Odnos prema Titu – higijensko i prvorazredno nacionalno pitanje. Iako sam već upozorio da je inicijativa zagrebačkog HDZ-a poznatija kao Mikulićeva inicijativa, puna dvojbi, ne oko toga treba li ili ne treba ukloniti ime Maršala Tita sa zagrebačkog trga, nego puno opasnijih dvojbi oko same biti političke namjere te stranke, razvoj stvari ukazuje na to da bi ta inicijativa mogla postati veliki problem ne samo Mikuliću i zagrebačkom HDZ-u, nego i Plenkoviću i HDZ u cjelini. Zbog čega?
Pokušaj „obračuna“ s Titom i njegovom političkom zaostavštinom u suvremenoj Hrvatskoj na zagrebačkoj, kolikogod bila najvažnija u Hrvatskoj, ipak lokalnoj razini, znači svrstavanje toga prevažnog nacionalnog i provorazrednog političkog pitanja neprimjereno ispod nužne nacionalno političke problematike. A to je po definiciji opasna napuklina u politici HDZ-a. Prilično je jasno da Mikulić nije samostalno mogao izići s takvom inicijativom, jer se takvim pitanjima nužno mora prići na najvišoj organizacijskoj i političkoj razini. Iako dio navodnih ili stvarnih poznavatelja prilika u HDZ-u tipuje da je ta inicijativa promaknula ispod radara Plenkoviću, da su je navodno inicirali Andrija Mikulić i Milijan Brkić, teško je povjerovati u to. Izuzev ako im nije bila namjera promocijom toga pitanja kompromitirati samoga Plenkovića, te posijati sumnje da on na taj način namjerava izuzeti iz legitimne nadležnosti na nacionalnoj razini to pitanje Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću, koje nacija prepoznaje kao legitimne nositelje antititovske političke platforme, u i oko HDZ-a. Ne radi se tu o proklamiranoj samostalnosti i personalnom pristupu različitim pitanjima u HDZ-u, što bi trebalo značiti potvrdu demokratičnosti te stranke, nego o pitanju oko kojega jedna stranka ne može imati dva mišljenja ili više stavova. Ne može se o temeljnim nacionalnim interesima imati različite stavove, jer, ako je to tako, onda se ili ta pitanja ne drže temeljnim nacionalnim nužnostima, ili se stranka ne ponaša kao stranka s jasnom političkom platformom. Što je od ovo dvoje po srijedi, nećemo nagađati, ali, to se nužno nameće kao racionalno stajalište kad je uklanjanje Tita s trga u pitanju.
Sukladno stavovima Andreja Plenkovića u predizbornoj kampanji i istaknutim višestruko nakon izbora, te na poziciji predsjednika Vlade, sukladno njegovim programskim proeuropskim pučkim i demokršćanskim načelima, Tito i njegova zaostavština u Hrvatskoj nužno su nacionalno političko pitanje. Svođenje toga pitanja na problem zagrebačke Gradske skupštine, ili na političko partnerstvo te dogovor s Bandićem u Zagrebu, znači odustajanje od tih proklamiranih principa. Bez obzira što bi uspjeh u uklanjanju Tita sa zagrebačkog trga naizgled značio – isto.
Ne bi.
Uklanjanje Tita mora biti nacionalna politika, nacionalna i univerzalna poruka
Uklanjanje Tita mora biti nacionalna politika, nacionalna i univerzalna poruka, a ne sklanjanje biste, imena ili crvene zvijezde petokrake sa službenih i javnih obilježja.
Nacionalna pitanja i neprihvatljive antivrjednote, te antiteze samoj hrvatskoj državnosti se isključivo uklanjaju na nacionalnoj, odnosno državnoj razini. Ne može se govoriti o osudi svih totalitarizama kao konkretnoj politici, jer svi totalitarizmi u konkretnoj Hrvatskoj nemaju ni približno iste konkretne efekte i nisu nositelji ni približno slične ugroze hrvatskoga društva i budućnosti same hrvatske državnosti. Primjera radi, ustaški totalitarizam jest neprihvatljiv za suvremenu hrvatsku državu i budućnost razvoja hrvatske državnosti, ali on po definiciji nije usmjeren na rastakanje ili ugrožavanje same hrvatske nacionalne suverenosti. Uz to realni ostatci toga totalitarizma u Hrvatskoj danas postoje samo na razini egzotike ili opskurnih grupica koje nemaju nikakav relevantan ni utjecaj ni potencijal. Nacifašizam kao ukupni oblik i sadržajna esencija totalitarizma u Hrvatskoj ni u političkom ni u institucionalnom, te javnom diskursu nema nikakav utjecaj i potencijal u hrvatskom narodu, te je usporedno s drugim zemljama i društvima u Europskoj uniji, uvjerljivo najmanje prisutan kao nekakva organizirana i prihvatljiva političko vrijednosna paradigma.
Zbog toga je nametanje tih opasnosti u prvi plan, zbog toga je inzistiranje na antifašističkoj platformi izrazito podmuklo nastojanje na velikosrpskim tezama o genocidnosti hrvatskoga naroda i trajnoj nuždi kontrole njegove suverenosti. Točno zbog toga se tako agresivno nameće, ali i internacionalizira „fašizacija ili ustašizacija“ Hrvatske, te praktično dnevno produciraju lažne ugroze.
S druge strane komunizam, globalno suglasno osuđeni izrazito opasni totalitarizam u svim relevantnim institucijama i društvima zemalja Europske unije, po čitavom nizu elemenata realno je u Hrvatskoj, ne samo u društvenim, javnim i političkim naznakama, nego i u samome srcu državnih institucija. Istodobno ta platforma je danas u formi navodnoga antifašizma i velikosrpskih namjera i ciljeva u Hrvatskoj i BiH, zbog čega ga tako agresivno svojata i koristi Milorad Pupovac i njegove parapolitičke institucije. Modeliranje toga komunističko-jugoslavenskog programa kroz formu navodnoga antifašizma, postala je platforma za udruživanje čitavoga niza vrlo moćnih i trajno opasnih političkih platformi i inicijativa ne samo iz Hrvatske ili Srbije, nego i s međunarodne pozicije, a pogotovo navodnih nevladinih organizacija, u kojima po svojoj destruktivnosti prednjači zloglasno Sorošovo „Slobodno društvo“.
Ovdje je nužno naglasiti da u Hrvatskoj danas nemamo problem s naslijeđem autentičnog hrvatskog komunizma, jer ga je trajnom eliminacijom, progonima i stalnim pritiskom jugoslavenskih komunista koje je predvodio Tito, praktično nestalo tijekom režimskog razdoblja bivše komunističke Jugoslavije. Ali, čak i da postoje takvi ostatci, što idejno, što personalno, obračun s tim negativnim naslijeđem bi bio higijensko društveno pitanje, a ne prvorazredno pitanje opstanka nacionalne države. Hrvatskoj suverenosti je izvor prijetnje internacionalna komunistička ostavština, koju simbolizira Tito, a to je igračka i jučer i danas Srbije, a danas Soroša i sličnih međunarodnih „antifa“.
Ti totalitarizmi u Hrvatskoj su izrazito živi, moćni, u nekim prevažnim elementima pretežiti, blokiraju hrvatski nacionalni razvoj čitavim spektrom zloćudnih antivrjednota u rasponu od monopolizma nad istinom, sprječavanju konkurencije i destimuliranju razvoja i izvrsnosti na tome polazištu, preko devijacija tipa korupcije, medikoritetstva, podobnosti, poslušnosti, isključivosti i nasilja svih vrsta.
Svi antihrvatski totalitarizmi povezani sa simbolom Tita
Svi ti antihrvatski totalitarizmi u Hrvatskoj danas su jako i otvoreno povezani sa simbolikom lika i djela Josipa Broza Tita. Zbog toga je odnos prema Titu i njegovome naslijeđu ne samo higijensko pitanje, nego prvorazredno nacionalno pitanje odnosa prema državnoj suverenosti i opstanku države, nacionalnom identitetu u spektru pitanja od kulture, obrazovanja, znanosti, sporta, gospodarstva do svakovrsnoga razvoja zemlje. Svođenje Tita na zagrebačko, riječko, osječko, splitsko ili bilo koje lokalno pitanje i nadležnost, znači svođenje teškoga nacionalnoga problema i ugroze zemlje na higijensko pitanje, a to je ili svjesna ili nesvjesna destrukcija nacionalne suverenosti.
Jer Tita se mora gledati u Hrvatskoj kao negaciju hrvatske suverenosti, jer je to apsolutno bio, pa je potpuno pogrješno o uklanjanju njega iz javnoga i kulturološkoga društvenoga diskursa, a pogotovo politike, razgovarati i cjenkati se o tome koliko je ljudi ubio. Da nikoga nije ubio, a jest stotine tisuća ljudi i to ciljano i osmišljeno, on bi morao biti neprihvatljiv i trajna ugroza mladoj hrvatskoj državi i hrvatskom narodu kao simbol trajnih politika sprječavanja stvaranja samostalne hrvatske države i simbol uništenja hrvatske državnosti. Upravo s namjerom da se to zanemari, nameće se više nego agresivno godinama dvojba o Titu kao hrvatskom političaru i državniku pitanjem Tito ili Tuđman, što je ne samo podmuklo, nego i izuzetno agresivno, jer se u istu ravan i u legalnu javnu poziciju dovede dvije suprotnosti.
Hrvatski državnik i suverenist Tuđman i jugoslavenski državnik Tito, koji je bio suprotnost, a čak je i ustavna antiteza hrvatskoj suverenosti i državnosti. Nije Tito ubijao, odnosno davao naloge za ubijanje i progon Hrvata samo zbog straha od političke konkurencije, nego je to uz ostalo bio i način uništenja legitimne osnove hrvatske državnosti, svođenjem hrvatskoga naroda na brojke koje trajno omogućavaju podčinjenost i odsustvo minimuma državotvornoga potencijala. To je bio ključni motiv ubijanja stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, kao što je isključivo to bio povod i motiv pritiska, progona i mekoga ekonomskog iseljavanja milijuna Hrvata za vrijeme jugoslavenskoga komunističkoga režima s povijesnih hrvatskih prostora. Sve u funkciji uništenja kritične mase koja bi nametnula ideju hrvatske samostalnosti.
Predlagati zbog toga da se ili u skupštini Zagreba ili na referendumu u Zagrebu odlučuje o Titu, samo naizgled izgleda demokratski, iako je i jedno i drugo duboko pogrješno i teška podvala hrvatskoj suverenosti i izravno izrugivanje rezultatima državotvornoga referenduma o samostalnosti Hrvatske iz 1991. godine. To znači u biti odustajanje od političke platforme samostalne Hrvatske, jer je taj referendum o samostalnosti Hrvatske svojim rezultatom istodobno presudio Titu i njegovoj ostavštini.
Konkretno u HDZ-u to izravno znači odustajanje od Tuđmanove politike. U tom smislu petparačka je jeftina podvala priča o tome da je Tuđman bio benevolentan prema Titu, da ga nije zakonski zabranjivao. Tuđman je po definiciji suprotnost Titu, a definicija je – hrvatska državna samostalnost.
Dakle, za HDZ prije svih, ali i za Hrvatsku nije pitanje Tito na trgovima, nego – ili Tuđman ili Tito, samostalna Hrvatska ili nova „regioslavija“? Tito bilo gdje u Hrvatskoj znači – politički mrtav Tuđman i živa – regioslavija.
Bandić se ne će javno odreći Titova imena
Mikulić je morao znati, baš kao i vrh HDZ-a, da se Bandić koji će se naspram njih ili s njima natjecati za zagrebačkoga gradonačelnika, ne smije nikako, a vjerojatno ni neće osobno, javno odreći Titova imena, jer bi izgubio izbore. Zbog toga je priča o tome da ih je Bandić prevario priča za malu djecu. Ako ti netko pri zdravoj pameti obeća nešto što će ga izravno ugroziti, ili je prevarant ili si ti budala, a bojim se da se ovdje ne radi ni o jednome ni drugome, iako i za jedno i za drugo ima puno racionalnih argumenata.
Ići u ovakvom Zagrebu, kojim vlada Bandić već dvadesetak godina debelo na incestnoj i mehaničkoj sprezi s Titom i antititovcima, samo i isključivo na pragmatičnim polazištima i načelima gole vlasti, na referendum, je potvrda Tita kao izbora. To znači izručiti temeljno nacionalno pitanje legitimitetu Zagreba, koji u velikoj mjeri danas izgleda i jeste zrcalo pedesetogodišnje ciljane promjene gradske strukture, izrazito na štetu autentičnih zagrebačkih i hrvatskih vrjednota, i s golemim favoriziranjem izrazito antihrvatskih i u konačnici antizagrebačkih sadržaja. To jednostavno nije prihvatljivo. Niti bi bilo prihvatljivo uopće na nacionalnom referendumu bez izravnoga sudjelovanja kompletne iseljene Hrvatske, koju je u većini isti taj Tito protjerao miksanjem najrazličitijih metoda, ići s takvim pitanjem. Temeljno nacionalno pitanje svelo bi se u okvire koje je odavno mrtvi diktator i zločinac zapravo stvorio dugogodišnjom vladavinom i prema svojoj političkoj i ideji koja živi i danas. A smrtonosna je za samu esenciju hrvatskoga naroda.
Kako će se dakle sad Mikulić, ili, bolje rečeno Plenković i vodstvo HDZ-a izvući iz ove situacije? Inicijativa nije prošla u Gradskoj skupštini, a oni su u koaliciji s Bandićem. Istodobno, izbori za novu skupštinu i gradonačelnika su u svibnju slijedeće godine.
Ako HDZ namjerava samostalno na te izbore, a po definiciji bi morao, ne samo ciljati na pobjedu za skupštinu Grada, nego i za mjesto gradonačelnika, inače nije relevantna stranka, mora se distancirati od „prevaranta“ Bandića i neupitno pokazati narodu da ne muljaju s Titom. Ako ide na izbore samostalno, provalija koju su iskopali s ovom inicijativom i s javnim objašnjenjem da ih je prevario Bandić, nužno nameće pitanje aktualne suradnje, pa i izglasavanje gradskoga proračuna. Jer, kako s „prevarantom“ ostati u koaliciji i to na tako važnom pitanju, a ostati minimalno vjerodostojan?
Ako im pitanje Tita nije važno usprkos svemu što sam naveo kao neupitne stvari, a opstanak koalicije u Zagrebu s Bandićem upravo bi to čak i na javnoj površini potvrdilo, onda to postavlja pitanje same esencije Plenkovićevoga HDZ-a, te u konačnici njihovoga stvarnoga odnosa prema hrvatskoj državnosti. Prešućivanje ili svođenje ovih dvojbi ispod javnoga radara, te pokušaj blokiranja zanimanja javnosti za ova pitanja, ne samo da će propasti, jer će to pitanje otvarati politička konkurencija i njoj skloniji većinski mediji, nego će zaoštriti i pitanja kredibiliteta velikoga broja visokih hadezeovskih dužnosnika na nacionalnoj razini, pogotovo u stranačkim organima i tijelima.
Ukratko, Mikulićeva inicijativa te njen debakl na Gradskoj skupštini, a inače svekoliki debakl od trenutka kad ju je Mikulić objavio, možda je Mikuliću trebala poslužiti kao populistički mamac Zagrepčanima, ali definitivno je postala luđačka košulja koja otvara čitav niz teških pitanja i nameće nužne odgovore rukovodstvu HDZ-a u cjelini.
Tekst prenosimo s portala Hrvatskog kulturnog vijeća
Tekst se nastavlja ispod oglasa
