U emisiji Prvoga programa Hrvatskoga radija „Dogodilo se na današnji dan“, emitiranoj 4. kolovoza 2017.g., koju uređuju Ivan Kujunđić, Branko Starc, Tihomir Ponoš i Dario Spelić, u prilogu posvećenom obljetnici VRO Oluja, na kraju priloga, kao zaključna rečenica navedeno je:
„U tjednima i mjesecima nakon završetka Oluje dio pripadnika hrvatske vojske i policije, na oslobođenom području, ubio je nekoliko stotina srpskih civila, a na oslobođenom teritoriju zapaljeno je na tisuće kuća i drugih objekata.„
Točnost citata može se provjeriti korištenjem mogućnosti preslušavanja te emisije.
Bilo bi u redu da su autori priloga naveli i izvor te informacije, gdje se može pročitati i na kojim istraživanjima se temelje njihovi podaci. A napreciznost u brojevima, tako da se nekoliko stotina može shvaćati u rasponu od nešto više od dvijesto do gotovo tisuću, nije primjerena iole ozbiljnijem novinarstvu.
Po svemu sudeći autori su za taj navod koristili podatke iz knjige “Vojna operacija Oluja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinški odbor i uredio Žarko Puhovski. Tu knjigu Raspravno vijeće Haaškoga suda u predmetu Gotovina, Čermak i Markač nije prihvatilo kao dokaz i relevantan izvor o broju ubojstava počinjenih u akciji Oluja i poslije. Prema toj knjizi je tijekom i poslije Oluje bilo počinjeno 667 ubojstava. Pritom se razrušene kuće broje u tisućama.
Tijekom svjedočenja Žarka Puhovskog obrana generala je dokazala da se u popisu ubijenih navode pripadnici tzv.“RSK“, osobe koje su umrle u bolnicama te živuće osobe. Raspravno vijeće je utvrdilo da knjiga sadrži izjave za koje se ne zna tko ih je zapravo dao te da je niz osoba unesen dva ili više puta.
Naime, prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja). Obrane generala i Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu su se usuglasile za 44 ubojstva. Razlika u brojkama s kojima raspolažu urednici emisje „Dogodilo se na današnji dan“ i DORH-a su uistinu velike.
Mogli smo u više navrata pročitati izjave odvjetnika Luke Mišetića, koji je nakon oslobađajuće haške presude našim generalima upozoravao na činjenicu kako je „Raspravno vijeće zaključilo da ih je 44 ubijeno od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga.“
Na spomenutu Puhovskovu knjigu se 18. kolovoza 2011.g. na portalu hu-benedikt.hr osvrnuo i profesor Neven Sesardić. Uvodno je za Puhovskog ustvrdio da je „lagao Haaškome tužiteljstvu“ i da je prije bio “zloglasni svjedok u staljinističkim procesima hrvatskim studentima i intelektualcima za delikt mišljenja 1972.“
Evo i nekoliko ulomaka iz tog Sesardićevog teksta:
„U Hrvatskoj su mnogi bili skeptični prema izvješćima i stavovima HHO-a od samog njegova osnutka. Tome je pridonijela i činjenica da su se među osnivačima i čelnicima tog odbora za zaštitu ljudskih prava našli i neki koji su, paradoksalno, prije sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije. Također je bio raširen dojam da je HHO od početka bio neobjektivan i sklon preuveličavanjima.
Transkripti svjedočenja Puhovskog slobodno su dostupni na Internetu. Iz njih doznajemo, na primjer, da HHO više ne posjeduje bilješke i izvješća svojih aktivista s terena, na kojima je jedino i zasnovan njihov dokument o zločinima nakon Oluje. Kamo su nestale te bilješke o kojima uvelike ovisi vjerodostojnost čitave HHO-ove priče? Puhovski objašnjava da većina tih izvješća iz prve ruke nikada nije ni bila pohranjena u uredu HHO-a, nego su ona bila spremljena isključivo na osobnom računalu jednoga od članova HHO-a, u njegovu stanu u Karlovcu. Nakon smrti tog čovjeka njegov je sin navodno tražio od HHO-a novac da bi im vratio te zapise, ali HHO je, kako kaže Puhovski, “to smatrao nepotrebnim“.
Pitanje: kako to da je HHO, koji je (prema svjedočenju Puhovskog) za svoj rad od inozemnih financijera primao 500 tisuća dolara godišnje, smatrao “nepotrebnim“ otkupiti vlastitu dokumentaciju bez koje mnoge njegove tvrdnje gube vezu sa stvarnošću? Zašto nije postojala rezervna kopija tako važnih podataka na nekom uredskom računalu ili barem kod nekog drugog člana HHO-a?
Nije li možda odgovor u tome, upitat će se skeptik, da su te bilješke (pod pretpostavkom da su u ozbiljnoj formi postojale) bile toliko šture, nepotpune, potkrijepljene sumnjivim izvorima i pune pogrešaka da stoga i nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost, čak ni za sam HHO?
Ponekad je, kao što znamo, bolje “izgubiti“ vlastite dokumente nego doživjeti kompromitaciju njihovim izlaskom na vidjelo.
Prethodna hipoteza dobiva na plauzibilnosti ako se zaviri u sudske transkripte Haškoga suda o ispitivanju Puhovskog.
Evo nekoliko ilustracija:
(1) Puhovski nije bio u stanju reći tko su točno bili članovi specifičnih istraživačkih timova HHO-a koji su nakon Oluje ispitivali stanje na raznim lokacijama na netom oslobođenom teritoriju.
(2) 17 poimence identificiranih ljudi koji su u izvješću HHO-a klasificirani kao ubijeni srpski civili zabilježeni su u dokumentima Crvenog križa kao osobe koje su pronađene mrtve u vojnim uniformama.
(3) Nasuprot HHO-ovoj tvrdnji da su nekom čovjeku bile odrezane glava i ruke, Puhovskom je predočena fotografija mrtvog tijela tog istog čovjeka bez ikakvih tragova masakra.
(4) HHO-ov podatak o 90-godišnjoj starici kojoj je bila odrubljena glava opovrglo je izvješće sudskog patologa u kojem se tvrdi da je ona ustvari umrla prirodnom smrću, a ne spominje se nikakvo naknadno nasilje nad njezinim tijelom.
(5) Nakon Oluje hrvatska policija u jednom je selu zatekla dvojicu članova HHO-a na prilično čudnom poslu za predstavnike organizacije za ljudska prava: oni su se upravo spremali pokopati posmrtne ostatke nekih ljudi, i to bez ikakve namjere da o tome prethodno obavijeste policiju ili lokalne vlasti.
(6) U kolovozu 1995. HHO je grubo obmanuo hrvatsku javnost kada se jedan njihov član lažno predstavio kao novinar (pod izmišljenim imenom) i onda napravio intervju s direktorom HHO-a. Taj novinski tekst, u kojem čitatelji nisu bili svjesni da je HHO zapravo intervjuirao sam sebe, bio je objavljen u Feral Tribuneu.
(7) Navodeći broj od “najmanje 22 tisuće zapaljenih srpskih kuća“, HHO se oslanjao na izjavu generala Foranda (vojnog promatrača UN-a), ali na katastrofalno pogrešan način. Naime, general je u tom kontekstu zapravo govorio o ukupnom broju kuća koje su promatrači tamo opazili (i to koristeći prilično nepouzdanu metodologiju), a NE o broju zapaljenih srpskih kuća.
(8) Da je prije objavljivanja svoje procjene o broju uništenih srpskih kuća HHO odlučio usporediti tu informaciju s relevantnim državnim popisom iz 1991.(a ne bi li svaka minimalno odgovorna organizacija napravila takvu provjeru?), Puhovski & co. odmah bi ustanovili da nešto bazično nije u redu s njihovim računanjem, jer bi ono impliciralo, apsurdno, da je u nekim krajevima 1995. bilo uništeno dvostruko više kuća nego što ih je uopće bilo 1991.! (Da stvar bude gora, pretjerivanja HHO-a su znala čak ići i puno dalje u apsurd.
Recimo, Petar Mrkalj, bivši izvršni direktor HHO-a i zapravo glavni autor HHO-ova izvješća o hrvatskim zločinima, jednom je ustvrdio da je u zapadnoj Slavoniji i tzv. Krajini bilo sustavno uništeno “najmanje 50 tisuća ne samo srpskih kuća, nego cijelih seoskih gospodarstava”.)
Nakon toliko frapantnih i na sudu demonstriranih pogrešaka i bizarnih postupaka HHO-a, nije li bila elementarna moralna i profesionalna obveza tog tijela obavijestiti javnost o tim propustima, objasniti kako je do njih došlo i obznaniti detaljne korekcije prije iznesenih procjena i podataka?
Međutim, prošlo je već dugo vremena, a HHO još nije odgovorio na sva ona neugodna pitanja u vezi s njihovim radom koja su iskrsnula u Haagu.
Nakon navedenoga, slušatelji Hrvatskoga radija, odnosno navedene emisije, posebno oni upućeniji u podatke i činjenice, s pravom se mogu pitati ne radi li se o prilogu (ili usmjerenju cijele emisije) s ciljem širenja lažne propagande o Oluji, hrvatskim oružanim snagama i Domovinskom ratu.
Nije za vjerovati da se u ovom slučaju radilo o previdu ili novinarskoj pogrešci.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
