budu plaćali porez i trošili novac u Hrvatskoj. Ili bar nećete gubiti novac kao do sad.

“Ali djeca će nam biti konobari”, ide dalje mantra. Pa neka se školuju za managere u turizmu pa neće! Ili mislite da je bolji posao tući ruzinu s broda nego posluživati kave?

“Ali za Tita nam se isplatilo, zašto se sad ne isplati imati proizvodnju  i radnike”, ide dalje žalopojka.

Nije ni tada, zapravo, ali su nam trebale devize pa se brodove radilo i s gubitkom, no važnije od toga: Naša brodogradnja i općenito industrija osamdesetih opstajala je jer je prodavala SSSR-u i nesvrstanima. Tržište SSSR-a je iz političkih razloga bilo zatvoreno za robu izvan socijalističkog lagera, a slično je bilo i u nesvrstanim državama u kojima smo imali privilegiran politički i gospodarski položaj. Naša “sjajna” industrijska roba imala prođu samo stoga jer na Istoku se nije proizvodilo ništa osim oružja, pa smo koristeći ideološku zavjetrinu realsocijalizma mi tamo prodavali svoje poluproizvode koji su u bijedi istočnog bloka zračilli zapadnim glamurom. Slavljena jugoslavenska industrija mogla je funkcionirati samo u specifičnim uvjetima blokovske podjele svijeta. Ona je nestala, ali mi smo nastavili spašavati privid da imamo industriju koja nešto može i zaraditi.

Usto, stvari su se promijenile. Ne samo od osamdesetih, kad nije bilo ni Kine ni Koreje. Kompletne svjetske narudžbe pretprošle godine u brodogradnji su bile 20.6 milijuna CGT, otprilike četiri puta manje nego 2007., kada je naručeno 85 milijuna CGT brodovlja, a tada niti Indija niti Vijetnam nisu igrali neku ulogu u brodogradnji.

Neželjeno a nadareno dijete

“Ali turistima ionako prodajemo sve uvozno”, kaže još jedna mantra. A što mislite od čega su brodovi napravljeni? Od svega uvoznog, od čelika do elektronike. Čak se danas pojavio članak o tome kako gašenjem brodogradnje gasimo i radna mjesta u kooperantskim firmama, jer tko će kupiti hrvatski proizvod koji se ugrađuje u brod ako nemamo hrvatsku brodogradnju? Gluposti! Ako taj proizvod nije dovoljno dobar za Nijemce da ga oni ugrade u Cruiser, nije ni za nas! Ako hrvatski škver može dobiti jeftiniju uvoznu komponentu treba uzeti nju, a ne skuplju domaću, jer inače sebi ruši zaradu pa Hrvatska u cjelini od “ugradnje domaćeg” nema ništa.

No socijalistički nauk kaže da je proizvodnja temelj svega, da bez proizvodnje nema blagostanja. To nije istina, kao ni sve drugo što piše u komunističkoj literaturi. No puno je ljudi odgojeno na njoj, i oni misle da “turizam nije pravi posao”, da nema budućnost.

Turizam je naše neželjeno, a nadareno dijete koje ne volimo, a koje nas hrani i oblači. Brodogradnja je ono koje nas potkrada i radi nam štetu, sramoti nas, bezobrazno je i loš je đak, nije ni prebistro, ali iz nekog razloga mi ga preferiramo. Zašto? Čak i komunistima je bilo dovoljno godinu dana da shvate kamo vodi Obrovac i da ga zatvore zauvijek. Mi smo danas veći komunisti od Jure Bilića i družine, jer ni nakon 29 godina gomilanja gubitaka ne želimo priznati poraz socijalističke ekonomske filozofije. Kažu da je ludilo ponavljanje istog postupka u očekivanju drukčijeg ishoda. Inzistiranje na brodogradnji i nakon svega jest čisto ludilo.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr