Matija Štahan: ‘HDZ i Možemo nad Hrvatima provode isti ideološki eksperiment’

Ono što Možemo može napraviti u nekoliko godina, HDZ će obaviti u deset, ali ciljevi su u ideološkom smislu isti – izjavio je u Bujici, na Z1 televiziji, mladi novinar i komentator Matija Štahan: – HDZ nije branitelj od eksperimentalnih psihoseksualnih ideologija današnjice, nego je njihov provoditelj, možda ne kao Možemo kojemu je to u fokusu, nego s jednom vrstom odgode…

HDZ – unutar Hrvatske svevlast, prema van nevlast

“Kod HDZ-a je unutar Hrvatske prisutna neka vrsta svevlasti koja se očituje kroz nepostojanje prave trodiobe vlasti i utjecaj na medije, a prema van postoji nevlast koju najbolje vidimo kroz poraze hrvatske vanjske politike – opisao je Štahan način na koji se ponaša Plenkovićeva stranka: “HDZ je poput lijevka u koji se mogu uliti baš svi fenomeni koji se događaju u zapadnoj Europi i Americi. Svi ideološki eksperimenti će se prije ili kasnije preliti kroz taj lijevak pod krinkom domoljublja, demokršćanstva ili narodnjaštva…”

Mitovi rođeni u komunizmu

Oni koji su radili na uklanjanju hrvatskoga povijesnoga grba i dijela napisa sa spomen ploče na Bleiburškom polju su (ne)svjesno – putinisti – smatra Štahan: – Pod time mislim na činjenicu da su nasjeli na hrvatsku verziju priče koju Putin želi prodati zapadu o Ukrajini. Putin želi optužiti Ukrajinu za “nacistoidnost” i on sada agresijom provodi navodnu denacifikaciju Ukrajine. S druge strane je taj mentalni zaostatak, koji optužuje Hrvatsku za “fašistoidnost” ili za “ustaštvo”, a nije demistificiran kao Putinovi tobožnji argumenti za “nacistički” identitet suvremene Ukrajine. Mit o “fašistoidnosti” Hrvatske je, nažalost, opstao…

>Krešimir Džoić: ‘Možemo’ nije palo s neba, projekt je bio u nastajanju barem 10 godina

“Riječ je o mitovima rođenim u komunizmu,” pojašnjava dalje Štahan: “Čim ukrajinski narod želi izboriti vlastitu slobodu i neovisnost, automatski ga proglašavaju “nacističkim” ili čim hrvatski narod želi izboriti vlastitu slobodu i vladati suverenistički svojom državom, odmah se potežu optužbe za “fašizam” i “ustaštvo”. I to nam rade isti oni koji imaju biografiju otprilike poput Putina. Koji su ponikli u komunizmu ili u represivnom aparatu tog istog komunizma i koji kroz svoje medijske i političke mreže šire takve priče.”

Tipično obiteljsko stablo zagrebačkog ljevičara

Uvijek je zanimljivo zapitati se zašto oni koji se okupljaju na tzv. povorkama ponosa ili na prosvjedima u korist pobačaja ili za bilo koju zapadnjačku seksualno-revolucionarnu pomodariju, imaju tako afirmativan odnos prema kompleksu jugoslavenskoga komunizma u Hrvatskoj – nastavlja Štahan i daje odgovor na vlastito pitanje: – Razlog je, očito, u tipičnom obiteljskom stablu prosječnog zagrebačkog ljevičara. Djed ulazi kao tzv. osloboditelj ili partizan u Zagreb 1945. godine, otac je neka vrsta socijalističkog direktora ili u malo siromašnijoj inačici – hipija, a djeca su zagovornici istospolnih brakova i LGBT politika!

“Riječ je o prilično čudnom kontinuitetu naizgled nepomirljivih ideologija,” zaključio je Štahan: “Zeleni su uvelike nastali na ruskim financijama, financijskim injekcijama iz Sovjetskoga saveza kada je i pomoću tih destruktivnih ideologija kao što je zelena, bivši SSSR i komunistički svijet nastojao iznutra podrivati neke temeljne zapadne vrijednosti. U međuvremenu je došlo do njihovog samouništenja i raspada, međutim, ono što su poslali na zapad je nastavilo djelovati jednako destruktivno kao i ranije, pa i gore…

Rada Borić

Štahan je posebno prokomentirao preslikavanje tzv. gay klupice na zagrebačkom Zrinjevcu iz duginih boja u crno, zbog čega je predstavnica lokalnih vlasti, Rada Borić, javno zatražila intervenciju policije, dok je svojedobno prigovarala policiji zbog postupanja protiv lijevog aktivista Filipa Drače, kada je srpom i čekićem oskrnavio spomenik Franje Tuđmana, za što je u međuvremenu novčano kažnjen: – Dvostruka mjerila nisu ništa novo u hrvatskoj politici.

Osvrnuo se i na zabranu zastavica ‘Hodu za život’ te otvoreno javno priznanje gradonačelnika Tomaševića da ih je uskratio organizatoru manifestacije jer to nije u skladu s njegovim ideološkim promišljanjem: – Neka bude tako, ali onda nek’ budu jednako dosljedni i puni razumijevanja kada se jednoga dana ta vlast promijeni i kada moć prigrabi neka druga politička opcija, suprotstavljene ideološke provinijencije i kada ona počne provoditi istim metodama, svoje odluke. Tada Možemo neće smjeti prigovarati zato jer će netko skidati zastavice udruga koje su na njihovoj svjetonazorskoj liniji.

Stipe Mesić – primjer političkog kameleona

Međutim, voditelj je primjetio kada dođe na vlast HDZ, koji se predstavlja kao “demokršćanska” opcija, oni toleriraju udruge bliske politici Možemo, što smo vidjeli na primjeru usvajanja Istanbulske konvencije, ali i mnogim drugima – gdje su birači izdani, dok Tomašević, čini se, svoje ne izdaje…

“Gotovo da nema zanimljivije i poticajnije discipline od analize stvarnog ideološkog sadržaja hrvatskih političara i hrvatskih političkih stranaka jer je zapravo hrvatski politički prostor samo u 21. stoljeću prepun nevjerojatnih kombinacija i bizarnih preokreta,” odgovorio je Štahan i ponudio konkretni primjer: “Stjepan Mesić primjer je kameleona koji je mijenjao jednu ideologiju drugom pa onda drugom trećom, treću četvrtom, četvrtu petom, a onda petu opet prvom i tako se krug zatvorio. S druge strane, Milan Bandić je prigrlio sve ideologije odjednom… A sada konačno svjedočimo nekoj vrsti jasnog opredjeljivanja što je na neki način i pohvalno jer bi bilo osnažujuće i zdravo za hrvatsku političku scenu kada bi se svatko ponašao dosljedno i u skladu s vlastitom političko-ideološkom podlogom. Kada bi provodio ono što je doista najavljivao prije izbora i kada bi birači postali svjesniji tko zagovara kakve ideje, koje opcije, tko što nudi i što se od koga može očekivati.”

HDZ prikriva stvarni ideološki sadržaj

Nastavio je o HDZ-u: – Strategija kojom je Hrvatska demokratska zajednica posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj prigrabljivala moć, bila je zapravo prikrivanje stvarnog ideološkog sadržaja. Forma je bila nazdravičarsko-trijumfalističko-domoljubna, a sadržaj je nešto posve drugo! HDZ se sveo na prepuštanje ideoloških novotarija i pomodarija sa zapada, koje teže dekonstrukciji onih vrijednosti koje imaju svoju tradiciju u hrvatskome narodu.

Matija Štahan iznio je u Bujici svoje viđenje zagrebačkog prosvjeda održanog dva dana prije Hoda za život, kojim su dominirali prilično uvredljivi i prostački transparenti zagovornika pobačaja: – Taj prosvjed bio je vrhunac vrlo vješto iskorištene i orkestrirane medijske kampanje, koja je parazitirala na jednom tragičnom slučaju kako bi hrvatsku javnost opsjela temeljnim sadržajem aktualnih kulturnih ratova na čitavom zapadu i kako bi promicala ideje koje su krajnje permisivne prema pobačaju.

Prosvjed potpore Čavajdi

“Na jednom tragičnom i duboko traumatičnom primjeru za sve koji su u njega uključeni, želi se manipulirati javnošću kako bi mogli svoje ideološke ciljeve lakše ucijepiti u hrvatsko društvo i u hrvatsko biračko tijelo,” nastavio je mladi intelektualac: “Posebno je zanimljivo kad se ruše granice između civilnih udruga koje stoje iza njega, između medija koji su ga pripomogli organizirati i između pripadnika vlasti koje ga podržavaju i koje dolaze na taj prosvjed.”

Mirela Čavajda svojedobno je preko društvenih mreža pozivala na zagrebački Festival slobode, međutim, tada nije imala potporu Severine, Mojmire, Vlatke Pokos, Jelene Veljače i ostalih, iako su koronaskeptici isticali pravo na slobodu izbora i odlučivanja o svome tijelu u slučaju (ne)cijepljenja, zbog čega su ih “antivakserima” i “ravnozemljašima” nazivale iste one osobe koje danas podržavaju gospođu Čavajdu…

Nije isto biti protiv pobačaja ili protiv cijepljenja

“Izjednačavanja slobode tijela u pitanju odlučivanja o tome hoće li se pojedinac cijepiti i u kontekstu pobačaja je logička pogreška,” smatra Štahan: “Kod pobačaja je očito da nije riječ samo o tijelu majke, koje je sekundarno, već je riječ primarno o drugom tijelu, koje u njezinom tijelu. Riječ je o drugom ljudskom biću! Kada se govori da žena ima pravo odlučivati što će sa svojim tijelom, to je kao kad se govori da svatko ima onoliko slobode koliko može imati dok ne ugrožava tuđe slobode…

Ako se govori o tijelu majke, ona ima slobodu odlučiti što će učiniti sa svojim tijelom, dok time ne narušava tjelesni integritet i život vlastitoga, začetoga, postojećeg, ali nerođenoga djeteta. Ja jesam zagovornik slobode izbora što činiti s vlastitim tijelom, ali je riječ o svojevrsnoj obmani utemeljenoj na logičkoj pogrešci kada se taj argument primjenjuje na slučaj pobačaja – jer to je jednostavno drugo tijelo! Naravno da i čin porođaja, ali i čin pobačaja ostavljaju razne tragove na tijelu i na psihi majke, međutim, ona je od sekundarne važnosti u takvim slučajevima. Od primarne važnosti je to samo dijete, koje je najskrivenije, najranjivije među nama, nema svoje zagovornike i nema one koji se tim argumentom pozivaju na njegov tjelesni integritet.”

Zalažem se za minimum nasilja nad čovjekom – ističe Matija Štahan i prelazi na pravo odlučivanja o cijepljenju: – U tom kontekstu svatko bi trebao imati pravo bez ozbiljnih posljedica na njegovo sudjelovanje u društvu, odlučiti želi li se cijepiti ili ne želi. Posebice u slučaju bolesti kao što je Covid-19. Odlučivati o tome može li netko participirati u društvu na temelju cijepljenja, strahovita je zloporaba političke moći…

Lenjin – otac legalizacije pobačaja

Štahan je govorio i o Sovjetskom Savezu i Lenjinu koji je prvi ozakonio pobačaj: – Sovjetski savez u Lenjinovo doba, prije Staljinove retradicionalizacije, zanimljiv je primjer… Slični psihoseksualni eksperimenti danas se događaju na zapadu, a Lenjin je svojevrsna preteča. Današnji zapad zapravo je kontinuitet s Lenjinovim Sovjetskim savezom! Tamo je legaliziran pobačaj, ali i prvi istospolni, tzv. brak! Iako se u tom kontekstu spominje Nizozemska 2001. godine… Zapravo je i u Sovjetskom Savezu provedena neka vrsta legalizacije istospolnoga braka i u Sovjetskom Savezu je došlo i do svojevrsnog prepoznavanja nečega, što bismo mogli nazvati kao protutransrodne osobe koje također danas u ideološkom smislu dominiraju na zapadu.

Eugenika

Mladi komentator govorio je i o eugenici: – Kada govorimo o slučaju gospođe Čavajde, tu je i nešto što se nije dovoljno često čulo u hrvatskoj javnosti, a to je kako se zove znanost ili pseudoznanost koja zagovara eliminaciju onih koji ne mogu doprinijeti društvu, onih koji su bolesni, koji su slabi i koji su na bilo koji način ranjivi. Eliminacija bolesne djece i slično, to se zove eugenika.

“Eugenika je kao pseudoznanost nastala u Velikoj Britaniji u 19. stoljeću, razvijala se na zapadu u kontekstu svojevrsne starije inačice liberalizma da bi potom svoj vrhunac doživjela u Trećemu Reichu, u kontekstu nacionalsocijalizma,” podsjeća Štahan: “Neke destruktivne tendencije iz današnje civilizacije nisu karakteristične samo za liberalno-demokratski sustav kao što je naš, njihove parnjake možemo pronaći i u totalitarizmima iz prošloga stoljeća.”

Industrija smrti

Usporedio je pobačaje s industrijom smrti: – Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu se godišnje provede više od 70 milijuna pobačaja i tu volim govoriti o paralelama sa industrijom smrti, koja je postajala u totalitarizmima prošloga stoljeća, kada se nakon dehumanizacije čitave ljudske skupine, uz pomoć razvijene tehnologije ista ta skupina eliminirala. To je zapravo slučaj i na današnjem zapadu, kada se nerođenu djecu prvo dehumanizira i ne poima ih se ljudskim riječima, a onda ih se također eliminira. Upravo je argument te “progresivne” ideologije da to nisu još uvijek punopravna ljudska bića i da ih se stoga može eliminirati! A eliminira ih se u velikome broju, u nečemu što nalikuje industrijskim postrojenjima smrti. U klinikama za pobačaje, rasutima diljem svijeta gdje se smrt prodaje kao proizvod! U kontekstu zdravstva, smrt se prodaje kao lijek i to je posvemašnja perverzija koje nismo svjesni.

“Vrhunaravna perverzija u ovome tragikomične slučaju koji dominira u Hrvatskoj jest što se nerođeni Grga nije dehumanizirao,” rezolutan je Matija Štahan: ”Njega nitko ne dehumanizira i čak ga priznaju kao ljudsko biće, ali svejedno ga žele eliminirati jer stoji na putu samoostvarenja njegove majke! Upravo u toj činjenici da mu se s jedne strane priznaje ljudskost, a s druge strane ga se svejedno želi odstraniti iz društva, imamo medije koji gotovo pa skandiraju za smrt i imamo prosvjednike civilnog sektora koji navijaju za tu smrt, što je morbidnost najvišega ranga!”

Danas se prinos ljudskih žrtava odvija u znatno masovnijem broju slučajeva nego u pradavnim vremenima – tvrdi Štahan i zaključuje: – Iako smo tehnički napredovali, ljudska se narav gotovo uopće nije izmijenila.

Ako ne treba čupati stabla, onda ne treba niti ubijati nerođenu djecu

Komentirao je i nevjerojatan transparent viđen na Jelačić placu tijekom prosvjeda “Jedno dijete manje, više CO2 za ostale”: – U kontekstu suvremene zelene ideologije doista postoji poimanje čovjeka kao smetnje, kao nametnika na zemlji. Riječ je o nekoj vrsti poganstva, gdje se obožava prirodu, ali se čovjeka smatra tumorom i rakom na toj prirodi, koji joj samo šteti. Sveobuhvatna ekološka misao ne bi trebala polaziti od pretpostavke da je čovjek nametnik na zemlji, nego budući da je čovjek isto koliko znam – dio prirode, da je potrebno brinuti se za svu prirodu, uključujući i čovjeka. Ako ne treba čupati stabla, ako ne treba zagađivati mora, onda ne treba ni sustavno, industrijski, ubijati nerođenu djecu u majčinim utrobama!