Slušajući raspravu, polemiku pa i sukob na kraju između dr. Željka Jovanovića, saborskoga zastupnika SDP-a, i profesora Milana Kujundžića, ministra zdravstva, jedna poruka, jedna reakcija, jedan pokret tijela i slika pred televizijskim kamerama svakako zavrjeđuje ozbiljniju pozornost, piše Marko Ljubić za hkv.hr.
Poruka Željka Jovanovića ministru Kujundžiću – Sramite se!
Je li to samo izraz neodgoja ili se iza tih riječi u Saboru krije daleko opasnija realnost?
Ne znam za Jovanovićev odgoj, ali prilično sam siguran da te riječi nisu prvenstveno posljedica neodgoja, nego nečega drugoga, društveno puno relevantnijega.
Hajdemo onda to „drugo“pokušati analizirati.
Iako je poruci – sramite se, prethodio verbalni okršaj s dosta žestine između te dvojice ljudi, riječi – sramite se, ipak zavrjeđuju posebnu pozornost. I, imaju duboku organsku povezanost s replikom Mostove saborske zastupnice Strenje Linić, koja je vrlo oštro replicirala ministru zdravstva Kujundžiću, pokušavajući problematizirati njegovu ulogu u ratu, kako bi istakla važnu i značajnu ulogu Željka Jovanovića, naglašavajući uz to i da je trpio zbog svoga prezimena.
Uopće ne sumnjam da je Strenja Linić reagirala iskreno, s ljudskom namjerom.
Ali, na što ukazuje takav osobni stav koga se izriče u najvišem državnom tijelu, zakonodavnom domu naroda, kao službenu podlogu nečemu, nekoj politici i praktično na taj način – vrhunskoj političkoj istini u koju se promiče trpljenje etničkog Srbina u Hrvatskoj?
Pođimo od braniteljskoga statusa Željka Jovanovića.
Nije li samo isticanje činjenice da je on bio mobilizirani pripadnik saniteta neke hrvatske postrojbe u ratu protiv srpskih okupatora i agresora devedesetih godina, višestruko isticanje kojemu svjedočimo zadnjih sedam, osam godina redovito u različitim prigodama, najčešće kao pokušaj pokrića za njegovo komunikacijsko i političko divljaštvo i neskrivenu odbojnost, pa i snažan dojam mržnje prema čitavome nizu nacionalnih vrjednota hrvatskoga naroda; neizgovorena poruka prihvaćanja da je on zbog toga nešto posebno zaslužan, da to zaslužuje neku posebnu poziciju u društvu, u akademskoj zajednici, javnosti, a pogotovo u politici?
Jest.
Ne bi se inače to isticalo.
Koja je Jovanovićeva „posebnost“?
A zašto bi jedan liječnik, koji se školovao u hrvatskoj pučkoj školi sredstvima hrvatskoga naroda, zatim u hrvatskoj gimnaziji ili nekoj srodnoj srednjoj školi, zatim studirao na hrvatskom sveučilištu, završio fakultet, živio i ostvarivao sva dostupna ljudska prava u Hrvatskoj, u trenutku kad je njegova zemlja, njegovo društveno okruženje i u konačnici njegova država izložena najbrutalnijemu organiziranom zločinačkom udaru u Europi nakon Drugog svjetskog rata, bio posebno istaknut, ako se tome usprotivio?
Zar zato jer je etnički Srbin?
Strenja Linić nije ostavila dvojbi u to.
Niti je tim eventualnim dvojbama Jovanović svojim ukupnim javnim i političkim ponašanjem dao izgleda.
Nije Jovanović nikako bi ni jedini, ni usamljen, niti je načinio nekakvo poznato junaštvo, niti je bio u tom trenutku liječnik svjetskoga ranga pa bi njegovo ime privlačilo posebnu pozornost, a u konačnici nije se ni javio u dragovoljačke postrojbe u trenutcima kada je tisuće ljudi već umiralo pod udarima agresije Srbije i većine srpskoga naroda. Jedinu posebnost u hrvatskoj javnoj memoriji i društvenoj standardizaciji načelno zavrjeđuju hrvatski dragovoljci, koji su bez moranja, državne obaveznosti i prisile, s golemomom neizvjesnošću stali ispred agresora vođeni isključivo svojim osobnim moralnim imperativom.
Jovanović to nije bio.
Zašto bi dakle mobilizirani hrvatski liječnik, državljanin i vojni obveznik Jovanović danas zavrijeđivao posebno višestruko isticanje zbog toga što je bio pripadnik ratnoga santiteta HV-a?
Nema logičnoga objašnjena izuzev, da, kao i u prigodama svakoga posebnoga isticanja netko s tim želi nešto posebno postići, ili nešto posebno naglasiti, nešto što ga razlikuje od goleme većine branitelja, iako mu čisto racionalno ne pripada zbog toga status posebnosti ni po čemu drugome izuzev po njegovome srpstvu. Posebnost u ovome slučaju izvan svake sumnje je njegovo etničko podrijetlo, pogotovo u kontekstu realne činjenice da su agresori na hrvatski narod, zemlju i državu bili i politički i osobno, pripadnici njegovoga etničkog naroda.
Tu dolazimo na sklizak teren preduvjeta s dubokom političkom pozadinom s kojih netko u Hrvatskom saboru nekome drugome smije i može reći – sramite se.
I, tu dolazimo na vrlo opasan teren neizgovorene etničke, moglo bi se reći svojevrsne rasne, nejednakosti, koju zagovara braneći Jovanovićevu posebnost, dobronamjerna Strenja Linić, pretvarajući posve individualnu priču u opće pravilo hrvatskoga društva i politike. A to je uvijek vrlo opasno.
Dubinski poremećaj u hrvatskom društvu
Isticanje Jovanovićeve posebnosti posve naliježe na opasnu društvenu, pa i povijesnu raspuklinu s koje se terorizira, što režimski, što vojno, što politički i duhovno, hrvatski narod cijelo prošlo stoljeće, koja je postala i u samostalnoj državi zbog stečenoga refleksa nametnute krivnje opća karakteristika hrvatskoga javnoga diskursa, da ne kažem naroda. Tu dolazimo na dubinski poremećaj u današnjem hrvatskom društvu, koji, iako se na sve načine pokušava predstaviti svjetonazorskim ili dijaloškim razlikama, to nije. To je izrazito opasno naslijeđe i neokolonijalna svijest u samim temeljima javnoga, društvenoga i političkoga sustava u Hrvatskoj, iz koje se vječito može osporavati slobodna volja, prava pa i identitet hrvatskoga naroda zbog kojega je u konačnici i utemeljena hrvatska država.
Upravo zbog namjere uspostavljanja i afirmacije povijesnih prava hrvatskoga naroda proglašenjem nacionalne države, Jovanovićevi etnički sunarodnjaci, vođeni političkim srpstvom, stvorili su razloge zbog kojih je Jovanović bio pripadnik ratnoga saniteta HV-a. Jovanović im se nije pridružio u agresiji.
Zavrijeđuje li Jovanović zbog toga posebna priznanja?
Ne.
Radio je nešto što bi svaki normalan čovjek, koji prihvaća minimum moralnih i civilizacijskih normi radio bez prisile države ili zakona, a on je to, ne polemizirajući s tim bi li ili ne bi to radio bez prisile, jer to ne znamo s obzirom da nije tako bilo, radio – kao obveznik.
Ali, radio je tada dobro.
Posve uobičajeno dobro.
To mu dakle ne omogućuje nikakvu moralnu superiornost, kao ni nikome drugome tko radi ono što je posve normalno. Zbog toga je izjava Strenje Linić o njegovome ratnome putu bila duboko promašena, naivna, neinteligentna, jer je nosila sve ove implikacije na koje upozoravam, a koje zahtijevaju davanja ljudima, iako neizgovoreno, koja im ne pripadaju. Upravo to nepripadajuće svojatanje je postala javna percpecija političkog srpstva u Hrvatskoj, pa je stoga svako povlađivanje toj percpeciji – uvod u neke nove tragične sukobe.
Ističući Jovanovićevo prezime i posredno njegovu etničku pripadnost kao kriterij, Strenja Linić zapravo podupire nesvjesno jednu opasnu platformu, koja je daleko zloćudnija od pojedinačnoga pogodovanja nekome, ali i nesvjesno usmjerava pozornost javnosti na moguće etničko podrijetlo ili uvjetovanost svih Jovanovićevih javnih i političkih obilježja.
Jer, ako si etnička žrtva, nema ni jednoga razloga da ne budeš u svemu nežrtvenom etnički uvjetovan.
Jovanoviću u tom slučaju ni ona, niti bilo tko drugi ne može pomoći pred zastrašujućim činjenicama.
Odakle Jovanoviću pravo na moralnu superiornost?
Odakle onda Jovanoviću pravo na moralnu superiornost koja se očituje u istupu – sramite se? Jer, ne treba nikog podsjećati da se takvim riječimau običajnoj i vrijednosnoj tradiciji bez razlike na razine socijalne pripadnosti društvenim slojevima, uvijek obraćao netko izrazito moralno superioran, nedvojben, neupitni arbitar kome vjeruje i selo i grad, onome tko je neupitno zavrijedio – status besramnika. Sramite se, uvijek je od kada je Boga i svijeta imao pravo reći samo pozvani, onome tko je moralno neupitno zastranio.
Je li Jovanović – pozvani?
I zbog čega bi mogao biti?
Zbog ratnoga puta?
Nije, već smo pokazali.
Zbog akademske izvrsnosti?
Nije.
Jer, po svim raspoloživim i dostupnim podatcima, uključujući i jako neobično naglo ubrzanje publiciranja znanstvenih radova i priloga tijekom dvogodišnjega ministrovanja, kad je bilo očekivano da zbog predanosti ministarskim obavezama ne može ni oka otvoriti a kamo li se baviti složenim znanstvenim radom, Jovanović ne spada ni u prosječnu razinu znanstvene izvrsnosti u hrvatskoj biomedicinskoj znanstvenoj kategorizaciji. Pogotovo jer je poruku –sramite se, uputio profesoru Kujundžiću, koji je po svim dostupnim pokazateljima neusporedivo cjenjeniji i uspješniji od njega.
Zbog čega onda?
Zbog političkih uspjeha i doprinosa hrvatskoj državnosti i društvu?
Nije.
Ukupno gledajući, kad bi se na mjerljiv, racionalan, pa čak i kvartovski neformalan način vrednovalo Jovanovićevo političko djelovanje, njemu bi bez ikakvih rezervi pripadalo mjesto onoga na koga se neki autoritet izdire – srami se!
Jer Jovanovićev politički, komunikacijski i javno prepoznati stil je većinom – sramotan.
Da vidimo.
Neviđena šteta koju je ostavio suvremenoj Hrvatskoj dvogodišnjim ministrovanjem sa svojim kompanjonima, koja je prouzročila razorne udare na identitet hrvatskoga naroda, od razbijanja standardizacije hrvatskoga jezika, zavođenje devijantnoga građanskoga odgoja u hrvatskom školstvu s neskrivenom pedofilijom i razornim opačinama, trajni sukob s ustavnim poretkom na koga je stalno upozoravao ustavni sud, do otvorenih međunarodnih kampanja protiv hrvatskoga naroda, kao u slučaju Josipa Šimunića; rukopis su Željka Jovanovića.
Mandat pun nasrtaja na katolički identitet većine naroda
Ispod Jovanovićevoga ministarskoga potpisa nastao je i okvir za kasniji Jokićev kurikul, pun prijezira prema temeljnim dostignućima znanosti i samoga identiteta hrvatskoga naroda. Ministarski mu je mandat bio obilježen njegovim nasrtajima na katolički identitet većine hrvatskoga naroda, na kulturu, na izričaj, pisane vrednote, pa sve do najdublje emotivne identifikacije hrvatskoga naroda sa svojim športašima, koje je umjesto isticanja, on i njegova vlada otvoreno koristio za novo nametanje nekakve povijesne zločestoće naroda čiju je državu predstavljao, s istovremeno golemom tolerancijom za srpske barbarizme, uključivo paljenje zastave na stadionu u Beogradu, protiv čega nije ni prstom mrdnuo kao državni dužnosnik.
Njegova javna poruka dvojici ljudi u Hrvatskoj da se pogledaju u zrcalo i pljunu na to što vide je najniži komunikacijski prag koji je netko dosegnuo u hrvatskom javnom prostoru.
Dakle, sve navedeno ukazuje i govori da je taj čovjek apsolutno nepozvan biti nekakav moralni uzor, te da je njegovo javno i političko djelovanje zapravo samo možebitni uzorak ozbiljnoga racionalnoga propitkivanja razine najopasnijih devijacija u suvremenoj Hrvatskoj, možebitni i vrlo izgledni prototip opisa stanja kojemu je potrebno reći onako narodski – srami se.
Odakle onda takvome čovjeku pravo na reći nekome drugome – srami se?
Uz sve moguće nevaljalo prisvojene mogućnosti i prava koja u nedostatku valjanih standarda u društvu, koje se umjesto standardizacije stoljećima izgrađivanih narodnih kriterija namjerno strovaljuje na razinu džungle ili vučijega čopora upravo Jovanovićevim političkim ponašanjem, pa se tragom toga nepripadno pravo sebi može prisvojiti, što nije nikakva rijetkost, bojati je se dubljega poremećaja, koji se izravno oslanja na poziciju žrtve ili srpske etničke posebnosti, koju je nesvjesno naglasila s posve drugom namjerom Strenja Linić, a koja kronično razara hrvatsko društvo.
Je li dakle mogućnost da je Željko Jovanović zbog svoga prezimena početkom devedesetih godina, tiekom oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda protiv srpskog agresora, bio u nekakvoj neugodi, imao neki praktičan problem, bio zakinut za neko osobno pravo, relevantna društvena i politička činjenica koju valja isticati u raspravi u Hrvatskom saboru?
Nije.
To je vrlo opasan teren koji izravno koalira s nametnutom paradigmom prirodnog prava na izrazitu srpsku senzibilnost i antisrpstva do fašizma svake hrvatske senzibilnosti, odnosno s ukupnim političkim standardima koji i danas u slobodnoj Hrvatskoj dominiraju, da je svaka srpska žrtva vrijedna općenacionalne pozornosti i koju je čak nepotrebno dokazivati na racionalnoj osnovi i racionalnom metodologijom, priznajući status žrtve svakom srpskom subjektivnome osjećaju, a da je zbog mira u društvu i neuznemiravanja Srba, hrvatske žrtve civilizirano zaboraviti, a ako je moguće i negirati. A ako se ističu i traži njihovo priznanje, uvod je to u radikalizam i ekstremizam.
Dakle, imamo s jedne strane politički realitet i zahtjeve za priznavanjem svakoga subjektivnoga osjećaja kao relevantne činjenice najvišega društvenoga značaja, a s druge strane, ni gubitak tisuća života nije razlog za uzdizanje na razinu općega društvenoga zahtjeva i kriterija ponašanja.
Zato je eventualni osjećaj Željka Jovanovića da je njegovo srpsko podrijetlo razlog da nije nešto postigao što je namjeravao, daleklo važniji problem od činjenice da je u istome trenutku u Hrvatskoj gorjelo stotine sela, kvartova, kuća, umiralo tisuće ljudi.
Kako od te suprotnosti napraviti zajednički društveni standard?
Lako.
Stvari nazvati imenom i ne pristajati na materijalizaciju Jovanovićevoga „osjećaja“.
Slučaj iz 2013.
Isticati nešto što je Jovanović, kakvoga smo predstavili na temelju njegovoga dostupnoga javnoga djelovanja, a to nikako nije ni dobro ni civilizirano, ni uzorito ni poželjno, ni u jednome pristojnom društvenom okruženju; doživio kao argument njegove žrtve, a na temelju toga mu davati status moralnoga autoriteta ili tražiti razloge i uzroke njegove zapjenušane retorike s neskrivenim elementima javnoga dojma mržnje tijekom svih ovih godina, znači potpuno pristajati na nekritički način vrednovanja realnosti, a iza toga i na svjesnu potčinjenost hrvatskih nacionalnih stajališta.
Da bi se uopće moglo govoriti o razini žrtvenosti Željka Jovanovića, valja postaviti pitanje i analizirati s istoga stajališta, je li možda njegovo prezime, ili njegovo etničko podrijetlo, bilo razlog nekih njegovih osobnih probitaka prije devedesete godine, ili nakon dvije tisućite godine?
Za to u konačnici postoje posve opravdani razlozi.
Evo jednoga.
Naime, u siječnju 2013. godine, Medicinski fakultet iz Osijeka je oglasio radno mjesto na neodređeno vrijeme u svojoj nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatiji, na koji se javio samo ministar Jovanović, Fakultetsko vijeća ga bira, a zatim se radno mjesto – zamrzava do isteka mandata.
Nezamjenjiv, uzoran, etički, ali i etnički ugrožen?
Zašto dakle vjerovati da svoju samovoljno istaknutu posebnost i s njom u svezi posebna prava, koja kako vidimo nisu stečena u poštenoj konkurenciji s drugim ljudima, nego su proistekla iz neopravdanih pogodnosti, Jovanović nije koristio uvijek kad je i ukoliko je mogao? A društveno i političko okruženje prije devedesete je bilo takvo da je to bio – politički i društveni standard u kojemu su upravo ljudi s prezimenom Jovanović bili egzaktno povlašteni u odnosu na hrvatsku većinu u Hrvatskoj.
Problem nije Jovanovićev pokušaj prisvajanja nečega što mu ni po čemu ne pripada, problem je što on misli i polazi od toga da je to – ispravno. Zato on govori – sramite se!
A to mu uređeno društvo, još uz to i hrvatsko, ne smije nikako dopustiti!
Konačno, isticanje Jovanovićeve ugroženosti silno podsjeća na javnu personalizaciju ratne žrtve djece u hrvatskom oslobodilačkom domovinskom ratu, gdje je s istih pozicija s kojih se danas ističe, ponaša i propovijeda Jovanović – Srbin, jedina općepoznata žrtva jedna mala nesretna hrvatska Srpkinja, dok o stotinama njenih vršnjaka Hrvata i ne – Srba nitko ne zna ništa, niti je o njima poželjno govoriti, jer izaziva uz sve ostalo – uznemiravanje tipova kao što je Jovanović.
Pa bi došlo do njihovoga dodatnoga žrtvovanja.
Zbog toga je više nego nužno jasno poslati poruku raznim „jovanovićima“ da Hrvatska ne pristaje biti kriva jer su oni Srbi u Hrvatskoj, niti ta činjenica može biti predmet ozbiljnih javnih, a pogotvo političkih rasprava. Uz svu dobronamjernost, Strenja Linić bi morala prije istupa na tu temu, voditi računa o tome, a ne pojačavati poziciju vrhunskoga moralnoga arbitra jednoj opakoj platformi, koja je razornija za današnju Hrvatsku od topova, od čijih je granata ona liječila ranjenike na frontu.
Jer put u pakao je popločen dobrim namjerama, pogotovo kad oko njega skakuću „žrtve“ kao što je Jovanović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
