Iako se pokreće orkestar lijevih medija, koji prvim notama uvijek u takvim prigodama predvodi navodni urbani, novocivlizirani i antifaneutralni Jutarnji list, umivenija inačica Indexa, Novog lista, 24 sata ili Novosti, koji svira koračnicu o diferencijaciji HDZ-a odlaskom Hasanbegovića, na umjereni, proeuropski ili centristički HDZ koga predvodi Plenković, i „krajnje desne“ političke strukture koju predvodi Hasanbegović, stvari i događaji su posve drugačiji i drugačije će završiti.
Jer sintagme „krajnji“, „desni“, „civilizirani“, „lijevi“, jednostavno nisu ni sadržajne ni smislene kad ih promoviraju ili prisvajaju takvi, niti su u Hrvatskoj danas realno sadržajni. To su baloni, kojima je svaka ptičica golema opasnost.
To je otprilike kao kad Brkić pokušava javno upriličiti prezentaciju Hasanbegovićeve inteligencije i znanje sa svojim autorskim potpisom.
Ne ide.
Ispod cijele te ogorčene bitke i kampanja koje su odavno pripremljene u kuhinjama iza pozornica, gdje lonce pripremaju kuharski pobočnici s keceljama i kuhačama u šapama, kao što su Prgomet i Brkić, zatim čitave skupine potkapacitiranih, što intelektualno, što moralno integritetski navodnih političara, u stvari zombija nakaznoga državno-političkoga poretka razvijenoga zadnjih dvadesetak godina, krije se bitka za Zagreb i paničan strah establišmenta koji zna više od običnoga puka o kakvome se ulogu radi.
Priču o tome najbolje je ilustrirati Prgometom i Brkićem.
Navodno desnim HDZ-om.
Naime, u Zagrebu je ubijena Hrvatska 1941-1945., zatim je u Zagrebu ubijena Hrvatska „oslobođenjem“ grada, zatim je ubijanje ostataka Zagreba započeto progonom i nasilnom migracijom desetina tisuća ljudi, kojom su istinski Zagreb, njegov hrvatski i europski duh zamijenile gomile poludivljih naseljenika s aurom revolucije ispod koje se krila mržnja potaknuta strahom prema hrvatskoj kulturi prožetoj inkluzivnim civilizacijskim kršćanstvom i hrvatskom bitnosti, a zatim se od te primitivne gomile nekoliko desetljeća stvarala nova antihrvatska paradigma koja je imala zadaću u samome srcu Hrvatske – ubiti temelje hrvatstva.
Priča o Hrvatskoj je u biti priča o vječitoj borbi za Zagreb i o hrvatskom Zagrebu koji odbija nestati kako bi rekao Hrvoje Hitrec.
Zato su zagrebački izbori sve, samo ne lokalni, sve samo ne gradski, sve samo ne komunalni. To je izbor, politička bitka za ovladavanje kamenom temeljcem suvremene hrvatske države.
I zbog toga je silno znakovit izlazak Hasanbegovića iz pacificiranoga i premreženoga HDZ-a, formiranje jezgre te nove hrvatske državotvorne politike oko njega, Brune Esih i generala Glasnovića, i zbog toga će naredni dani biti obilježeni pokušajima podvala, prljavština, nasrtaja i etiketiranja kakve odavno Hrvatska naviknuta na sve i svašta nije vidjela.
Hasanbegovića će se, pucajući istodobno u kandidaturu Brune Esih i na stratus generala Glasnovića u narodu, nastojati ubiti na nekoliko stereotipa, odnosno, razoriti njegovu suvremenu simboliku otpora dovodeći ju u izravnu suprotnost s hrvatskim svetinjama.
Zato se kreće s kampanjom o njegovoj navodnoj rezervi prema hrvatskom nacionalnom pitanju u BiH, zato ga se nastoji antagonizirati prema simbolici Tuđmana, zato se u slici Ante Starčevića iznad njegove glave nastoji pronaći sukobljenost s Tuđmanovom suverenističkom politikom, a u njegovim porukama i političkoj simbolici, nastoji se pronaći, i ponavljajući dokazati, njegovo krivotvoreno neprijateljstvo prema – HVO-u kao sastavnici hrvatske pobjedničke vojske u Domovinskom oslobodilačkom ratu.
Takvi pokušaji i njihovi nositelji imaju nekoliko vrlo zahtjevnih i nepremostivih zaprjeka u samome začetku.
Prvo, medijskim promicateljima te kampanje nitko tko drži do sebe na suverenističkom spektru hrvatskoga naroda, a to je golema većina, ništa ne vjeruje. Do te mjere su vrijednosne poruke Jutarnjeg lista i cijele bulumente navodnih mainstream medija i autora s toga spektra postale notorne i potrošene višegodišnjim kampanjama, da svaki pokušaj u ovome trenutku – izaziva suprotne efekte. Jer su i publike medija zapravo cementirane vrijednosne, izborne i političke armije, pa je nemoguće osvajanje novih prostora, a svaki udar na suprotnu stranu izaziva kontramobilazaciju.
Drugo, pokušaji kompromitacije Zlatka Hasanbegovića, opet s istih medijskih pozicija, ali i s odavno kompromitiranih političkih statusa bivših stvarnih ili lažnih junaka Domovinskoga rata, obijaju se o planinu – generala Glasnovića. Jednostavno njegov štit stvarnoga i potpuno nekompromitiranog vojskovođe pobjedničke hrvatske vojske je nedodirljiv. A njegovo javno i političko djelovanje takvo da ga se ni s golemim naporima ne može uprljati ili uvezati s bilo kakvim interesnim ili političkim skupinama, koje su pretežite i koje su pokazale da niti znaju, niti hoće, pristupiti rješavanju ključnih nacionalnih problema.
To je prag na kojemu sva kampanja protiv Hasanbegovića jednostavno pada i kao bumerang se vraća i obija o glavu njenim tvorcima. Jer, devedesetih je suverenitet branio Glasnović s Brkićem, danas nacija vjeruje po pokazanom da suverenitet brani general Glasnović s Esih i Hasanbegovićevom od – Brkića.
Jedino Milijan Brkić, očito je ima glavu za koju pogrješno misli da je tvrđa od tvrdoga drveta bumeranga.
Pa mitraljira.
Žao mi je Brkića.
Čovjek je po svim svjedočanstvima bio istinski ratni junak, ali njegovi problemi nastaju u trenutku kad, kao i tisuće bivših stvarnih junaka, pomisli da je postao nacionalni junak radi svoje ideje, svoga izbora, svoje predvodničke karizme, te da je ovaj današnji politički rat sličan onome u kojemu su on i suborci bili junaci. Brkić je tada bio uz sve osobne vrline, ipak sljedbenik osmišljene politike državničkoga genija Franje Tuđmana, a danas on pokušava biti državnički genije.
To ne ide.
Za to treba imati neku drugu hrabrost, a prije svega znanje. Znanje koje je bar malo šire od ideje da navodni desničari moraju imati desnu nogu, ruku ili uho.
To danas Hasanbegović ima, a Brkić nema.
To danas ima general Željko Glasnović, Brkić i čitav niz „generala“ – nema.
Ne može se primjerice Stanimirovića, Pupovca i njihovu političku skupinu danas tući topovima, batinama, niti ih se može zatrti nasiljem, a Brkić fingira da to radi, dajući im svojom komunikacijskom glupošću zalet, dajući Radinu ucjenjivački alibi, dajući im prigodu napraviti legitimno ono što inače rade legalno, ali duboko neprijateljski već godinama. Pa se čovjek dovede u krajnje ciničnu situaciju da mora braniti Pupovca, jer od obrane takvih notornih tipova od hrvatske gluposti, ovisi pravo i legitimnost kritike njihovih podmuklih politika. Pupovac nije bio četnik samo zato jer je imao umne sposobnosti u odnosu na Martića i slične, pa je taj umni potencijal dobio drugačije zadaće od klanja i silovanja, koje je Milošević posmrtno i planski isturio pred Brkića, a danas nema Tuđmana da riješi tu enigmu.
A Plenković neće.
Zato, što god Brkić pokuša danas sa svojim mirnodopskim mogućnostima protiv Pupovca, samo daje silan zalet pupovičizaciji Hrvatske i ubijanju zadnjih ostataka HDZ-a kakvoga nacija pamti, ne bez mana, s početka državotvorne priče.
Pupovičizaciji Hrvatske je jedini općeprihvaćeni lijek u ovome trenutku briljantni um, stil i javni istup Zlatka Hasanbegovića, čistoća Brune Esih i moralna snaga generala Glasnovića. A ne Brkićevo ratno herojstvo i dreka.
Objašnjavati Brkiću danas da je teški autogol osporavati hrvatskom državljaninu, makar se on zvao i Pupovac, pravo na odlučivanja o hrvatskoj državi, koje mu je nekritički dao ideolog današnjega HDZ-a Šeks, prizivanjem prava sebi koje nema, jer nije srbijanski državljanin, je danas usporedivo s propuštanjem Mladićevog korpusa da zauzme Šibenik i Zadar, pa ih onda naknadno oslobađati. A zamjenik predsjednika HDZ-a Brkić, HDZ-a koji je ostao nakon Hasanbegovićevoga odlaska, misli da se to smije i da se tako dokazuje državotvornost.
Ili to radi, pripremajući si „junački“ alibi jurišom na političko strašilo Pupovca, koje se uvijek izvuče iz kukuruza kad treba malo nabildati nacionalne mišice, a onda ga se nakon toga posjedne u saborske klupe. Brkić ne shvaća da to prolazi samo pred ostatcima kavanskih „ustaša“ kao paradni razlog za eventualnu nogu u stražnjicu koju očekuje u stranci, jer je i takvo hrvatstvo samo parada.
Jer to što Brkić radi nije ni desničarenje, ni suverenizam, niti je dokaz postojanja desnoga krila u HDZ-u. To je pučki rečeno – idiotizam.
Neznanje.
Točno ono što antifa medijski mainstream s kojim Brkić i Plenković danas šuruju, godinama pokušava nametnuti kao obilježje HDZ-a, a Brkić se svojski trudi to dokazati urbi et orbi.
Međutim to zapravo pokazuje više i bolje od bilo čega, kakav ostaje HDZ bez „krajnje desnice“ glavinjajući na jednoj nozi na nekakvom izmišljenom centru, te što je izgubio u svome identitetu odlaskom Hasanbegovića. Tuđmanov HDZ je uništavao pravaše, jer je Tuđman shvaćao da u svojoj integralnoj politici u stranci mora imati snažno unutarnje starčevićansko uporište pa su mu izvanjski starčevićanci bili opasna konkurencija, a današnji Plenkovićev HDZ se upravo rješava te dragocjenosti.
Hasanbegović je otišao i odnio javno prepoznatu starčevićansku poziciju, a ostao je Brkić s onim što vidimo kao zamjena.
Karikaturalno, nema što.
I vratimo se sad na početak, idemo prgometizirati ovo Brkićevo „suverenističko“ dostignuće na zagrebačke izbore, te na stvarno stanje današnjega HDZ-a.
Prgomet kaže da nema razloga ne koalirati s HNS-om, praktično s bilo kim, a sve u funkciji jačanja i razvijanja države. Uz to objašnjava da je funkcija saborskih zastupnika nakon izbora dogovoriti se kako postići što bolju stabilnost države i osigurati njene funkcije.
Nije.
Izbori služe za dobivanje povjerenja za promovirane političke ciljeve i namjere, ali i kao sankcija onome što postoji, što ne valja i što se treba otkloniti. Jedno bez drugoga ne može, niti ide.
Izbori su uvijek ocjena, vraćanje kredita i posuđivanje povjerenja. Ono što je narod na izborima presudio, zastupnici ne smiju amnestirati.
Prgomet očito nema ni ideju, ni cilj, ni namjeru, izuzev ako namjera koju on smatra relevantnom nije – doći na vlast i upravljati nečim što ne boli osobno. Jer sankciju koju je izrekao hrvatski narod na biralištima HNS-u, on namjerno pokušava pretvoriti rugajući se zdravome razumu milijuna ljudi – u potrebu i lijek. To je mediokritetstvo i bezobrazluk najnižega ranga, dno dna političke etike i niži stupanj politološke percepcije smisla politike od slikanja na Kotromanovićevome, ili „suborčevu“ balkonu.
Nema državne suradnje državotvorne stranke s idejama suprotnim samim temeljima hrvatske državnosti, a HNS je u svemu, baš u svemu što simbolizira i što je realno obilježilo njegovo postojanje totalna suprotnost samim temeljima hrvatske državnosti. Nije njihovo temeljno obilježje klijentelizam, jer je klijentelizam tek posljedica. Oni su klijenti antihrvatskoga poslanja od prvoga trenutka, a njihov znak prepoznatljivosti je Vesna Pusić.
Ako to Prgomet ne vidi, a očito je gledajući njegovu političku karijeru da on nema integritet to vidjeti kao nemoral, onda je zagrebačka politička scena uoči narednih izbora jasna kao dan.
Tu se nema što birati.
Ljudima je ponuđen političkim trojstvom Bandić-Taritaš- Švaljek, jedinstvo opasnoga i destruktivnoga poretka, svojevrsnih zagrebačkih ali i hrvatskih okova oko vrata, navodni izbor, a u stvari prijevara, kao i toliko puta do sada.
I ponudila se grupa ljudi oko nacionalno suverenističkog trojstva Esih- Hasanbegović- Glasnović koja je suprotnost tim okovima u svakom pogledu. Što se tu onda ima uopće birati?
Izlazak na izbore je s jedne strane sankcija, bolje rečeno morala bi biti kazna zatečenoga višegodišnjega stanja i njegovih personalno-političkih izdanaka i s druge strane mogućnost honoriranja kreditom povjerenja ljudima koji mogu integrirati zagrebačke promjene s nacionalnim političkim zahtjevima.
To su Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović.
Jer, jedino ta lista i ti ljudi nude promjene, ostali su svi varijacije istoga sadržaja i nastavak političke agonije.
Reći ćete, a Prgomet?
On nije ništa.
Njega ne treba sankcionirati u Zagrebu, jer je već sankcioniran kandidaturom kojom su potaknute višeznačne nacionalno-političke promjene. Njegovu stranku i njene političke stranputice treba pokušati izravnati ohrabrujući ostatke suverenizma u njoj upravo preko Zagreba na nacionalnoj razini, jer jedino se tako HDZ može vratiti pristojnoj političkoj baštini, u kojoj neće bježati od iskazane nacionalne svijesti kao – krajnje desnice. Jer, jedino opasne krajnosti su – glupost i zloća, a tih opasnosti se HDZ godinama ne rješava.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
