Predsjednik vlade Andrej Plenković povodom Dana državnosti je rekao da smo „zaokružili sve one temeljne nacionalne zadaće koje smo postavili u prijelomnim trenucima krajem osamdesetih i početkom devedesetih“, te da su „Hrvatska i naši ljudi puno toga učinili – od obrane od velikosrpskog Miloševićevog režima i agresije, do stjecanja međunarodnog priznanja, razvoja demokracije i institucija, poštivanja ljudskih prava i pristupanja EU i euroatlantskom savezu“.
Zatim je predsjednik Plenković kao ključne ciljeve, valjda opet Hrvatske i „naših ljudi“, naveo stabilnost javnih financija, održivost politike, valjda misleći na ovakvu kakvu imamo, naglašavajući da će se na taj način ostvariti preduvjeti da ljudi osjete učinke pozitivnih trendova u konkretnim životima. Naveo je rast, veća primanja i demografsku revitalizaciju Hrvatske.
Plenković na taj način svjesno ili ne, svodi smisao postojanja države doslovno na matricu Klasićevoga primitivnog i bezobrazno neinteligentnog načina opravdavanja titoizma u današnjoj Hrvatskoj, lupetanjem o tome da su milijuni ljudi bolje živjeli u bivšoj Jugoslaviji.
Temeljna politička platforma tako, narodski rečeno, postaje – u se, na se, i poda se!
Nije li svrha utemeljenja nacionalne države stvaranje instrumentarija za afirmaciju autentičnih nacionalnih vrednota, njihov razvoj, nadogradnju i istodobno sprječavanje dokazanih štetočinskih utjecaja na te vrednote, sprječavanje režima, politika i silnica koje su razarale te vrijednosti, nametale drugačije i suprotne, te koje nameću neprihvatljive vrednote i standarde – svome narodu?
Zanimljivo je da ni nakon dvadeset i šest godina suvremene države, ni Plenkoviću niti bilo kome drugome u relevantnim nacionalnim politikama ne pada na pamet poništiti štetu iseljavanja i isključivanja iz temelja hrvatske državnosti više od 2,8 milijuna Hrvata tijekom XX stoljeća s hrvatskih nacionalnih prostora, koju su ciljanim politikama napravili antihrvatski režimi, te reintegrirati te ljude u državni i politički poredak putem izbornoga procesa i ostvarivanjem temeljnog političkoga prava odlučivanja o svojoj državnosti.
Kako se bilo tko usudi govoriti o zaokruženim temeljnim zadaćama, a ne spomenuti tu?
Može mi se prigovoriti da je sve što sam naveo proces, te da je izgradnja nacionalne državnosti i njen razvoj put u vječnost i trajna obaveza.
Da točno.
Ali taj put se nakon dvadeset i šest godina putovanja, mora jasno prepoznavati.
Uvijek je smisao stvaranja nacionalnih država bio upravo sve navedeno, a to i jest bio razlog spremnosti gotovo svih naroda svijeta da krvlju i životima plate cijenu uspostave svojih samostalnih i slobodnih država, time i društava po svojoj mjeri.
Dakle, nikakve integracije nisu cilj sam po sebi, niti mogu biti zadaća, nego jedino mogu biti sredstvo, nikakve institucije nisu cilj, nego sredstvo, a rezultati se mjere na posve konkretan način, očima, doživljajem, duhovnom klimom u društvu, vrednotama koje vidimo u javnim medijima i koje se apostrofiraju i afirmiraju, prema učestalosti promicatelja vrednota u javnosti, stimulacijom javnoga morala, standarda, pri čemu se opravdanost institucija i integracija isključivo vrednuje iz nacionalne i prizme korisnosti, a ne s pozicije apstraktnih i neprovjerljivih, ili pogotovo ne s dokazano štetnih platformi.
Kako je moguće govoriti o zaokruženim temeljnim nacionalnim zadaćama, a imati grčevite političke prijepore oko Tita kao vrijednosnog simbola današnjega društva, ili, kako je moguće govoriti čak i o definiciji nacionalnih ciljeva ako današnja država financira skupine, institucije, pojedince i udruge koje otvoreno zagovaraju i promiču izrazito neprijateljske vrijednosti i politike prema hrvatskome narodu?
To nisu prepoznatljivi znaci ostvarenih nacionalnih ciljeva zbog kojih je stvorena Republike Hrvatska, a jesu znaci da ta država – nije ekvivalent utemeljiteljskih političkih ideja i ciljeva.
Ne može zaokružena nacionalna zadaća biti financiranje Klasića, Jovića i stotine sličnih, koji sveučilišne katedre i državna sredstva koriste za izrazito neprijateljsku kampanju protiv temeljnih interesa hrvatskoga naroda. Zanemarivati zapjenušanoga Klasića na HRT-u u bolesnoj propagandnoj misiji, ili opravdavati milijune uložene u takve tipove nekakvom autonomijom znanosti, a isticati postignuća državnosti je – besramno.
Zbog toga je ispod naizgled razumnih i lijepih riječi, koje prigodom Dana državnosti šalje Plenković naciji, u čemu mu se sadržajno i politički neobjašnjivo pridružuje i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, duboka i vrlo opasna crna rupčaga s golemim i smrtonosnim apetitima.
Te riječi jednostavno stvaraju vrlo podmuklu i opasnu zabludu.
Prvo, vrlo je čudno navođenje kraja osamdesetih godina, kad tada u službenoj formi nisu bile postavljene nikakve nacionalne zadaće, izuzev ako u pravcu već banalne uključivosti iliti inačice pomirbe nepomirljivih suprotnosti oko hrvatske državnosti, Plenković ne želi reći da je HDZ i Tuđmanova državotvorna vizija zapravo samo sljednik navodnih političkih silnica iz ondašnjega CK KP Hrvatske u susret povijesnim događajima. Bojim se da Plenković ne samo retorički, nego i vrlo sustavnim kadrovskim rješenjima u svim strukturama države, zapravo misli na taj kontinuitet, otvarajući još šire vrata na taj način nastojanjima navodne ljevice u Hrvatskoj, da današnju Hrvatsku samostalnost predstave kao izraz nekakvoga – antifašizma, odnosno u prijevodu samo nastavka bivših komunističko-jugoslavenskih ili zajedničkim imenom, anacionalnih i antihrvatskih politika.
SDP grčevito nameće Drugi svjetski rat i antifašizam kao temeljnu odrednicu današnje državnosti, što je ne samo drskost, bezobrazluk, nego i besramna laž, koja potpuno relativizira referendum o samostalnosti, prve demokratske izbore, zatim sve odluke o nezavisnosti Hrvatske, te konačno politički srbizira – Domovinski oslobodilački rat.
Točno na toj matrici navodna ljevica i Antife vrijeme od uspostave samostalne hrvatske države od 2000. godine označavaju kao – mračno razdoblje.
Mrak = fašizam.
Fašizam u Hrvatskoj = velikosrpska imperijalna matrica uništenja temelja hrvatske državnosti.
Sve ostalo je predstava i prijevara.
Kao i igra Račana zakonodavca nakon dolaska na vlast 2000. godine oko državnih praznika.
Pogotovo oko Dana državnosti, pa je utoliko Plenkovićeva izjava indikativnija upravo u tome kontekstu.
Evo zašto.
Račan zakonodavac je igrom s datumima, zapravo državnost izuzeo iz njenih temelja, oduzimajući pojam i esenciju nacionalne državnosti jedinom stvarnom suverenu – hrvatskom narodu, iskazane na prvim slobodnim i demokratskim izborima, a predajući ju u ruke – političkim elitama.
Realna politička implikacija takve Račanove odluke je da je državnost Hrvatske stvorio Sabor, Sabor ju može i uništiti neovisno o poveznici izborne ili referendumske volje nacije, odnosno može donositi kakve god hoće odluke.
Pa i prilagođavati zakone, forme i sadržaje svakome izvan domašaja jedinoga suverena – hrvatskoga naroda.
Podsjeća li to ikoga na politiku mainstreama?
Podsjeća li to nekoga na nedavni model ostvarivanja stabilnosti vlasti i preslagivanje s HNS-om?
Mene da.
Konstituiranje prvoga Hrvatskog Sabora nakon demokratskih izbora je bio sam po sebi, prije bilo kakve odluke, zakona, ustava, deklaracija, rezolucije, bilo čega, izraz žive državnosti hrvatskoga naroda i njenoga – institucionaliziranja.
Čin institucionaliziranja narodne volje je – državnost.
Taj Hrvatski Sabor bio je prvi i jedinstveni čin nacionalne volje hrvatskoga naroda, dakle suverena, a sve ostalo kasnije, kakve god zakone, odluke i akte donosio Sabor, samo su posljedice ostvarene – državnosti.
Posljedice ne mogu biti početni datumi i simboli za nacionalno obilježavanje.
Izuzimajući proslavu hrvatske državnosti iz dana konstituiranja prvoga Sabora, Račan je zapravo namjerno i podmuklo oduzeo prvim demokratskim izborima i njihovim rezultatima, te Tuđmanovoj državničkoj platformi, politički sadržaj diskontinuiteta i potpune vrijednosne suprotnosti bivšemu režimu, a čin konstituiranja Sabora je upravo to bio.
Točno na političkoj matrici relativizacije i izuzimanja državnosti iz stvarnoga državotvornoga čina danas navodni antifašisti guraju pod krinkom izmišljenoga antifašizma klasične komunističko-jugoslavenske, globalističke, lijevo-liberalne i prosrpske ciljeve u same temelje suvremene Hrvatske, nastojeći posve ignorirati devedesete godine i u vrijednosnom smislu nametnuti kontinuitet pogubnih komunističkih antivrednota današnjem društvu.
Prvi demokratski izbori su automatski, svojim rezultatima označili raskid sa svim temeljnim platformama i standardima dotadašnjega jugoslavensko-komunističkoga poretka.
Poništavajući taj simbolički čin preimenovanjem Dana državnosti, Račan je zapravo širom otvorio vrata legalizaciji i legitimaciji svih standarda i politika te vrednota bivšega antihrvatskoga režima – u hrvatski državni i prije svega vrijednosni poredak, legalizirajući – fantomsku i segregacijsku antifašističku borbu kao temelj nove Hrvatske.
Zbog toga se 22. lipnja ne obilježava dan antifašističkoga ustanka, partizanskih odreda, bilo čega svršenoga i bilo koje povijesne činjenice same po sebi, iako bila i lažna kao što jest u većini, nego se obilježava Dan antifašističke borbe.
Razmislimo o ovome pojmu i njegovom značenju.
Borba je proces, koji nikada ne završava, a sudionici te borbe nužno ne moraju imati nikakve veze sa simbolikom nečega što se u povijesti dogodilo. To je transformativan model prilagodbe instrumenata uvijek jedinstvenom cilju – u ovome slučaju narušavanju hrvatske državnosti.
Stvarajući čak i na formalnoj prazničnoj razini kontinuitet nespojivih vrednota bivše Jugoslavije i samostalne Hrvatske, Račan je izravno naglasio i najavio već tada reafirmaciju čitavoga niza politika tadašnjega SDP-a koje se programski nisu ni u zarezu promijenile od njegovoga pokušaja upravo na dan koji je proglasio danom državnosti, da samostalnost i suverenost Republike Hrvatske potvrđenu referendumom i izborima, preusmjeri posve nelegitimno i voljom političkih elita – u region.
Savez s Beogradom.
To je izvorište regionalnih politika današnje ljevice i kompletne antifa strukture.
I to im je svima ključni zadatak i cilj.
Koji je model i koja platforma nakon formalnoga kraha komunizma na europskoj razini i teške kompromitacije Jugoslavije koju je Srbija deset godina genocidnim radnjama prezentirala cijelome svijetu, preostala neprijateljima hrvatske državnosti i stotinama tisuća aktivnih nositelja bivšega nakaznoga režima?
Antifašizam.
Zašto upravo antifašizam?
Prvo, zbog desetljetne matrice i propagandnog stereotipa koji su velikosrpski jugoslavenski državni propagandisti posijali diljem svjetskih institucija, o genocidnosti i fašistoidnosti hrvatskoga naroda i opasnosti od hrvatske državnosti.
Dakle, potpuno pripremljen teren.
Drugo, jer je u svijesti milijuna ljudi fašizam uistinu automatski identificiran kao isključivo zlo, pa je svaki antifašizam nužno dobro i nije ga potrebno ničim dokazivati, potkrjepljivati, niti mu se smije usprotiviti ni u jednoj pogubnoj formi.
Treće, kao i svaka negativistička platforma, antifašizam je vrijednosno nemjerljiv, filozofski rastezljiv i bez standardiziranoga sadržaja, nikada potpuno ostvarivih ciljeva, pa je po definiciji Hanne Arendt tipična kategorija upravo totalitarizma.
A to je isključivi instrument manjine, te po definiciji suprotnost esenciji demokracije.
Napominjem da govorimo o stanju u Hrvatskoj, zemlji i državi hrvatskoga naroda sa svim posljedicama na njegovu sudbinu.
Zbog toga, upravo zbog tih namjera i političkih ciljeva afirmirana je platforma antifašizma, od koje je čak i komunistička partija službeno odustala šezdesetih godina prošloga stoljeća jer ju je počeo u žestokim diferencijacijama iznutra uništavati. Smisao te platforme je bio i ostao, ustanoviti društveni i politički pokret u Hrvatskoj za trajnu borbu protiv hrvatske nacionalne suverenosti.
Ni više ni manje.
Baš svi pokušaji, svi ciljevi, sve vrednote za koje se udruženi antifa pokret u Hrvatskoj zalaže izravno su suprotni svim temeljnim vrijednostima hrvatskoga naroda.
Baš svim.
Od identitetskih vrednota, nacionalne tradicije, povijesnih činjenica i obilježja, preko kršćanskoga identiteta i simbola, zatim preko svih institucija s takvim obilježjima i simbolikom, pa čak i do posve formalnih i svakodnevnih detalja.
Protiv svega, baš protiv svega toga se vodi antifašistička „borba“ u Hrvatskoj, a cinizam je da se to radi upravo koristeći – hrvatsku državu, koja je izvorno utemeljena tome nasuprot.
Uzmimo za primjer jedan detalj.
Tko ima vremena samo putem prepoznavanja na fotografijama ili televizijskim slikama, neka usporedi socijalni profil, socijalno i političko podrijetlo, ali državnu i javnu pozicioniranost organizatora prosvjeda Krug za trg i skupa potpore Titu na današnjem Trgu maršala Tita u Zagrebu.
Gotovo nitko, izuzev statističke pogrješke iz Kruga za trg, nije pozicioniran u državnim ili vladinim institucijama, pogotovo se to odnosi na masu prosvjednika, a gotovo nitko sa skupa potpore Titu nije – izvan tih vladinih institucija ili izvan krugova koje vlada financijski i logistički podupire.
Nitko.
S druge strane, učestalost pojavljivanja ljudi ili organizatora prosvjeda Krug za trg recimo na državnoj HRT je neusporediva u odnosu na učestalost pojavljivanja pobornika Tita s prosvjeda potpore. To je nevjerojatan nesrazmjer.
Što to znači?
To sve znači da je zapravo današnja hrvatska državnost svedena posve ciljano i postupcima politika, na gotovo iste vrednote koje je nacionalno izborno tijelo na prvim demokratskim izborima – kaznilo.
I koje je odlukom o samostalnosti na referendumu odbacio hrvatski narod.
I koje je HV i HVO pobijedio u oslobodilačkom ratu uz opstanak hrvatskoga naroda.
Dakle, o kojim to mi nacionalnim temeljnim postignućima govorimo i na temelju čega ih možemo razaznati?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
