Izbori su uvijek kao izlog. U golemom izlogu poreda se tisuće i tisuće kanadidata, svi misle da su narodni kandidati, pri čemu je za zvanje i predstavljanje narodnim nekada dovoljno imati ekipu iz gostionice, nekada neku navijačku skupinu, nekada nekoliko kompanjona iz kvarta koje je naljutio lokalni župnik ako je htio graditi crkvu, ili ih je na kandidiranje u ime naroda nagnao neki kvartovski gostioničar, pekar, taksist ili ocvali kvartovski, seoski ili zaseoski mudrac oko koga su se dok ga ne skuže, okupljale generacije avanturista, neradnika ili prolaznika do nekoga životnoga cilja.
Uvijek negdje postoji kvačica kako je netko postao narodni kandidat.
Zanimljivi su narodni kandidati.
Svi su, ili bar velika većina, bolji od njihovoga naroda. Bar tako kažu, tako se komentiraju rezultati izbora, tako se obrazlaže deset ili stotinjak osvojenih glasova, ponegdje i tri četiri, odmahuje se rukom pred zgradama, pred seoskom zadrugom, dućanom, na glavicama, nekoliko poklonika bijesno gunđaju i trude se pokazati i dokazati pričom o susjedu kretenu, izdajniku, udbašu, kleronacionalisti, ustaši, rasisti, ovisno tko što pronalazi kao razlog izostanka potpore, izmišljaju se priče o zavjerama, napada se medije jer ih nisu htjeli poduprijeti kao one druge, dokazuje se kupovina glasova, svašta nešto. Nije da toga svega nema, ima kao u priči, ali o tome se obično pričaju lovačke legende gubitnika, čime se zapravo daje alibi stvarnim muljažama.
U glavnom ne valjda nitko izuzev kandidat koga eto narod nije prepoznao i nije mu htio potvrditi da je stvarno – narodni. U takvim slučajevima obično nadrapa narod.
Kandidati su čudne biljke većinom.
Kad ih čovjek gleda, bar one koji se nekako uvale na televizijske ekrane, uočljivo je odmah jesu li nezavisni ili su stranački vojnici po dubini ustroja do krajnjega zaseoka. Ako su nezavisni, dakle oni koji samostalno biraju svoje prve suradnike, vidljivo je da ni jedan od nesretnika koji se slikaju iza njih, a obično ih se u ekran uvali nekoliko najbližih i stoje kao mumije, ne smije biti viši od narodnog kandidata, pa, ako je narodni kandidat visok metar i šezdeset, prvi suradnici i savjetnici su nužno visoki do najviše metar i pedeset osam, ili bar ne smiju imati ne daj Bože nekakvu petu pod cipelama.Narodni kandidat mora biti ljepši ili ugodniji oku od suradnika i savjetnika, izgledati pametnije, ostali moraju bogobojažljivo zuriti u njega i pokazivati totalno slaganje i pobožnost prema njegovim mudrim riječima.
Zatim mora pokazivati mržnju prema suparnicima, napadati lopove, mafiju, kriminalce, klijenteliste, plagijatore, udbaše, komunjare, hadezenjare, moraju trubiti da se mostom ne smije hodati i prijelaziti preko rijeke ili ne daj Bože kanjona, niti Grmoji i Bulju plaćati mostarina, Plenkoviću europejstvo i centrizam, Bernardiću neokomunjarstvo, Beljaku seljakluk, te ukupno ukazivati na opasnost od zla onih drugih.
Jer se podrazumijeva da su narodni kandidati riješenje, iako nitko obično nikada ne čuje – kakvo, zašto i koje.
Ako je narodni kandidat nezavisan, a debeo, ćelav, brkat, iako je brkatih jako malo zbog poštivanja rodnoideološke emancipacije i načela gdje je muško žensko, žensko muško, pa se brkovi mogu predstaviti ako ih ugleda Sarnavka kao nešto necivilizirano i nasrtljivo na feminizirana ženstvena stvorenja koja se bore za pravo na svoje brkove i brade, onda su njegovi zamjenici krupni, uhranjeni, tu i tamo smije zalutati neki mršaviji ili vitkiji, a s brkovima ne smije biti nitko, ako narodni kandidat ima brkove. Kao Orepić primjera radi. On je jedinstven.
Ako narodni kandidat nije nezavisni, ako je vojnik stranke, onda se obično iza njega, iako je visok metar i šezdeset može pojaviti kakva ljudeskara od sto kila žive vage, crven i zajapuren u licu, bucmastih obraza i neograničene visine, s izgledom kao da ima janjeći but u zubima. Naravno ako je stranački šef, recimo Vaso Brkić, dopustio ili naredio. To znači da narodni kandidat mora slušati šefove, one iz županije, ili u nekim slučajevima one iz Zagreba.
Jedino Živi zid ne koristi ovakve formule, jer kod njih narodni kandidati mogu biti kakve god ljudski um može zamisliti, u rasponu recimo od beljakiziranih seljakluka do Lovrinovića, koga još jedino moraju odnijeti u maricu ispred neke ovršene kuće.
Smiju biti ćelavi, debeli, mršavi, ošišani i neošišani, mogu biti poluobrijani i obrijani, a mogu čak biti i ježasti početnici do četnici, zatim smiju glumiti filozofe pogotovo narodne jer su narodni kandidati, pa se sve tome prilagođava, a to se u Hrvatskoj većinom postaje uz malo bradice, kao kod Bandića, a mogu čak izgledati kao Prgomet, dražesno, prazno i obrijano, kako bi ga se kao poštansku markicu moglo prilijepiti na bilo što ili što prvo naiđe.
Svi ostali slijede navedena pravila, pa ih je moguće lako svrstati po izgledu u stranke ili navodne politike koje zastupaju. Tako svi esdepeovci obavezno moraju imati crvenu kravatu prilikom slikanja na televiziji, dobro dođe da sliče na Marasa, jer njegova ingenioznost je prijelazna, a ako ne može biti kao Maras, onda mu nabave naočale prilikom pojavljivanja na televiziji da što više sliče Glavaševiću, kako bi odmahujući glavom i treskajući tamo ovamo ostavio dojam intelektualca kad već ne može porukama ili rečenicama. SDP-ovci odavno misle da su Hrvati zapravo klonirani Fred Matić u par milijuna primjeraka. Njihov je ideal narodnoga zastupanja Vjeran Zuppa, ali nisu se još dosjetili nabaviti tolike lule, ili ih zasad nema u Hrvatskoj dovoljno.
Narodni kandidati su svakojaki.
Imaju male i velike uši, izgledaju ugodno i neugodno, neki nastoje sličiti na stroge majke i očeve, neki na susjede, neki delaju više sati nego ih dan ima, a neki ne delaju ništa. Prijatelj mi kaže da bi on izabrao isključivo lijenčine, jer jedino od njih možeš očekivati da smisle nešto napredno i korisno, obrazlažući da ni kola ne bi nastala da njihov izumitelj nije bio lijenčina koji nije htio ili volio hodati pješice.
Moguće je da je još u davnoj prošlosti lijenost i lezilebovićizam bio kriterij za bavljenje politikom, ali i civilnim antifa aktivizimom. Možda je izumitelj kola, zatim motora bio praantifa, neki prazaštitnik životinja, kao što su i ovi današnji antifa zagovornici zelenila, parkova, ženskih i muških prava, ljubavi, slobode, gradskih trgova i ulica, jer da su išta drugo htjeli ili znali raditi, obično se ne bi bavili takvim stvarima na državni račun. Jer i tada je bilo ljudi koji su htjeli kruha bez motike, prevedeno – antifa.
Većina narodnih kandidata zapravo ostavlja takav dojam, potpuno se uklapaju u poruku Rade Borić nedavno da je Zagreb nastao na antifašizmu, pa je više nego jasno da su lijenčine kao izumitelj točka, koplja, strijele, vrlo vjerojatno bili antife. Imaju zajednički moto – kruha bez motike.
Jedini se ne uzdaju u narod ovi iz stranke „Pametno“ jer su im otkrića ušla u krvotok, pa nakon bozona, navalili preotkriti eliksir života Miroslava Radmana ako im dopusti Kerum koji radije odvali dvi tri kile eliksira u Klisu. Slična im je i kompanija koju okuplja Rada Borić i njezina stranka – Markovina. Njima se živo fućka za narodom, jer oni su pametni, misle da su lijepi, uljudni, nikoga nisu ni ugrizli, zatukli, nikome još nisu slomili nogu, tu i tamo se izvale na asfaltu kao Sarnavka na sred zagrebačkih ulica i ispadnu žrtve koje će narodna policija nositi kao kakve veprove ili kregare, matule ili urše, koji su nametnuli takvu praksu i slikovnicu napaćenom pučanstvu. Doduše, to su im ovi živozidovci preoteli, ali klapa i to nekako, jer važno je ako je ikako moguće na državni trošak ispasti – antidržavni element. Da bi se postalo narodni zastupnik progresivac.
Pametno i radeborićevci radije biraju zaurlati na narod, iskeziti se na njega, zaprijetiti mu, ili ga napasti kao muhe sudionike dobrog seoskog ručka. Tako su se recimo iskezili u subotu na Hod za život.
Jer, zaboga, kakav je to narod koji hoda za tako banalne stvari, nekakav život, nekakvu Hrvatsku. Pred takve kolone zalupanoga naroda se obavezno mora sjesti, ako se već ne može skinuti gaće do gola, kako je to radio onaj pokojni umjetnik koga su nazvali – performerom.
Ljudi bi na selu rekli – „gujicom na zemlju“.
Narod ima obranu od takvih, kao što su imali i ljudi u mome djetinjstvu od muha. Angažira se nekoliko krupnih specijalnih policajaca, kakva marica ili kamion, može i bager, ovisno o težini i kilaži pametnjakovića ili radeborićevaca, pri čemu je situacija olakšana od kada je Kregar otišao u penziju a Matula i Urša se humanizirali među kulturnjacima. Njih za razliku od muha odnesu na kamion, onako razvraćene kao kakve živine, tamo ih polegnu na pod, pritisnu odozgor nogom na leđa, iako se i oni smire čim se kamere usmjere preme nečemu drugome ili boljemu. Muhe su seljaci ubijali ili zatucali brate mili prebrutalno. Muholovkom ih mlatnu a jedina je šteta bila velika i ružna mrlja na zidovima. Zato što je to danas neprihvatljivo i jesmo civilizacija, humano i antifašizirano društvo, jer se tako smije postupati samo prema fašistima.
Da ne bi ispalo da su narodni kandidati samo svakakvi, te većinom nevaljali, nužno je malo razmotriti i ponašanje ovoga naroda.
Ukratko, nedokazan narod i gotovo.
Ne bi mu Bog ugodio reći će vam onako diskretno svaki kandidat gubitnik na izborima, iako će svi naravno, nakon izbora biti pobjednici i objašnjavati da su postigli sve što su željeli, obično ukazujući da je njihov narodni kandidacijski angažman bio osmišljen kao nekakva strateška inicijativa, koja će optrilike kao kruška dospijeti za berbu tek za godinu dana, a ako je tek nakalemljena mladica možda i za pet šest godina. Zato će svi gubitnici pozivati na strpljenje javno i pokušavati se prikazati kao voćari i kalemari, a u uskim krugovima će beštimati „sve po spisku“ upravo – nedokazanom narodu.
Malo će tko pomisliti da je jadni narod jednostavno – narod. Što mu se ponudi može birati, a može i prezirati, iskazujući i na taj način svoj stav o ponudi. Izbori su kao ulazak u restoran koji nije Bog zna na kakvu glasu, ali nemaš nikakav drugi i nemaš izbora jer si gladan. Kad si u takvoj poziciji, jedeš ili ne jedeš. Što ti se ponudi. Bio to grah s kobasicom, bili to makarani s makaronima kao nekada u JNA, bilo to kiselo zelje sa salatom od kiselog zelja, ili bio samo goli kruh. Važno se najesti, a onaj tko se dograbio graha s kobasicom, koji najčešće asocira na Bandića, obično se smatra pobjednikom i zadovoljnim, iako zna ili bar sluti da ima i boljih jela. Ali, za dočekati takva jela treba imati i strpljenja i kulture, odnosno vjere.
Narodni kandidat koji ne ponudi dovoljno uvjerljivosti u svoju kandidatsku vjeru, obično ne može narod nagovoriti na vjernost, a pogotovo na izlazak na izbore, jer na izbore zasad najčešće i jedini izlaze oni koji računaju na svoj tanjur graha, zelja, makarona, do solo kruha. Ti su se već naviknuli na to, pedeset godina su uvježbavani, stekli su automatski refleks i briga ih za očekivanja ili priče o budućnosti. Jer, i najbolja ponuda, recimo Rimčev automobil, se neće prodati, ako o njemu nema odgovarajuće javne informacije ili ako nije u izlogu. Dakle, uz robu, a to su narodni kandidati, uz ovakav ili onakav narod, bitni su i informatori, silni piarovci, novinari i mediji. Jedini je problem u tome što najčešće na primitivnoj razini političke nekulture ili ukusa stvaranoga pedeset godina, funkcionira i ista takva ili još primitivnija razina medijskih propagatora odnosno nadrinovinara.
Pa se umjesto pitanja, umjesto racionalnih rasprava manje više čuje blejanje iz osvojenih torova, gdje se dio naroda stečenim navikama prisilno pretvara u ovce.
Kako će izgledati rezultati izbora?
Kao narodni kandidati iz ove priče.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
