U petak je održana međunarodna konferencija “Kultura (ne)radne nedjelje“ u organizaciji Hrvatskog saveza za nedjelju uz potporu Zaklade Konrad Adenauer.
Jedna od sudionika bila je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir. Održala je izlaganje na temu „EU-legislativa i tendencije u reguliranju ravnoteže između poslovnog i privatnog života“. Marijana Petir pitanje osiguranja slobodne nedjelje za sve zaposlene, posebice za zaposlene u trgovini, smatra izuzetno važnim, a upravo je na njenu inicijativu Republika Hrvatska do sada dva puta mijenjala Zakon o trgovini, no Ustavni je sud oba puta ukinuo zabranu zbog prigovora trgovačkih lanaca.
Izlaganje prenosimo u cijelosti:
Poštovane dame i gospodo,
drago mi je da smo se okupili na još jednoj javnoj raspravi kojom želimo potaknuti uvođenje slobodne nedjelje kao doprinos ravnoteži između privatnog i poslovnog života.
Kao potpisnica rezolucije o postizanju ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života i zajedničkog slobodnog vremena u eri digitalizacije obvezala sam se, kao i svi potpisnici, na zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika poticanjem zakonodavstva koje će osigurati održivo i dostojanstveno radno vrijeme, stvaranje prijeko potrebnog razlikovanja između radnog vremena i slobodnog vremena, pravo na život poslije i izvan posla te pravo biti nedostupan.
Rezolucijom se, osim toga, ističe i promocija zajedničkog slobodnog vremena i zajedničkog dana odmora za sve europske građane koji bi, prema tradiciji, trebao biti nedjelja, kako bi građani mogli nesmetano participirati u obiteljskim, kulturnim, sportskim, društvenim i vjerskim aktivnostima.
Ne postoje posebni propisi Europske unije o radu vikendom. Direktiva o radnom vremenu iz 1993. utvrđuje da minimalni tjedni odmor „u načelu uključuje nedjelju“. Međutim, 1996. godine Europski sud pravde poništio je ovu odredbu rješenjem: „Vijeće nije uspjelo objasniti zašto je nedjelja, kao tjedni dan odmora, usko povezana sa zdravljem i sigurnošću radnika nego bilo koji drugi dan u tjednu. Direktiva o radnom vremenu iz 2003. ne odnosi se na bilo koji određeni dan u odnosu na tjedne slobodne dane ili bilo koji drugi aspekt radnog vremena. Članak 2. Europske socijalne povelje kaže da države članice trebaju pristati „osigurati vrijeme za odmor tijekom tjedna, koliko je to moguće, te da se podudara danom koji je prepoznat kao tradicionalan ili običaj u zemlji ili regiji u kojoj se to odnosi kao dan odmora“.
Javno savjetovanje Europske komisije pokazalo je da 60 % ispitanika želi zakonodavni okvir EU-a o ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Stoga je Komisija 26. travnja 2017. donijela prijedlog europskog stupa socijalnih prava, kojim je obuhvaćen prijedlog direktive za podupiranje ravnoteže između poslovnog i privatnog života zaposlenih roditelja i skrbnika uz niz nezakonodavnih prijedloga. Slušajući bilo naroda, odnosno građana, u srpnju prošle godine Europski je parlament svojim amandmanima još više približio prijedlog građanima.
U narednim tjednima zastupnici u Europskom parlamentu raspravljat će s predstavnicima država članica, a kvaliteta sporazuma uvelike će ovisiti o nekim pitanjima u čijem je središtu obitelj. To uključuje dopust za očeve, kao i roditeljske i skrbničke programe, kao i pravo na fleksibilne radne uvjete za zaposlene roditelje (rad od kuće, manji broj radnih sati itd).
Istraživanje koje sam provela u suradnji s agencijom Medianet, a predstavljeno uoči Međunarodnoga dana obitelji obilježenog 15. svibnja, u Kući Europe u Zagrebu o ravnoteži privatnog i poslovnog života u Hrvatskoj, o prekovremenom radu i radu u slobodno vrijeme, kao i percepciji nedjelje kao neradnom danu posvećenom obitelji i odmoru. Istraživanje je provedeno inicijalno po uzoru na ono koje je European Sunday Alliance proveo među svojim sastavnicama. Istraživanje u Hrvatskoj pokazalo je kako gotovo 50 posto zaposlenih u našoj zemlji radi prekovremeno pri čemu je većina ispitanika tvrdila da radne obveze usklađuje s obiteljskim obavezama unutar najuže obitelji te uglavnom uspijevaju uskladiti obiteljske i poslovne obaveze s aktivnostima slobodnog vremena.
Iako na razini Europske unije ne postoji jedinstvena regulativa o radu trgovina nedjeljom, Hrvatska se prema Eurostatu nalazi u samom vrhu rada nedjeljom što nimalo ne pridonosi ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Tome je dokaz i četvrto Europsko istraživanje o kvaliteti života (EQLS) Eurofounda koje je pokrenuto 2003. godine i otad se provodilo svake četiri godine, a obuhvatilo je gotovo 37 tisuća građana u svih 28 država i članica EU-a i pet zemalja kandidatkinja. Rezultati toga istraživanja, objavljeni krajem prošle godine pokazali su da se Hrvatska nalazi na posljednjem mjestu po pokazatelju usklađenosti privatnog i poslovnog života u EU (3,7) dok je najviši u Nizozemskoj (6,6). Primjerice u Sloveniji je 6,3, Austriji (6,2), Njemačkoj (5,9), Bugarskoj (5,5), Mađarskoj (5,2). Hrvatska je doživjela i najveći pad pokazatelja od 2007. do 2016. jer se smanjio s 5,1 na 3,7 što je najviše u EU. Kako bi se odgovorilo na pogoršanje ravnoteže između posla i privatnog života, politike bi se trebale usmjeriti na radnike s ugovorima na određeno vrijeme i one zaposlene u proizvodnji, kao i na ljude s obvezama u pogledu skrbi, a posebno na mlađe i žene srednje dobi.
Za uvođenje slobodne nedjelje i dostojanstvenog radnog vremena, posebno za one koji rade u trgovini, u središtu je mog zalaganja još kao zastupnice u Hrvatskom saboru kada sam predlagala izmjene Zakona o trgovini (2003. i 2009. godine) kako bi se radnicama osigurala slobodna nedjelja i dostojanstveno radno vrijeme. Izmjene Zakona oba su puta prihvaćene, no odredbe toga zakona zbog prigovora trgovačkih lanaca Ustavni je sud oba puta stavio van snage.
Kada sam izabrana za zastupnicu u Europskom parlamentu aktivno sam se uključila u adresiranje pitanja slobodne nedjelje, kroz odbore u kojima sam članica, kao i kroz članstvo u Europskoj interesnoj skupini o ravnoteži između poslovnog i privatnog života i kroz potporu Europskom savezu za slobodnu nedjelju. Redovito podnosim amandmane na različita izvješća u kojima tražim osiguravanje dostojanstvenog radnog vremena i slobodne nedjelje za zaposlene, posebice one u trgovini, a veliki broj mojih amandmana je i usvojen te je postao referenca za buduće zakonodavne akte.
Prošlogodišnje istraživanje javnog mnijenja o uvođenju neradne nedjelje te navikama kupovanja nedjeljom koji sam napravila u suradnji s agencijom MediaNet pokazalo je kako “devedeset posto građana Republike Hrvatske smatra da bi trebalo uvesti neradnu nedjelju u trgovinama”. Ono je provedeno na reprezentativnom uzorku te je pokazalo kako se za neradnu nedjelju izjasnilo 94 % građana u kontinentalnoj Hrvatskoj, 88 % u Primorju, Lici, Dalmaciji i jugu Hrvatske dok je u Zagrebu 87 % građana za uvođenje slobodne nedjelje.
Zato sam smatrala iznimno važnim ponovno otvoriti javnu raspravu o ovom pitanju tijekom prošle godine organizirajući dva okrugla stola. S predstavnicima Ministarstva rada, Sindikata trgovine Hrvatske i Nezavisnog hrvatskog sindikata, kao i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, HBK, organizacija civilnoga društva, ali i predstavnicima poslodavaca raspravljali smo o ponovnom pokušaju uvođenja slobodne nedjelje u hrvatsko zakonodavstvo. Ono što je važno, tema slobodne nedjelje time je ponovno vraćena u javni prostor te u svijest građana što je pokazalo i istraživanje Medianeta jer 76% zaposlenih ispitanika smatra da su ljudi u njihovu okruženju, nakon rasprava o tome, postali svjesniji važnosti nedjelje kao neradnog dana, posvećenog obitelji i odmoru.
Porazni demografski pokazatelji i iseljavanje velikog broja naših građana pokazuje nam kako se moramo jače založiti te mladima pružiti uvjete ostanka u Hrvatskoj te osnivanja obitelji. Mladim obiteljima, osobito onima koje nemaju pomoć pri brizi za djecu potrebna je potpora svih institucija. O tome govori i Europski gospodarski i socijalni odbor koji pozdravlja inicijativu Europske komisije za povećanje sudjelovanja roditelja s djecom, osobito žena, na tržištu rada, kojom bi im se pomoglo da ostvare bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života i tako iskoristio puni potencijal njihovih vještina. Oni smatraju kako je paket za ravnotežu između poslovnog i privatnog života korak u pravom smjeru, ali da ga u budućnosti treba poboljšati na osnovu odgovarajućih ocjena učinaka. Iskazuje ujedno i potrebu za većim ulaganjem u kvalitetne, cjenovno pristupačne i dostupne usluge i ustanove za skrb o djeci za svaku obitelj te poziva Komisiju da u okviru Europskog semestra upotrijebi preporuke za pojedine zemlje, kao i fondove za regionalni razvoj kako bi potakla države članice da povećaju svoje napore.
Kad je u pitanju sektor trgovine u Europskoj uniji, potreba za stvaranjem integriranijih i konkurentnijih tržišta u sektoru maloprodaje ukazala je na strategiju jedinstvenog tržišta 2015. godine gdje je naglašeno da se “za postizanje jedinstvenog tržišta moraju poduzeti odgovarajuće mjere na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini”.
I sama Europska komisija priznaje da se sektor maloprodaje suočava s transformacijskim procesima zbog brzog razvoja e-trgovine, ali istodobno je u mnogim državama članicama EU regulatorni okvir uspostavljen prije nekoliko desetljeća i nije prilagođen novom digitalnom dobu. Od službe za istraživanje Europskoga parlamenta zatražila sam pregled regulacije rada trgovina na području Europske unije.
Iz njega je vidljivo kako je nekoliko država članica već provelo reforme u kontekstu Europskog semestra kojima je cilj poboljšanje regulatornog okruženja za trgovce: takve reforme su se odvijale primjerice u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Italiji, Luksemburgu i Španjolskoj. Propisi su namijenjeni prvenstveno za trgovce u maloprodaji kako bi se prilagodili i reagirali na promjene koje donosi e-trgovina. To se primjerice odnosi na ograničenja radnog vremena trgovine kako bi se zaštitili zaposlenici, ali i mala i srednja poduzeća, koja ne mogu uvijek priuštiti dovoljno raspoloživog osoblja koje bi pokrilo dugo radno vrijeme.
Pravila radnog vremena trgovine značajno variraju između država članica. U mnogo država članica EU (Bugarska, Hrvatska, Estonija, Finska, Mađarska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Portugal, Slovenija, Švedska) radno vrijeme nije ograničeno, dok u nekoliko zemalja EU (Češka, Danska, Rumunjska, Slovačka ) trgovci na malo mogu slobodno izabrati radno vrijeme osim na posebne praznike. Osam država članica (Austrija, Belgija, Cipar, Grčka, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Španjolska) imaju sveobuhvatna pravila koja reguliraju radno vrijeme radnim danom, subotom i nedjeljom, dok su druge DČ (Francuska, Njemačka, Poljska i Ujedinjeno Kraljevstvo) odlučile regulirati samo radno vrijeme nedjeljom. Regulacijska se politika mijenjala tijekom proteklih desetljeća, a posljednjih godina u DČ EU je zabilježen trend u pogledu preispitivanja postojećeg zakonodavstva o radnom vremenu trgovina, čime su pravila postala fleksibilnija.
Nedavne reforme provedene su u Danskoj (liberalizacija trgovine nedjeljom u 2012.), Finskoj (potpuna liberalizacija u 2016. godini), Francuskoj (povećani broj kupovina nedjeljom u 2015. godini), Grčkoj (povećani broj nedjeljnih kupovina u 2013. godini), Italiji (potpuna liberalizacija u 2011.), Nizozemskoj (širenje ovlasti nizozemskih općina da odobre izuzeća od zabrane otvaranja trgovina nedjeljom i nekoliko blagdana u 2013. godini), Portugalu (potpuna liberalizacija u 2015. godini) i Španjolskoj (povećani broj tjednih sati rada trgovina i nedjeljom za kupnju u 2012. i 2014. godini).
Češka je s druge strane u 2016. godini uvela zabranu trgovanja na brojne javne praznike. U Poljskoj je ove godine donesen zakon usvojen većinom glasova poljskih zastupnika, prema kojem trgovine rade dvije nedjelje u mjesecu: prvu i zadnju. Od 1. siječnje 2019. radit će samo zadnju nedjelju u mjesecu, a od 1. siječnja 2020. bit će zabranjen rad nedjeljom osim dvije nedjelje prije Božića, nedjelju pred Uskrs i još četiri posljednje nedjelje u siječnju, travnju, kolovozu i listopadu.
Kad je pak u pitanju regulacija rada tijekom tjedna i subotom neke su države članice regulirale i to područje te je tako primjerice trgovine u Austriji rade do 18 sati, a u Luxembourgu do 19 sati. U većini država članica gdje je radno vrijeme trgovine ograničeno, one trgovine koje udovoljavaju određenim dnevnim potrebama potrošača (kao što su pekari) ili primjerice cvjećari mogu raditi nedjeljom čak i ako opći okvir zabranjuje takav rad. Isto vrijedi i za trgovine na određenim mjestima koja služe turistima i putnicima (benzinske crpke, željezničke postaje i zračne luke). U Španjolskoj je primjerice dopušten rad nedjeljom u određenom broju dana, a bez ikakvih ograničenja mogu se otvoriti male trgovine do 300m2. U toj zemlji je rad nedjeljom uvelike određeno pokrajinskim propisima pa tako trgovine u regiji Madrida mogu same odrediti kada će raditi, a u drugim regijama mogu izabrati između 8 ili čak 15 nedjelja i blagdana – u pravilu su to turističke regije koje onda rade čitave sezone. U Italiji ne postoji zabrana rada nedjeljom, ali nova talijanska vlada namjerava do kraja godine uvesti zabranu rada nedjeljom u velikim trgovačkim centrima, nastojeći na taj način očuvati tradiciju obiteljskog okupljanja nedjeljom.
Unatoč tvrdnji pojedinih hrvatskih trgovaca i trgovačkih lanaca kako im je promet nedjeljom najveći i ukoliko se ukine radna nedjelja da će bilježiti značajne gubitke te da će morati otpuštati radnike, demantiraju ih podaci Porezne uprave koja je zabilježila u 2015. godini da je promet ako gledamo sve pravne osobe ukupno najveći petkom te da je nedjeljom gotovo 50% manji promet u odnosu na petak.
Vrijeme koje ljudi provode sa svojim obiteljima neprocjenjivo je i nikakvi ekonomski interesi ne bi smjeli biti iznad toga. Gotovo polovina ispitanika u ovom istraživanju koje je proveo MediaNet tvrdi da rade prekovremeno i to kako su naveli zbog velike količine posla koji moraju obaviti, prirode posla koji rade i svijest da ga kad-tad moraju obaviti te hitnosti isporuke usluga ili proizvoda, odnosno, rokova koje moraju poštovati. To pokazuje kako je potrebno pronaći dodatna praktična rješenja za promicanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života koja odgovaraju značajkama njihova konkretnog radnog mjesta, što je uostalom i preporuka Europskog gospodarskog i socijalnog odbora. Jednako tako, rezultati jasno pokazuju da se nameće potreba dana za odmor unutar radnog tjedna i u percepciji građana to je nedjelja što je također i dio tradicije u hrvatskoj kulturi kad je obitelj kod kuće na okupu. I zato još jednom i ovim putem pozivam Vladu Republike Hrvatske da osigura slobodnu nedjelju osobito za radnike i radnice u trgovinama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
