Matija Grgat: Socijalizam i komunizam iz biblijske perspektive

Foto: Thinkstock

Istinska, jedina i najdublja tema povijesti svijeta i čovječanstva kojoj su podređene sve druge teme, ostaje sukob između nevjerovanja i vjerovanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ova Goetheova misao pokazuje se istinitom kad malo dublje istražimo vidljive povijesne događaje, pojave i ideologije i njihove idejne začetnike, osobito u smislu biblijskog tumačenja povijesti kao posljedice poslušnosti Bogu ili neposluha i otpada od njega i istine.

Zanimljivo je primjerice promatrati u tom svjetlu ideju socijalizma i komunizma, koja je od 19. stoljeća uvelike utjecala na svjetska zbivanja (a utječe i u naše vrijeme na drugi način, preko rodne ideologije, neomarksističke podvale svijetu – lažno proglašene znanošću i ustoličene preko rodnih studija – jer danas prolazi sve s etiketom na kojoj piše: znanost pa i kad je znanosti protivno). Gledajući na socijalizam i komunizam kao ideologije, možemo zaključiti da su bile pokušaj ostvarenja novog Jeruzalema, obećanog u Bibliji, ali spuštenog u materijalistički okvir. U tom je okviru kraljevstvo Božje zamijenjeno „savršenim ovozemaljskim društvenim uređenjem“ te su iz jednadžbe izbačeni NADNARAVNA stvarnost i čovjekova NARAV pa je rezultat morao biti kakav je bio: laž i zločin.

Iako su navedene ideje uzrokovale milijune i milijune smrti, strašna razaranja, nečovječna mučenja i teror, totalitarizme i progone ljudi zbog vjere, savjesti i mišljenja, i danas ima onih koji ne uviđaju zlo u samoj ideji, nego ga pripisuju ljudima koji su je tobože neuspješno ostvarivali zbog konformizma, malograđanštine ili nečega tomu sličnoga, te nastavljaju slijepo slijediti te osvjedočeno protuljudske ideologije. Dosta je podsjetiti na stav prihvaćanja i veličanja Oktobarske revolucije, majke ostalih lijevih revolucija, a koje su o njezinoj stotoj obljetnici iznijeli predstavnici i simpatizeri s lijevog spektra političkih stranaka, što me je osobno i potaklo na pisanje ovog članka. Posebice očitovanje dekanice Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić o onome što se dogodilo na Filozofskom fakultetu povodmo te obljetnice. Dekanica se poziva na nenasilje, a zapravo daje podršku studentima koji slave revolucionarno nasilje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, krenimo od početka.

Socijalisti utopisti, sve odreda ikone mate¬rijalističkoga shvaćanja čovjeka i svijeta (sa zanimljivim biografijama), nisu prihvaćeni ni od samih marksističkih socijalista koji im u Komunističkom manifestu zamjeraju, između ostaloga, i ovo:

„Oni još uvijek sanjare o pokušajima ostvarenja svojih društvenih utopija, o osnivanju pojedinih falanstera , utemeljenju home-kolonija, o podizanju neke male Ikarije – džepnog izdanja novog Jeruzalema – a za izgradnju svih tih španjolskih dvorova moraju apelirati na filantropiju građanskih srdaca i novčanika…. (*Falansterij – velika zajednička nastamba u socijalističkom utopizmu Francoisa Charlesa Fouriera (1772-1837), francuskog sociologa i tvorca socijalističkog utopizma; *Ikarija – utopistička komunistička zemlja koju je opisao É. Cabet, francuski utopijski komunist, u svojem romanu Putovanje u Ikariju (1840). Bio je to i naziv za komunističke općine (kolonije) koje su od 1848. Cabet i njegovi sljedbenici osnivali u različitim saveznim državama SAD-a., a koje nisu bile duga vijeka)
Zbog toga oni s ogorčenjem nastupaju protiv svakog političkog pokreta radnika koji je mogao proizaći samo iz slijepe nevjerice u to novo evanđelje” (Karl Marx, Friedrich Engels: Manifest Komunističke partije EKONOMIJA).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No i općepoznati Komunistički manifest prvotno je bio dokument pod nazivom Ispovijest komunističke vjere – programski dokument razmatran na Prvom kongresu Saveza komunista, održanom u Londonu od 2. do 9. lipnja 1847.

Sličnog je naziva i djelo Komunistička ispovijed vjere (Communist Confession of Faith, začetnika socijalizma i komunizma, židovskog filozofa i duhovnog oca cionizma Mosesa Hessea, tiskana u Londonu 1846. Hess je inače bio prijatelj Marxov i Engelsov, a neki autori tvrde da ih je on i obratio na socijalizam. On je, biblijski gledano, lažni prorok, koji je preoblikovao židovski mesijanski nauk o Spasitelju u vjeru u preustroj i poboljšanje društva, a ulogu Mesije namijenio čitavom židovskom narodu kao kolektivu koji će taj napredak, preko socijalizma, po oformljenju svoje države, predvoditi i ostvariti. Začetnik je tako socijalističke i komunističke misli proizašle iz iskrivljenog, neistinitog, protubožanskog shvaćanja mesijanstva, koja će se kod Marxa i Engelsa pretvoriti u religiju oslobođenja radnika nasilnim putem i stvaranja svjetske komunističke države s mesijama socijalizma i komunizma. Iz tih su ideja kasnije oblikovani marksizam kao znanstvena teorija i nakaradni društveni i državni socijalistički i komunistički sustavi koji su se pretvorili ne samo u istrebljivače čitavih slojeva ljudi, nego i u nemilosrdne ubojice ljudskih duša.

Zablude socijalističke i komunističke misli, proizišle iz vjerovanja spomenutih društvenih teoretičara, odlično je raskrinkao Dostojevski prije nego su te ideologije pokazale svoje stravične domete. U romanu Zločin i kazna postavlja se pitanje zločina i mogućnosti da se zločin opravda kao zlo u ime dobra, rušenje sadašnjosti u ime nečega boljeg. Dostojevski ga prikazuje kao đavolsko (nadnaravno) nadahnuće, u kojem đavao za to daje logične argumente i to u ime „dobra mnoštva ljudi“ – riješiti se parazita, uši, babe lihvarice (koja simbolika u odnosu na cijelu klasu tzv. klasnih neprijatelja, eksploatatora!). To se nadahnuće sasvim neprimjetno uklapa u racionalni dio Raskoljnikovljeve duše, a ulaz mu omogućuje njezin pristanak na prolijevanje krvi i oholost koja je omamljuje. Stoga i ne prepoznaje zamku, a đavolsku logiku ne razlikuje od vlastitih misli i poticaja. Nakon zločina pokazuje đavao svoje, do tada, skriveno lice: u duševnom pomračenju i u mukama koje Raskoljnikov proživljava. Jasno je što zastupa i promiče Dostojevski izgrađujući lik siromašnog ubojice Raskoljnikova. Jedini izlazak nalazi se u priznavanju krivnje, pokajanju, prihvaćanju kazne te u ljubavi i vjeri u Isusa Krista. Time istinu o čovjeku i njegovoj naravi, o nadnaravnom svijetu u koji je uronjen i koji djeluje preko ljudske duše, Dostojevski suprotstavlja lažnosti i zlokobnosti socijalističke ideje koja zločin shvaća kao protest protiv abnormalnog društvenog poretka i ništa više (Dostojevski, Zločin i kazna), opravdavajući ga kao moralno prihvatljiv način borbe zbog budućeg dobra Stavljajući u usta Razumihina sljedeće rečenice, Dostojevski pogađa bit te ideologije, koju možemo slobodno zvati religijom, i to izopačenom:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Pokazat ću ti njihove knjige: svemu je kod njih kriv `utjecaj sredine` – i ništa drugo! To im je omiljena fraza. Odatle odmah slijedi: ako se društvo normalno uredi, automatski će nestati i svi zločini jer neće biti razloga da se protestira i svi će u jedan mah postati pravednicima. Ljudska narav se ne uzima u obzir, ona se isključuje, nje tobože nema! Po njihovu shvaćanju čovječanstvo se neće razvijati povijesnim, živim tokom do kraja pa se samo od sebe napokon pretvoriti u normalno društvo, nego će, naprotiv, društveni sustav, ispreden iz glave nekog matematičara, odmah urediti cijelo čovječanstvo i učiniti ga u tren oka pravednim i bezgrešnim, prije bilo kakvog živog procesa, bez ikakvog povijesnog i životnog toka! Upravo zato oni instinktivno ne vole povijest: `Same su gadarije i gluposti u njoj` – i sve objašnjavaju pukom glupošću! Upravo zato nikako ne vole živi proces života: ne treba im život duše! Jer živa će duša tražiti da živi, živa se duša neće pokoriti mehanici, živa je duša sumnjičava, živa je duša natražnjačka! A ona druga možda i zaudara na strvinu, ali se može napraviti od kaučuka, međutim, zato nije živa, zato je bez volje, zato je ropska i neće se pobuniti. I na kraju izlazi da su sve sveli samo na slaganje opeka i na raspored hodnika i soba u falansteriji! Falansterija doduše je gotova, ali vam ljudska narav još nije spremna za falansteriju, hoće da živi, još nije završila svoj životni proces, nije još za groblje! Ne može se pukom logikom preskočiti prirodu! Logika će predvidjeti tri mogućnosti, ali njih ima milijun! Odbaciti cijeli milijun i svesti sve samo na pitanje komfora – to je najlakše rješenje! Sablažnjivo je jasno i ne treba uopće misliti! Najvažnije je da ne treba misliti! Cijela životna tajna može stati na dva tiskana arka!” (Dostojevski, Zločin i kazna, Šk, 340-341)

Možemo se čuditi plitkoći misli koja čovjeka svodi na materiju, a tajnu života na „dva tiskana arka“, ali nam mora biti jasno da je to normalna posljedica navedenog sustava vjerovanja. To reduciranje istine i zbilje uočavamo i kod današnjih ljevičara. Sve što služi njihovoj ideologiji (čitaj: religiji) – dobro je, čak i nasilje, što ne služi – nije dobro, već je neprijateljsko i slobodno ga se može ukloniti na bilo koji način, milom ili silom.

Dakle, stvar je zaista u vjerovanju. Ako vjeruješ u Boga i vjeruješ da je čovjek njegova slika, tada prihvaćaš i stav da se samo dobrom možeš boriti protiv zla, koje je nametnik u čovjekovoj duši te nikako ne možeš u plan popravljanja svijeta ugraditi zločin.

I jasno ti je da su svaki takav plan, koji unaprijed računa sa zločinom, ili ideja, koja ga dopušta u ime budućeg dobra, zločinački sami po sebi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.