Hrvatski kršćanski narod kaže da Bog svakome daje križ kakav može nositi i koji će ga proslaviti. Ne znam je li, i kakav je, Plenković vjernik, ali da je molio Boga da mu daruje nešto na temelju čega može u kratkom roku i uz potpunu suglasnost goleme većine hrvatskog naroda očistiti krucijalne institucije države od nagomilanih destrukcija, nerada, nesolidnosti pa i elemenata otvorene izdaje i strane agenture, ne bi dobio bolji dar od nesreće desetorice hrvatskih vojnih veterana iz Orašja. Ozbiljna politika i državničko ponašanje se dokazuju i pokazuju na ozbiljnim izazovima.
Eskalacija srpsko-bošnjačke agresije na hrvatski narod, koja je tinjala godinama i nikada nije prestala nakon prestanka ratova, uz golemu pomoć i službenih hrvatskih politika, i institucionalizirane klasične pete kolone u državnim institucijama, medijima i društvenim institucijama, veliki je test stvarnoga sadržaja profila Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović. Prvoga, zbog njegovog promoviranog međunarodnog ugleda s kojim je sletio u hrvatsku politiku i preuzeo državu, a Predsjednice zbog već višekratno pokazane izravne komunikacije i ugleda s najmoćnijim državama svijeta.
Sve je na stolu.
Ili pukovnici ili pokojnici. Državnik ili ćato, što bi rekao Milanović.
Prije bilo kakvog realnog pokušaja ili nekakvog rezultata koji će ljudi vidjeti, važno je ostaviti dojam u javnosti, a to nikako nije ono što je Stier sinoć radio. Iako se trudio poslati poruku da Hrvati mogu računati na njega, bojim se da će, slušajući njegove poruke, intonaciju i sadržaj rečenica koje je izgovorio u „Otvoreno“, te više od svega govor tijela, vjerojatno noćas ne spava mirno niti jedan razuman Hrvat u BiH ni u Hrvatskoj. Naravno, izuzev „poštenih Hrvata“ u Sarajevu koji su se dokazali u bojevima protiv „ustaša“ i „poštenih“ antifa u Hrvatskoj.
U ovome trenutku će svaka šuša i petparački političar pokušati poentirati na osobnoj nevolji osloboditelja Orašja i dijela Posavine od srpske agresije, kao što će pokušati kapitalizirati tešku provokaciju Srbije preko nepostojeće države Bosne i Hercegovine, a vrlo vjerojatno u velikoj mjeri usuglašeno s bošnjačkim vrhom u Sarajevu. Hapšenje hrvatskih ratnih veterana jasan je znak na čemu postoji i zašto postoji još uvijek zajednička država Bosna i Hercegovina, koju Srbi isključivo koriste kao svoju rezervnu poziciju za ostvarivanje imperijalnih ciljeva, a Bošnjaci za zaokruživanje ostataka BiH izvan srpskih interesa, koje su prešutno blagoslovili. Srbima i Bošnjacima BiH isključivo služi za nastavak rata protiv hrvatskog naroda. Srbi ni u čemu ne poštuju državu BiH, izuzev za ostvarivanje ciljeva, najčešće provokacija, koje nije oportuno radi peglanja srbijanskog statusa u svijetu, potpisivati iz Beograda, iako se bez beogradskog potpisa ništa ne događa.
Nema nikakve sumnje da je cilj koordinirane akcije, iz koje nikako ne treba isključiti pripreme već od Pusićeva antifovanja s izrazitim antihrvatskim ciljevima u Stocu i Hercegovini, zatim preko „atentata“ na Lekovića na ulasku u Srbiju, odakle je pokrenuta još jedna međunarodna kampanja protiv Hrvatske, intervjua Bakira Izetbegovića, dan nakon odlaska hrvatske delegacije, punog optužbi i laži protiv hrvatskoga naroda, do eskalacije hapšenjem desetorice hrvatskih vojnih veterana u Orašju – smišljeni udar na Plenkovića i svaku pomisao o emancipaciji nove hrvatske politike. Plenkovića je trebalo odmah slomiti i baciti na koljena, jer je ionako nakon kadroviranja načet u Hrvatskoj, pa je niz tih postupaka zapravo i ciljano izazivanje unutarnjih sukoba u zemlji, pri čemu zbog složenosti izazova, nitko ne može, izuzev objavom rata reagirati brzo i efikasno, pa je svaki dan u zatvoru desetorice Hrvata, uz petu kolonu u Hrvatskoj i kampanju koja će se pokušati pokrenuti navodno sa desnice, prilika da se – disciplinira Andreja Plenkovića i Hrvatsku ostavi bez iluzija. Nema nikakve sumnje da je ova akcija jako dugo, detaljno i vrlo široko planirana, pa ne isključujem ni umiješanost čitavoga niza izvanjskih institucija, pa i hrvatskih euroatlantskih saveznika. Kako god Hrvatska ne može izlaziti iz nekih međunarodnih gabarita, tako i Srbija, pa i Republika Srpska i bošnjački vrh u Sarajevu imaju okvire u kojima ne mogu samostalno raditi što im padne na pamet. Nitko ne ulazi u takve incidentne međunarodne slučajeve bez odstupnice i bez potpore nekoga tko će mu osigurati izlaz iz gužve.
Problem je Hrvatskoj to što je hrvatski narod već potpuno traumatiziran, kako u Hrvatskoj, još i više u BiH, jer se godinama Hrvati progone bez ikakve ozbiljnije reakcije Zagreba, čak štoviše, uz potporu i blagoslov najvažnijih državnih institucija. Zbog toga ova kriza može lako eskalirati u Zagrebu s nesagledivim posljedicama, dok Sarajevo i Beograd nemaju tih problema. Vjerojatno je i u širim međunarodnim, pa i povijesnim etapama, nemoguće naći iskustvo da se jedan narod i njegova oslobodilačka borba za goli opstanak proglašavaju usred bijeloga dana i usprkos milijunima dokumentarnih i televizijskih činjenica, zločincima i to od zločinaca i njihovih pomagača.
Dakle, imamo li danas u Hrvatskoj rukovodstvo koje se može suprotstaviti tim nakanama i što je daleko bitnije, imamo li rukovodstvo, gdje prije svega mislim na Plenkovića, ali i na Predsjednicu Republike, koje može uvjeriti hrvatski narod da će riješiti, ne samo ovaj problem, nego i sve one koje tek možemo očekivati s istim potpisima?
Moguće da imamo, ali ljudi nemaju povjerenja u to, a to je strahovito velik problem državnom vodstvu. Zbog toga su nužno potrebni trenutni uspjesi.
Plenković i Kolinda Grabar Kitarović u ovome trenutku imaju izuzetno složenu situaciju u Hrvatskoj. To najbolje svjedoče mediji. Matić cijeli dan preko HTV-a iznosi nevjerojatne nebuloze o „vrhunskoj suradnji“ sa Srbijom, o vritnjaku Plenkoviću, naglašava njegovu grešku što nije uz Mostar posjetio Banja Luku, te ponavlja da je Sarajevo glavni grad BiH, pri čemu je potpuno nevjerojatno da ozbiljna televizija i ozbiljan medij upravo takvog, potpuno notornog i potpuno intelektualno nedorasloga čovjeka kao Matić, s vrlo dvojbenom karakternom percepcijom u javnosti zbog stotina nesolidnosti koje prate njegovu vojnu i političku karijeru, uzima kao relevantnog sugovornika o iznimno zapaljivim pitanjima. Pa uz cjelodnevno ponavljanje banalnih i imbecilnih izjava, dobije mjesto i u centralnom Dnevniku uz ministra vanjskih poslova i predsjednicu Republike.
Ako tome dodamo medijsko iskakanje na desnici, pri čemu apostrofiram generala Ljubu Ćesića Rojsa, koji govori nevjerojatne stvari pune samooptuživanja o navodnoj naredbi Gojka Šuška da se spali cijela ratna dokumentacija iz rata s Bošnjacima, što izravno implicira krivnju HVO-a, ali i hrvatske države, slika postaje jasnija.
Hrvatskoj puno toga nedostaje za vođenje ozbiljne državne politike. Primjera radi, nema niti jednoga jedinoga relevantnog centra za obrazovanje i razvoj vrhunskih kadrova za diplomaciju, sigurnosne službe, za tisuće uloga u pravosudnim i ostalim presudnim državnim tijelima i administraciji, a više je nego očito da su sve te institucije zahvaćene golemom truleži i da djeluju na vrlo nevjerodostojnim temeljima. Treba li podsjećati da diplomate obučavaju tipovi kao Dejan Jović i prevoditi bilo kome što to znači? Ako tome dodamo da glavne medijske protagoniste obučavaju tipovi kao Zakošek, Lalić, zatim Igor Mirković, Tena Perišin i gomila takvih, da nam medijskim prostorom divljaju otvoreni „atentatori“ na temelje državnoga poretka kao Leković i njegova družba, jasno je zašto je i daleko banalniji incident od ovog udara na hrvatske vojnike i oslobodilački rat, jako opasan za Hrvatsku.
Činjenica je da je Hrvatska teško pogriješila odavno, da je dopustila opozicijsku klimu i djelovanje protiv same države u Hrvatskoj. Demokracija počiva na poziciji i opoziciji o čitavome nizu društvenih i državnih pitanja, ali nikakve veze s demokracijom nema državna politika koja tolerira i potiče opoziciju samom smislu nacionalne države i njenim temeljima. U Hrvatskoj je upravo to najvažnija opozicija. Plenković, prije svih, u ovome trenutku mora dokazati Hrvatskoj da je njegov ugled i status u relevantnim međunarodnim krugovima – autentičan i funkcionalan, a ne ugled vrsnoga izvršitelja tuđih naloga. Ako je to autentičan ugled relevantnog hrvatskog političara i državnika, onda će mu ti međunarodni krugovi pomoći riješiti ne samo ovu krizu, nego i trasirati konačno pravac rješavanje vrlo šizofrene situacije na jugoistoku Europe, gdje je Srbija i dalje međunarodni miljenik, iako nikada nije prestala biti – zločinačka država. Plenković je svojim porukama u Sarajevu dao naslutiti da Hrvatska neće mirno gledati nastavak čerečenja i uništavanja hrvatskih nacionalnih interesa. Očekivano je da je to govorio s pokrićem i s uporištem u već postignutim međunarodnim i to, relevantnim politikama. S druge strane, reakcija s hapšenjem desetorice ljudi kao odgovor na njegove najavljene politike i poruke u Sarajevu i Mostaru, posve sigurno također nije izolirani incident nekog pijanoga Srbina ili Bošnjaka, te neodgovornih vodstava ta dva naroda. Postavlja se sad pitanje, tko je imao za svoje postupke veće i snažnije pokriće?
To će se vrlo brzo vidjeti.
Plenković zbog svega mora u Hrvatskoj početi brzo, trenutno djelovati. Sabor stalno zasjeda, senzibilnost nacije je visoka, godinama je nakupljeno nevjerojatno nezadovoljstvo djelovanjem čitavoga niza državnih institucija, pogotovo onih koje se danas spominju, a spominjale su se godinama u kontekstu izravnoga pomaganja bošnjačkim i srpskim institucijama za pakovanje tisuća optužnica Hrvatima. Optužnice prema Hrvatima su isključivo na političkoj matrici kriminalizacije, s jedne strane obrambenog rata u Hrvatskoj, a s druge strane kriminalizacije hrvatske državne politike preko rata u BiH, a s tim i cijeloga hrvatskoga naroda u BiH. I jedna i druga optužba počivaju na potpuno lažnim temeljima, pa je i to konačan poziv hrvatskoj državi da zauzme čvrst stav i definira čvrstu politiku prema tim pitanjima.
Ne može diplomacija koja počiva na kadrovima koji su od prvoga dana otvoreno bili protiv svake ideje hrvatske države biti nositelj emancipacije Hrvatske i promocije njenih vrednota, ne može se više ni sekunde tolerirati kompletno rukovodstvo DORH-a, ne može nitko mirno gledati kako danas iz Vlade izlazi Cvitan kao rješenje, jer mu nitko ne vjeruje da jest rješenje. Prvo što Plenković, Petrov i Predsjednica moraju uraditi jest – pred kamere dovesti potpuno nove ljude. Ne mogu se više kao rješenje pojavljivati isti oni koji su godinama simbolizirali – uništavanje i srozavanje države i društva. Ne može se imati povjerenja u tajne službe koje nemaju pojma o tome što se sprema, iako indicije postoje godinama. Ne može izjava Predsjednice da je iznenađena proći bez smjena u tajnim službama. Ne može se imati povjerenja u dobru namjeru i zdrav razum ljudi iz čitavoga niz institucija koje plaćaju Zorana Pusića i slične, koji financiraju Novosti, Pupovca, navodnu srpsku kulturu i institucije u Zagrebu, a očekivati rješenje ovakvih problema. Predsjednik Vlade, predsjednica Republike i predsjednik Sabora moraju uvesti red u – Hrvatskoj.
Jer je to prvi, temeljni i ultimativni preduvjet za bilo kakav razgovor o rješavanju bilo kojega međunarodnoga pitanja i problema. Istovremeno, konačno je vrijeme da Hrvatska iznese međunarodno potvrđene činjenice o posljedicama ratova u Hrvatskoj i BiH, te da isključivo na načelima nastavi suradnju sa svojim saveznicima očekujući bezuvjetnu pomoć u zahtjevu da Srbija preuzme odgovornost za zla koja je učinila. Hrvatska ne smije pristati na ulogu koju nikada nitko u povijesti nije imao, ulogu ratnoga pobjednika u oslobodilačkom ratu, koji je nakon rata nagradio i platio – poraženom agresoru. I to mora jasno reći svojim „saveznicima“ ili saveznicima. Koliko su ili prvo ili drugo, moraju pokazati Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović. Sad, a ne u dalekoj budućnosti. A za to moraju imati mir, jer uz ostalo, drugoga vodstva trenutno nemamo, usprkos sumnjama i neugodnim iskustvima hrvatskoga naroda sa svojim državnim politikama. Sve ostalo je kaos, točno ono što su željeli kreatori plana o uhićenju.
Do tada, ne može se očekivati smirivanje tenzija i neraspoloženja u hrvatskom narodu porukama da svaki zločin mora biti kažnjen, jer je uvjerljivo najbitnija i jedina relevantna poruka da nisu isti zločinac – država i pojedinac. Dakle, dok se država zločinac ne kazni, primjereno i pred cijelim svijetom, lov na „svaki zločin“ je teren na kojemu se najbolje snalazi – država zločinac. A to nije – Hrvatska.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
