Čudo jedno kako ljudi misle da su komentatori svemogući. Pa, što ste prisutniji u javnosti ili što vas se više čita, prenosi, komentira, ljudi stječu dojam da je najvažnija stvar na svijetu nazvati vas i sve će biti riješeno. Ima tu i jedna druga, puno opasnija dijagnoza, odnosno realna činjenica, a to je da je ljudima sve više kao zrak ili kao kruh potrebno naći nekakvu javnu nišu i reagirati na zaglušujuće pritiske izrazitih nesolidnosti, prljavštine, svinjarije svakavih predznaka i u konačnici – urušavanje nekakvoga reda koji očekuju, na koji su djelomično naučeni i što je najbitnije, koji su priželjkivali snajajući slobodnu hrvatsku državu.
Svega se toga nakupilo.
U reakcijama ljudi ima važnih i manje važnih primjedbi, želja, zamolbi. Obično se odnose na ono što ljudi u svojoj svakodenvjici vide, jer su razmišljanja o težim i dubljim problemima nažalost najčešće povezana, ili s profesionalnim djelovanjem ili, i isključivo na temelju dostupnih informacija. A dostupne su najčešće one nebitne i one manipulativne, pa ljudi ovisno o ponavljanju ili medijskom prostoru koje neka ideja, poruka, misao ili osoba dobiju ili zazuzimaju, tome daju proporcionalno veliki značaj. Pa probisvjet i redikul naraste od metar i šezdeset na tri metra u očima promatrača. K’o vepar u lovačkoj priči.
A najčešće se zbog dubokih poremećaja u informacijskim procesima upravo na te navodno važne i velike ljude, poruke i događaje ne treba ozbiljno osvrtati. Jer nemaju tri metra.
Naveo sam neki dan primjer pripremanja i orekstriranja kampanje protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a gotovo smo svakodnevo svjedoci sličnih kampanja odnosno zametaka, koji s različitim provokacijskih pozornica na koje ciljano ili neznanjem redatelja javne scene dospiju svijetla reflektora. Pa se može dogoditi da Pupovac izgleda kao planina, iako je kako bi akademik Pečarić rekao zečijeg vojnog roda, njegov Srbin iz Beograda na predbožićnom derneku, iako djeluje uhranjeno i krupno, nešto kao naš Peđa Grbin, izgleda kao tenk spreman za paljbu, iako u topu nema ni municije ni posade u tenku. Pa Buda Lončar na tom navodnom božićnom, a u biti otužnom polujazbinskom okupljanju antihrvatskih probisvjeta na mitskom olekovićeviziranom mjestu, izgleda kao važna faca, a važnost se prosijava činjenicom da nema Stipe Mesića, koji je valjda i Pupovcu odsvirao zadnje note pa ga Pupi otfikario, pa mu jedino sad može zatrebati kad se krene s proljeća po šumama i gorama istraživati – stratišta kojih će sve više trebati što Srbija bude dublje civilizacijski propadala. Stratišta dobre volje, namjera ili razuma. I, naravno nacionalnoga dostojanstva lešinara iza Pupovca i eventualno onoga krupnoga Srbina. Ili Vulina.
Teško je podnosti tolika iznenađenja u svome narodu, pogotovo na iste događaje, iste poruke, iste postupke, od istih ljudi. To treba hitno legalizirati i naučiti ljude da su sve te stvari od sada pod državnom kontrolom.
Ljudi su zgranuti javnim porukama Drage Pilsela, prije toga tekstom Ante Tomića, a prije toga Markovine, pa Zokija Pusića, pa ovoga ili onoga, sve redom, i ljudi, i poruka, i riječi, i stavova, koje umjesto da čitatelje ili naciju šalju u Vrapče, zapravo jedino moraju i trebaju potaknuti ljude pomoliti se za duše i koliko toliko očuvanje mentalnoga zdravlja tih tipova.
Reklo bi se – nema nam spasa od tolikih briga.
Izuzev ako se stari politički šaman Šeks ne dosjeti spasonosnoga riješenja.
Zašto bi netko relevantan reagirao na njih i njihove poruke, koje su, da dobiju na važnosti, koju odavno imaju isključivo pred zombijima s indeksiziranim mozgovima, navalili ili na najuglednije ljude u Hrvatskoj, kao što je Predsjednica, ili na standardne paradigme suverenističkog hrvatstva kao što je simbolika – Hercegovac.
Kako se postaviti dakle prema takvima?
Evo, u trenutku inspiracije imam prijedlog, a nadam se da će ga Šeks kao lumen državnoga prava i osmišljavanja državno-političkog poretka pročitati i žurno pretvoriti u zakon.
Zakon o – posebnima.
Zakon bi imao nekoliko članaka.
Osnovno polazište u tom zakonu bi bilo da se odnosi na samo jedno ime, jer ne može se biti poseban a postojati nečega više, jel tako? Primjer za to je Noina arka. Jer, poseban znači zaštićen, a ako su dva Draga, Anta, Branka, Milorada zaštićena, onda to nije to. Samo bi se u nekim slučajevima umjesto imena koristilo prezime, kao recimo – Markovina, ili Klasić.
Pvi bi članak zakona bio navođenje posebnih ljudi, onih koji prolaze rigoroznu provjeru svoje posebnosti, one bar regionalne, jer, ako se već trebamo ponašati kao lider regiona, onda da bar možemo ponuditi sitnice koje će izvan svake sumnje region prihvatiti. I u Beogradu, i u Banja Luci, i u Sarajevu, i u Podgorici. Malo je sumnjiva Priština, ali smislit ćemo nešto i za njih.
Dakle, napraviti spisak posebnih.
Nakon toga proglasiti izuzeće od odgovornosti za posebne.
Svake odgovornosti.
Pa im odobriti posebne i specijalizirane legitimacije, nešto kao novinarske iskaznice.
Pa bi na taj spisak svako trebalo, jer su višesturko ostvarili zasluge i postignuća za vodeća mjesta, staviti Dragu Pilsela, Branka Vukšića, Antu Tomića, Olivera Frljića, Dragana Zelića, Gordana Bosanca, Zorana Pusića, zatim zbog ženske ravnopravnosti Radu Borić ili Mimu Simić, ni u ludilu preskočiti Mirjanu Mirt, zatim Bojanu Genov koja je posebnost stekla izjavom da joj je pajdašica iskoristila pravo žene na pobačaj šest puta, a posebno bi mjesto na tom državnom i internacionalnom spisku zauzimao Pupovac i svi njegovi pupavičasti Srbi. Oni bi uz imena nosili registraciju P –Srbin – pa broj, primjera radi 00005, 00006 i tako redom. On bi Šeksu supotpisivao – pravo posebnosti Srba. Koga potpiše Srbin je, a koga ne potpiše, eventualno mu preostaje biti pripadnik HPC-a i dvojice arhiepiskopa, Bonifacija i Aleksandera.
Zatim bi im se tiskale specijalne legitimacije.
Svi bi na tim legitimacijama bili uredno počešljani i obrijani, Anti se Tomiću ne bi dopustilo imati brkove, a muška uloga je predodređna stečenom ugledu Zorana Pusića. Srbi bi, izuzev Porfirija i Jovana, bili – obrijani.
E, i tu bih napravio izuzetak. Ne bih obrijao recimo Ivicu Đikića iz „Novosti“, kome je brada jedan od ključnih dokaza identiteta jer mu se ne može davati registracija kao autentičnim pupavičastim Srbima, a Drago Pilsel može biti čak i neočešljan.
Kako bi izgledale te legitimacije?
Jednostavno.
Fotka i na njoj bi pisalo – Drago.
Ili – Markovina.
Ili – Ante.
Ili – Rada.
Rezultat?
Gdje god dođe Drago Pilsel, što god napiše, koga god izruži, izbeštima, olaje da oprostite, netko ga tuži, zaustave ga na granici, uhapse ga zbog urlanja na psa lutalicu u Banja Luci koji zapišava gradsku travu, Drago Pilsel samo izvadi legitimaciju i pokaže.
A ono piše – Drago.
Policajac, carinik, dorhovac, građanin, čitatelj salutira, pozdravi, nakloni se, kaže – aaa to je onaj Drago. I, ode.
Ako Pilsel nekoga naljuti svojim tekstom, recimo izvrijeđa kao neki dan Predsjednicu, a Bajiću primjera radi padne na pamet pokrenuti nekakvu istragu da na našemu Dragecu pokaže mišiće, Pilsel samo dođe i pokaže legitimaciju – Drago. I, čiča miča gotova priča. Bajić i Cvitan kažu novinarima na hitno sazvanoj konferenciji – što ćeš, to je Drago.
Isto bi vrijedilo za sve ostale.
Recimo, Tomić dođe u Hercegovinu, koja je na putu za EU, posvađa se s nekim lokalnim domoljubom u Grudama, dođe policija, okupi se mnoštvo neoustaša, a on izvadi legitimaciju – Ante.
Hebi ga, zavapit će Hercegovci, to je onaj Ante.
Nema se tu onda što više pričati.
Čovjeka počaste, potapšaju ga po ramenima, možda i po glavi, kupe mu burek i – rastvore svoja srca kao ugroženoj posebnoj vrsti. Nešto kao vuku, medvjedu, kuni.
Jedini način da se ljudi nauče ispravno odnositi prema tim tipovima, prema posebnostima među ljudima, posebnostima u komunikaciji, je ovaj. Ja bar ne znam bolji.
A svi ti o kojima govorim odavno se ubijaju od želje biti – jedinstveni. Pa ljudi moji, ozakonimo to, jesmo li stekli državu ili nismo. Inače smo stalno u potencijalnoj nevolji da ih netko bubne pleskom na ulici, prospe im svašta po glavi, tuži ih, piše o njima, a nesretnim ljudima koji ih ne shvaćaju kao posebne i jedinstvene, olakšao bi se život, jer bi naučili da samo trebaju odmahnuti rukom i reći- aaa, to je onaj Markovina, Klasić, Drago, Ante ili Branko.
Zašto uspješno primjenjena pravila na ugrožene životinje i vrste, ne primjeniti i na posebne ljude, jel tako? Jedino nisam siguran bi li trebalo imati neku vrstu lovočuvara, radi krivolova, jer su ljudi od davnina skloni kršiti zakone. To ćemo ostaviti Šeksu da osmisli, ima golemo iskustvo.
Takav zakon može imati i snažan međunarodni karakter, jer zamislite, koje bi efekte izazivala legitimacija – Milorad u Bruxellsu? Tko bi onda mogao u tim nepreglednim hodnicima govoriti ili čak prošaptati da je čovjek – ugrožen? A tek, ako bi s njim bio kao pratnja čovjek s legitimacijom – Drago?
Ostala bi Europa paf.
Kako ćeš biti ugrožen, a imaš legitimaciju, međunarodnu i na engleskom jeziku da si – Milorad i to Srbin, a s tobom – Drago? Prvi bi Juncker rekao, dajte molim Vas gospodo, ovi nas zezaju. Sumnjam da dva poznata Donalda ne bi bili oduševljeni, i onaj sorošovski Tusk i onaj anti – sorošovski Trump.
Dobitak u svakom slučaju.
Svi bi ostali paf i navalili primjenjivati te stečevine hrvatske demokracije, a jedina možebitna štetna nuspojava bi mogla biti da Europska komisija direktivom Vladimira Šeksa proglasili spomenikom, postave ga u neki ured u Bruxellsu, ili ispred zgrade, a onda ne bi imao tko savjetovati hrvatske dužnosnike, jer spomenici ne mogu govoriti.
Doduše ostao bi Mate Granić.
A mi novinari i kolumnisti bi počinuli, jer bi ljudi tu i tamo nazvali, poslali mail, sms ili pismo da su vidjeli – Dragu. Onoga Dragu, znate.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
