Predvorje svake relevantne političke odluke je testiranje odjeka u javnosti. Zbog toga je toliko bitno imati relevantne medije, poštene novinare, slobodu medija i slobodne novinare, koji svojim pitanjima, analizama i činjenicama neće podilaziti ni jednome aktualnom političkom interesu, nego – načelima i istini. A hrvatske je novinare važno poticati uz sve navedeno, jer će upravo oni, ne njemački, ne slovenski, ne srpski, ne rumunjski, otvarati sva, baš sva pitanja koja opterećuju – hrvatski narod. Jer ovi navedeni, otvaraju pitanja svojih naroda.
Vjerojatno je malo zemalja, naroda i država kojima bi istina i načela morali biti toliko dragocjeni, kao što je Hrvatska i hrvatski narod.
Zašto?
Zbog toga što je tijekom razdoblja zajedničkih država sa Srbima, koje je fizički završeno ali duhovno, politički, kulturološki i preko ostataka imperijalnih lanaca još uvijek traje, vrišteći očito da je srpska politika i imperijalne ambicije počivala u svim fazama, u svim modelima i realizacijama na lažima.
I to danas punim intenzitetom traje neprekinuto.
Uz zastrašujuću integriranu institucionalnu pomoć u Hrvatskoj.
Ako to netko ne vidi u Hrvatskoj, ili je potpuno neinformiran, ili slijep, da ne kažem neinteligentan, a ako to netko u politici ne vidi, pogotovo u državnoj politici, ili je zlonamjeran, kukavičje jaje i tuđi plaćenik, ili u rijetkim slučajevima – idiot.
A ima i toga više nego je podnošljivo, upravo zbog namjernoga kreiranja takvih političkih standarda.
Rijetko se toliko kao u zadnjih godinu dana, ranije u vrijeme Karamarka, danas u vrijeme Andreja Plenkovića na hrvatskom javnom i političkom obzorju spominjalo – povratak Tuđmanu.
Vratimo se dakle na predvorje svake politike – u medijski prostor, gdje se sve testira, da malo razmotrimo to legendarno „vraćanje Tuđmanu“.
Više je nego očito površnom analizom i površnim pregledom dostupnih informacija da u Hrvatskoj vlada golema neravnoteža između profesionalnih etičkih standarda i poremećenoga svrstavanja novinarstva na ideološki blok tzv. antife, vrlo nakazne tvorevine za preoblikovanje identiteta novostvorene države i njenoga netom politički emancipiranoga naroda. Dvadeset i šest godina nakon krvavo ostvarene slobode protiv terora koji je okivao novinarsku slobodu, danas je postala hrabrost ne biti Zoran Šprajc.
Kako je to moguće?
Javne kampanje, testiranje javnosti, pa linč po potrebi, koji su se smjenjivali integrirane s realnim nedostatcima i realnim frustracijama naroda u novonastaloj državi, s teškim posljedicama pedesetogodišnjega totalitarnoga režima, pa krvave i rušilačke srpske agresije i bez ikakve tranzicije, zapravo su presudno utjecale povratno na to da se danas nakon dvadeset i šest godina osnutka države, moramo politički i javno deklarirati – povratkom Tuđmanu.
Nitko ni ne pomišlja postaviti pitanje – kako je to moguće, i, nije li to samo po sebi javno, jasno i potpuno priznanje teškoga zastranjivanja hrvatske države i političkoga poretka, ne u odnosu na Franju Tuđmana, nego ono što on simbolizira, a to baštini velika većina – hrvatskoga naroda.
Dakle, kako se vratiti tome istome narodu esencijalno je pitanje.
I, odakle?
Da bi se valjda neotkud vratili, moramo znati – gdje smo, gdje se nalazimo, jer ako to ne znamo, nema povratka.
Ne, ta se pitanja ne postavljaju, ponajviše zbog toga jer nemamo ni blizu kritičnu masu profesionalnih hrvatskih novinara, a za to, koliko god izgledalo paradoksalno i pokušaj pranja savjesti novinara i struke, najviše odgovornosti snosi, i to uvjerljivo najviše – državni poredak, državne politike i politika u cjelini.
Ljudi se u svim prilikama ponašaju onako kako im se najviše isplati, pogotovo ako se to ponašanje ne kosi s javnim standardima, te ako se isplativost ponašanja i mogućnost osobnih probitaka može uklopiti u službeni moralni standard društvenoga i državnoga poretka.
A u svim uređenim državama, u najvažnijoj mjeri standarde osmišljava i kreira – država.
Dakle, vratimo se Tuđmanu, kad smo već priznali da se moramo nakon toliko godina njemu vraćati, tražeći poučke i inspiraciju za rješavanje današnjih, očito je golemih problema, koje iskaču praktično svakodnevno kao s Fordove industrijske vrpce.
Vratimo se njegovom doprinosu uz sve ostalo – načelima, istini, a to je u konačnici uvijek, hrvatskom nacionalnom identitetu. Jer, on je bio spreman izložiti se pogibelji zbog tih uvjerenja i ideja.
Dakle, načela i istina.
Jer u poplavi laži, krivotvorina, s poviješću kakvu smo imali i kakvu baštinimo, to nam je jedini izlaz, a u svakom pogledu kako je rekao pokojni kardinal Kuharić- jedino univerzalno oružje malih naroda pred velikima.
Glavna jama pod Hrvatskom, ona srpska imperijalna, te ona anacionalna i podložnička, kroz više od sedamdeset godina nesmetanoga i neosporenoga divljanja, pretvorena i u globalnu „istinu“- je Jasenovac.
Čitam neki dan na stranicama Naroda podsjetnik na davnašnji Tuđmanov intervju iz 1996. godine najvažnijim medijima u Hrvatskoj.
Valja odmah naglasiti da je Tuđman i kao vrlo relevantan povjesničar, tada o povijesnim temama govorio kao – državnik. Njegove riječi su uz sve ostalo imale prvorazredan politički i emancipacijski značaj, a njegova karizma u hrvatskom narodu u to vrijeme, kao i danas, bila je siguran jamac da će se riječi koje on izgovori, koliko god bile teške,surove, neugodne o našoj prošlosti, prihvatiti, makar i uz grčeve u želudcu.
I, što kaže?
Tuđman je tada rekao da je poznat potpuno točan podatak da je u logor Jasenovac za vrijeme režima NDH ušlo pojedinačno 28 tisuća ljudi. Očito je kao bivši partizanski general i osoba pred kojom je bila vrhunska jugoslavenska karijera imao uvid u radne dokumente ustaškog logora Jasenovac.
Činjenica je da je u tom razgovoru Tuđman naglasio, a prema tome podatku, očito je vrlo provjereno, da je njegov stav kako u Jasenovcu nije moglo biti ubijeno više od 40 tisuća ljudi, uz vrlo jasan naglasak da pod tim brojem misli na ukupno trajanje djelovanja logora Jasenovac, navodeći da je logor djelovao do 1949. godine, te da su u njega bili smještani, zatvarani, a treba li reći i ubijani i zarobljenici s Bleiburga, iz kolona smrti tijekom Križnoga puta.
Tuđman kaže u tom zaboravljenom i prašinom prekrivenom intervjuu: „Prema tome, ovakav Jasenovac, kakav je danas, on za većinu hrvatskoga naroda ne predstavlja mjesto koje bi hrvatski narod kao takav mogli prihvatiti, jer su oni drugi stradali isto tako, ne u manjoj mjeri“.
Zašto sam upravo ovu njegovu rečenicu naglasio?
Zato što se godinama, nakon Tuđmana u „Tuđmanovoj državi“ nije smjelo ni progovoriti o ovome što je on rekao. Jer je to postala – hrabrost, jednaka onoj hrabrosti s kojom je on išao na robiju zbog tih stavova.Nije li to činjenica totalnoga zastranjivanja hrvatske državnosti, i to u pravcu iz kojega se na strahovito težak način – iščupala i nastala?
Jest.
Hrvatska se vratila simbolici Tita. Civilizacijske, kulturološke, političke, nacionalne antiteze – Franji Tuđmanu.
Prvo pitanje, za današnji HDZ koga personalizira Andrej Plenković.
Kako to da se HDZ-ov kandidat Prgomet zalaže za referendumsko odlučivanje o Trgu maršala Tita u Zagrebu?
Zašto to naglašavam?
Evo zašto.
Jer je povratak Tuđmanu, povratak njegovoj političkoj misli, državničkoj viziji, njegovome – djelu, a bez ikakve sumnje – hrvatskome narodu. Jer, besmisleno je pomisliti da jedan narod ne želi upravljati svojom sudbinom, još besmislenije da bi ju nakon neposrednih i cjelostoljetnih tragičnih iskustava opet izručio istim zlotvorima, a nemoguće je da je to zaboravila većina ljudi.
To je temelj svakoga relevantnoga mainstreama u hrvatskoj politici, a ako nije, nije problem u temelju, nego u –mainstreamu.
Mi danas imamo zbog onoga što sam naglasio u početku teksta, upravo strahoviti problem u ovakvome mainstreamu.
Vratimo se na Tuđmanovo djelo i priču o Trgu maršala Tita.
Tuđmanovo djelo, koje danas baštinimo je samostalna, suverena i međunarodno priznata Republika Hrvatska, koja je po svome utemeljenju i načinu nastajanja u svime elementima i sadržajno i formalno – potpuna suprotnost Titu i svemu što to ime simbolizira.
Referendum o Titu na hrvatskim trgovima, ulicama, na nacionalno-identitetskim vrijednostima i u hrvatskom društvenom okruženju, održan je u svibnju mjesecu 1991. godine, kada je preko 86 posto hrvatskoga naroda jasno kazalo- samostalna, suverena, nacionalna država. Taj referendum trajao je na izravan i surov način tijekom cijeloga rata do oslobođenja zemlje.
Kako je moguće da danas netko tko baštini Tuđmana, tko zagovara povratak njegovim državotvornim politikama i vizijama, njegovoj suverenističkoj politici bez da trepne službeno zagovara poništenje onoga što je u samim temeljima – tuđmanizma i narodnoga suvereniteta?
I, nitko ga ništa o toj kontradikciji ne pita javno?
Kako je moguće da je danas potpuno legalno postalo ponovo pregovarati, nadmudrivati se, raspravljati i polemizirati s dojučerašnjim neprijateljima o nečemu na čemu stoji državni poredak hrvatske nacionalne države? I plaćati neprijatelje za to što rade.
To je eksplicitno priznanje totalne stranputice i eklatantno kršenje svake autentičnosti odnosa prema hrvatskom narodu.
Kako je to nadalje, moguće?
Zbog toga što se kroz cijelo to razdoblje prvo tu i tamo, a nakon pojedinačne legalizacije nastranosti u javnome diskursu, s istim nakaznostima osvajao politički prostor, pa povratno stimulirao i osnaživao prije svega medije i različite pokrete za novu kampanju legalizacije sličnih destruktivnih i nakaznih ideja i ciljeva, pa opet u krug s politikom dok se nije uspostavila potpuna politička legalizacija – uništenja temeljnih stupova na kojima počiva samostalna -Hrvatska.
Točno to znači današnja rasprava o referendumu o Titu.
Ni manje ni više.
S obzirom da informacijski rat protiv Republike Hrvatske nikada nije prestao, a razvijao su upravo unutar Hrvatske eksplozijom navodnih civilnih inicijativa koje su se pojavile poslije 93. godine, kada je i slijepcu u međunarodnoj zajednici i svim obavještajnim službama svijeta bilo jasno da Tuđman vodi Hrvatsku u pravcu ratne i vojne pobjede, te prema potpunom slomu još itekako živih scenarija o nekoj novoj “slaviji“, kako se god zvala, elementarna je politička premisa i nulta stopa državničkoga ponašanja – usprotiviti se osmišljenim politikama protiv takvoga rata.
Očekivati ga, osmisliti borbu protiv njega i pobijediti u njemu.
Jer od toga je ovisila i ovisi sudbina nacionalne slobode.
Što danas hrvatska državna politika može, a što mora pod cijenu opstanka učiniti?
Odmah prestati legalizirati, podupirati, tolerirati i emancipirati na bilo koji način zatiranje nacionalnoga identiteta, odmah onemogućiti razvoj epskih krivotvorina, koje su s područja drugosvijetske ratne prošlosti izrazito opasno zahvatile i prošlost koju nismo još ni prebrisali iz neposrednih sjećanja, jer su te krivotvorine ulaznica za – legalizaciju krivotvorenih i antihrvatskih politika.
To je nulti imperativ Plenkoviću a sve ispod toga je i neetično, i nedržavnički, i sve ispod toga je prijevara same esencije Tuđmana i deset puta opasnija detuđmanizacija od one koju je predvodio Mesić ili Josipović, uz pomoć društveno-aktivističkih kreatura, raznih Bosanaca, Borićki, Teršelički, Frljića, Hribara do novokmetovskih neoradmaniziranih propagandista na HRT-u i HINA-i.
Tome mora biti kraj.
Jer, nema ni jedne jedine države svijeta koja financira svoje uništenje, a uništenje države se radi i mjenicama bez pokrića kao u slučaju Agrokor, ali prije svega i daleko opasnije putem uništenja identiteta temeljnoga državotvornoga naroda. Zbog toga je neodrživa situacija da na hrvatskim sveučilištima praktično golemu dominaciju, a pogotovo u državnim medijima, imaju nadriznanstvenici parapovjesničari koji su cijelu karijeru izgradili na razvoju krivotvorina o nacionalnom identitetu hrvatskoga naroda, pri čemu je Jasenovac bio – crna rupa oko koje su se vrtjele sve neprijateljske ambicije i namjere prema hrvatskoj slobodi i suverenosti, i koja usisava hrvatsku esenciju jednako snažno i danas.
Zbog toga je državna politika upravo prag s kojega se moraju uvesti zakonskom snagom standardi, nikakvi posebni niti specifični, nego profesionalni i etički u novinarstvo, prije svega u medije kojima je vlasnik država, kao što su HRT i HINA, ali i uvesti stroge, jasne i precizno mjerljive vrhunske standarde i pravila ponašanja u javnome medijskome diskursu za sve sudionike medijskoga prostora i njegove kreatore.
To je dužnost države.
A država koja uz sve te propuste financira pod različitim nazivljem medije kao što su parasrpske Novosti, država koja ne reagira na standarde i načela na kojima se formira i djeluje javnost kao kategorija i u kojoj je vrhunski trend i vrijednost pobijene Hrvate nazvati izdajnicima i otvoreno afirmirati njihovo ubijanje, radi izravno na uništenju svoje nacionalne komponente, čime se god opravdavala.
To je bitno naglasiti i svakoga jutra sjetiti se što je Tuđman, povjesničar i državnik – govorio.
To je povratak Tuđmanovom narodu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
