Mijo Ivurek: Čudesan uzlet hrvatskoga laičkog pokreta

Foto: www.hkdpd.blogspot.com

Prof. dr. sc. mons. Juraj Kolarić hrvatskim katoličkim pokretom intenzivno se bavi više od trideset godina. Koliko god su se ovom temom, na različite načine i pristupe – crkveno-teorijske, povijesno-memoarske, osvrtima na neke teme ili cjelovito na pokret – bavili brojni autori i sudionici Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP) poput I. Protulipca, M. Stanković, I. Butkovića, D. Kniewalda, S. Korenića, J. Vrbaneka, J. Šimraka, J. Buturca., B. Perovića, L. Znidarčića, A. Benigara, Lj. Marakovića, B. Nadja, J. Krište, V. Lončarevića, S. Kljaića, F. Šanjeka, Z. Matijevića, M. Vidovića i drugih, knjiga mons. Kolarića daje najpotpuniju sliku crkveno svjetonazorskog i nacionalno domoljubnog razvitka HKP koji će u povijesti Katoličke crkve u Hrvata i hrvatskom narodu ostaviti neizbrisive tragove. I biti uzor i poticaj, nadasve prijeka potreba, i za današnje vrijeme, piše Mijo Ivurek za Hrvatski tjednik.

Bit djela autor je izrijekom naveo u predgovoru: Ovo djelo želi opisati, odrediti i analizirati ulogu katoličkih laika u crkvenom životu hrvatskoga naroda u jednome od najburnijih  razdoblja njegove povijesti, naime, od godine 1900. do 1945. Obimno korištena arhivska građa, dokumenti, proglasi, članci, izjave, govori, knjige, časopisi – potkrjepljuju naše mišljenje o sveobuhvatnome i studioznome znanstvenom djelu koje će zasigurno s uvažavanjem analizirati i ocjenjivati  stručna i čitateljska – ponajprije katolička javnost te katolički i ini mediji. Ono što je posebno vrijedno spomena, autorovo je sintetičko praćenje i povezivanje, ispreplitanje, suodnošenje povijesnih i političkih događaja na prostoru Hrvatske te širem i daljem okružju, uloga i pozicioniranje hrvatskih, ali i protuhrvatskih stranaka i pokreta, istaknutih političkih i nacionalnih imena u sagledavanju pozicije hrvatskoga naroda i Katoličke crkve u Hrvata. Kolarić je djelo podijelio u četiri poglavlja: I. Rođendan katoličkoga pokreta među Hrvatima (1900. – 1918.), II. Hrvatski katolički pokret (HKP) u Kraljevini Jugoslaviji (1918. – 1941.), III. Statistički podatci o organizaciji katoličkih društava, i IV. Hrvatski katolički pokret u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) 1941.-1945. Uz ova četiri poglavlja, knjigu sadržavaju Zaključak, Bilješka o autoru, Popis literature, Kazalo imena i Kratice. 

Bezobzirni napadi na zatiranje kršćanstva i Katoličke crkve 

Od sredine, i u drugoj polovici 19. stoljeća, Katolička crkva u europskim zemljama proživljava teške dane prouzročene brojnim otvorenim nasrtajima – od negativnih utjecaja prosvjetiteljstva i Francuske revolucije do nametanja profane kulture i civilizacije, pogubnih utjecaja materijalizma, socijalizma i anarhizma, liberalizma, ateizma, masonskoga pokreta, pokušaja rušenja papinske države, stvaranja razdjelnica između vjernika  i nevjernika, potiskivanja Crkve iz javnoga života. U europskim zemljama, pa tako i na tlu Katoličke crkve u Hrvata, javljaju se brojna društva, pokreti, novine i časopisi koje vode katolici laici koji se počinju aktivno suprotstavljati spomenutoj tiraniji. Namjesto nekadašnje zaštitničke uloge države, Katoličku crkvu i njezine vrjednote počinju zastupati takva društva i organizirani katolici laici. Primjerice, Katolischer Verein (Njemačka), Ligue catholique pour la défense de L´Énglise (Francuska), Catholic Union (Engleska), Asociación de católicos (Španjolska), Associazione cattolica per la libertá dela Chiesa (Italija), Katolički pokret (Slovenija) i dr. U Hrvatskoj početak takva organiziranoga rada katolika laika vezan je uz Prvi katolički sastanak, održan od 3. do 5. rujna 1900. godine u Zagrebu. Bitno polazište Sastanka autor vidi u sljedećemu: Vjera i Crkva nisu stvar samo svećenika već i laika. Ako pogledamo samo širok raspon tema kojima se bavio ovaj skup: odnosi Crkve i države, socijalna pitanja – sklad među društvenim staležima/klasama, osnivanje katoličkih pučkih kuhinja, stanje obrtništva, seljaštva, povoljno kreditiranje, zaštita radnika, zabrana dječjega rada, zaštita obitelji, djece, odgoj i obrazovanje, potreba razvoja katoličkoga tiska koji treba biti prožet kršćanskim duhom, kršćanska književnost, crkvena umjetnost, zaštita crkvene baštine i druge, onda vidimo da su obuhvaćene temeljne teme katoličkoga pokreta, iz kojih možemo iščitati i temeljne ciljeve  HKP: 1) Borba za slobodu i prava Crkve; 2) Opredjeljenje za demokraciju – što znači i bolju budućnost naroda i 3) Unaprjeđenje prosvjetnoga rada prema širokim narodnim slojevima. Kolarić ističe kako bez Prvoga katoličkog sastanka ne bi bilo ni hrvatskoga Đačkog pokreta Antuna Mahnića, odnosno predznaka katoličkoga buđenja hrvatskoga katoličanstva, a ni samoga krčkoga biskupa Mahnića kao utemeljitelja HKP. Nakon Prvoga katoličkog sastanka, koncem 1905. u Beču počinje izlaziti đački list Luč sa zadaćom organizacije katoličke mladeži. U Trsatu je potaknuta ideja da se u Zagrebu osnuje katoličko akademsko društvo pod imenom Domagoj. Ideja je ostvarena 28. travnja 1907. Domagoj će postati središte svega hrvatskoga đačkog pokreta. Geslo mladih Domagojaca bilo je BOG, NAROD i SOCIJALNA PRAVA. Dvije godine kasnije u Zagrebu je osnovan Hrvatski katolički đački savez (HKĐS). Uz Domagoj i HKĐS, na scenu stupa i Seniorat. Naime, HKP morao je imati vodstvo koje su imali sačinjavati svršeni katolički studenti, ili seniori. Trebali su vršiti nadzor nad HKP, voditi brigu o ideologiji i projektima. U seniorima su se našli i svećenici i laici. Tu su bili i začetci sukoba mladih i starih, što će se napose i dogoditi nakon Prvoga svjetskog rata. Hrvati su u katoličkome pokretu za primjer uzimali Sloveniju, a socijalne ideje od političara i teologa Janeza Kreka. Stoga je očekivano da se Drugi hrvatski sastanak/kongres održi u Ljubljani od 23. do 27. kolovoza 1913. godine. Te godine obilježavala se 1600. obljetnica Milanskoga edikta i pobjede cara Konstantina nad poganstvom. Kongresom se među inim htjelo pokazati jedinstvo katoličkih Slavena u Habsburškoj Monarhiji. Na Kongresu se raspravljalo o religioznim organizacijama, pučkim misijama, Marijinim kongregacijama, o duhovnim vježbama, hodočašćima, svećeničkim zajednicama, socijalnome pitanju – radništvu, seljaštvu, obrtništvu, karitativnoj djelatnosti, prosvjeti, izdavaštvu, katoličkome tisku. Za pokretača i osnivača HKP autor ističe krčkoga biskupa Antuna Mahnića. O njegovoj ulozi svjedoči sam autor: Mahnić je zaorao tako duboke brazde u kulturnoj i vjerskoj Hrvatskoj prvih dvaju desetljeća 20. st., da ga možemo smatrati jednim od najvećih likova novije povijesti Crkve u hrvatskom narodu. Njegov je pokret dao Crkvi u Hrvatskoj velik broj izvanrednih laika koji su sve svoje umne i fizičke sposobnosti posvetili Bogu i svome narodu. Takva djelatnost dovela je do toga da HKP uoči Prvoga svjetskog rata ima četiri akademska društva i dva sveučilišna kluba, deset bogoslovnih zborova, 41 kongregaciju u srednjim školama, 60 mladeških seljačkih društava, brojni tisak. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata gotovo zamire djelatnost HKP, no nedvojbeno ostaje da je Mahnićev pokret stvorio hrvatski katolički laikat, da je preteča papine (pape Pija XI.) Katoličke akcije (KA) u Hrvata te da je HKP nastavio djelovati i poslije rata u novoj državnoj tvorevini (Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji) nastaloj protivnim interesima i volji hrvatskoga naroda. Godine 1920. smrću Antuna Mahniča, HKP doživljava  ogroman gubitak.

HKP u tamnici hrvatskoga naroda – Kraljevini SHS/ Jugoslaviji  

Položaj HKP u Kraljevini SHS/Jugoslaviji značajno su odredili i povijesni događaji na koje autor upućuje:1915. Jugoslavenski odbor /Trumbić-Supilo), 1917. Krfska deklaracija; 1. XII. 1918. uspostava nove države Kralj. SHS; 1920. Rapall; 1921. Vidovdanski ustav; 1924. predaja Rijeke Talijanima od strane Kr. SHS; 1928. ubojstvo Stjepana Radića i članova HSS-a u Beogradu; 1929. Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra i 1931. Oktroirani ustav; 1935.-1938. pobjeda oporbene liste Vlatka Mačeka na izborima; 1939. Banovina Hrvatska; 1941. Trojni pakt – rušenje pakta – 6. travnja napad Nijemaca na Beograd – 17. travnja kapitulacija Kraljevine te 10. travnja uspostava NDH. Uz to, autor upućuje na tiraniju srpskih vlasti u državi i napose u Hrvatskoj, kako političku, gospodarsku tako i progon Katoličke crkve uz potpunu dominaciju Srpske pravoslavne crkve. U tom kontekstu posebno razrađuje sudbinu neusvojenoga konkordata Kraljevine sa Svetom Stolicom zbog protivljenja SPC-a i patrijarha Varnave. Po završetku rata, u tim nepovoljnim okolnostima dolazi do obnove mladeških društava, ali i do osnivanja novoga pokreta. Prije toga važno je spomenuti kako je 23. prosinca 1922. godine  papa Pio XI. u svojoj enciklici Ubi arcano Dei pokrenuo i definirao novu organizaciju – Katoličku akciju (KA) kao sudjelovanje svjetovnjaka  u hijerarhijskom apostolatu. U skladu s njom sva odgojna i prosvjetna udruženja katoličkoga pokreta trebala su prijeći u ovisnost crkvene hijerarhije. U Hrvatskoj je 11. prosinca 1923. osnovan Hrvatski orlovski savez (HOS). Za predsjednika je izabran njegov ideolog i organizator dr. Ivan Protulipac, a za potpredsjednika Ivan Merz. Orlovski pokret prihvaćaju domagojci i seniori – svjetovnjaci i svećenici. Orlovstvo je u Hrvatsku došlo iz Češke kao pokret za kršćansku obnovu protivnoga u tadašnjoj jugoslavenskoj državi Jugosokolu – gimnastičkoj organizaciji financiranoj i vođenoj iz Beograda. U hrvatskoj mladeži dolazi do sve većega oduševljenja za orlovstvom a postupno je jenjavalo za domagojevskim đaštvom jer je orlovstvo bilo mnogo prodornije, odlučnije, šire okrenuto javnosti dok su Domagojci previše pozornosti posvećivali razglabanju ideja i intelektualnim spekulacijama s previše apstrakcija i teoretiziranja. Kako kaže autor: Unatoč svim tim raspravama i sukobima na vrhu društava, život je cvjetao i bujao. Posvuda su nicala nova društva, a posebno se umnažao broj orlova. Javne rasprave i sukobi nastavljaju se u isto vrijeme i traju sve do šestosiječanjske diktature, a ni poslije nisu posve prestale. Jedan od sudionika Bonifacije Perović u svojim će uspomenama zapisati da su bile samo jeka prošlosti, polje okršaja pojedinaca, neugodna zabadanja i obračunavanja nekolicine, u stvari već bez ikakva smisla i bez koristi i za koga. 

Domagojci i orlovi pod novim imenima u okolnostima kraljeve diktature

Šestosiječanjskom diktaturom 1929., kralja Aleksandra, zabranjene su sve političke stranke i udruženja, pa tako i Domagojci i Orlovi. Takve organizacije mogle su djelovati jedino kao čisto crkvene organizacije, religiozna društva ili nabožne zadruge. U skladu s tim došlo je do njihove reorganizacije u Hrvatskome katoličkom pokretu. Dotadašnji Domagojci nastavljaju djelovati pod Apostolatom  sv. Ćirila i Metoda, a orlovi pod imenom Križarskoga bratstva, ili jednostavno Križari. Ona su zapravo crkvena, vjerska i prosvjetna udruženja. U svome proglasu javnosti, primjerice, Križari su (1930.) istaknuli: Mi smo Križari. Ime nam govori da je ideal našeg života da radimo za pobjedu Križa u našemu narodu. Mi i naše križarstvo nositelji smo suvremenoga i sustavnoga katoličkog prodora, katoličke duhovne aktivnosti, katolicizma, koji ne miruje u vječnom osvajanju duša i u gradnji kraljevstva Gospodina Isusa na zemlji. Križari će djelovati pod geslom: ŽRTVA – EUHARISTIJA – APOSTOLAT. Dolazi do sve veće suradnje s Domagojcima. Napetosti oko uloge društava, napose Križara, nastupile su nakon što je godine 1934. za koadjutora zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera postao Alojzije Stepinac, tada najmlađi biskup na svijetu, i kada se našao pred ogromnom zadaćom hijerarhijskog  preuređenja HKP u Katoličku akciju. Prema enciklici pape Pija XI. to je značilo da ni jedna organizacija ne smije zavladati drugom; da se KA ne smije stopiti ni s jednom društvenom ili političkom strujom; da se sve organizacije preko hijerarhije moraju povezati s Crkvom; da su sva društva jednakopravna i autonomna, a KA ih samo povezuje i koordinira. U nakani prevladavanja sukoba među organizacijama i uspostave mira i stege Stepinac je na čelo stavio ljude iz obaju tabora. Vrhovni je duhovnik postao Pavao Jesih, a predsjednik dr. Ivo Protulipac. Stepinac je za zaštitnika i uzora KA uzeo, danas svetca, Marka Križevčanina. Križari su se bojali da će izgubiti spontani zanos i dinamizam, a da će se u njihove redove uvući Domagojevci, razbijajući njihovu organizacijsku stegu i jedinstvo. Nasuprot domagojevskom i orlovsko/križarskome pokretu, Stepinac se odlučio na stvaranje čiste – neutralne Katoličke akcije. Kolarić je u pravu u dijagnozi te nove KA. Ta čista KA, shematska, centralistički organizirana bez neke osobne inicijative, bez nekih novih ideja nije bila magnet za mlade, odnosno morala je početi ab ovo, ne preuzimajući baštinu i iskustvo dotadašnjih dviju grana HKP. U skladu s tim  uklonjen je glavni urednik Hrvatske straže dr. Janko Šimrak, a s križarskoga vodstva Ivan Protulipac. Kako bilo, Stepinac je morao provesti zadaće proistekle iz papine enciklike, na kraju krajeva sačuvavši bit i poslanje tih organizacija. Kolarić s pravom zaključuje: Stepinčeva velika i intenzivna briga za KA, neslomljiva volja, idealizam i vjera u uspjeh učinili su ipak da je KA pred sam rat konsolidirala svoje redove i zabilježila uspjehe. Najveći broj križara organizirao se u obrani Hrvatske.

Brojna katolička društva Crkve u Hrvata

U trećem poglavlju: Statistički podatci o organizaciji katoličkih društava u svim hrvatskim biskupijama/nadbiskupijama, Kolarić temeljem Općeg shematizma Katoličke Crkve u Jugoslaviji (1939. – pod uredništvom dr. Krunoslava Draganovića) prikazuje buran i bogat razvoj katoličkih društava. Uz navođenje društava pokazuje se i njihova brojnost, što upućuje na njihovu ulogu i značaj. Pri tome važno je uzeti u obzir da se od 1935. pod pojmom Katolička akcija podrazumijevaju sve dosadašnje organizacije HKP, iako su one u svojim djelovanjima sadržavale odgovarajuće specifičnosti. Navedimo najznačajnija društva: Hrvatsko križarsko bratstvo/ Križarsko sestrinstvo, Društva hrvatskih katoličkih muževa/žena, Društva hrvatske katoličke seljačke omladine, Društva hrvatske katoličke radničke (KROM) i građanske (GROM) omladine, Hrvatska katolička akademska društva Domagoj, Društva sv. Ćirila i Metoda i dr. Najbrojnija su bila društva Hrvatskoga križarskog bratstva, muževa i žena, koja su sredinom tridesetih godina imala oko 40 000 članova.

HKP u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj  

Nakon formiranja Banovine Hrvatske čelnik HSS-a V. Maček samoodređenje hrvatskoga naroda nije vidio u samostalnoj hrvatskoj državi već u okrilju Jugoslavije. Tako 1940. godine Banska vlada zabranjuje ustaški tjednik Hrvatski narod čiji je urednik bio Mile Budak, a ne dopušta ni njegovo  izlaženje pod imenom Zemlja. Represivna politika HSS-a u velikoj je mjeri nastavila s politikom sličnom kraljevskim vlastima. Dolazi sve više do sukoba Mačekova HSS-a sa starčevićancima, što je umanjivalo njegov i značaj HSS-a a pridonosilo jačanju pristaša Ante Pavelića. O tomu je Stepinac u svom Dnevniku napisao: Što je ostalo od toliko razvikane demokracije i čovječnosti HSS-a. Beogradski režimi nisu ništa više gonili svojih protivnika nego ih goni i HSS. Vidio sam da njih boli što je narod počeo sve više ostavljati HSS i prilaziti nacionalistima. A jesmo li mi krivi za to? Mi nismo obećali narodu ‘naša puška na našem ramenu’. Kako je V. Maček odbio ponudu Nijemaca da preuzme vlast nakon kraha Jugoslavije, ustaški pokret Ante Pavelića proglašava 10. travnja 1941. uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kolarić s pravom napominje: Mnogi su smatrali, napose hrvatski nacionalisti, da će uz pomoć Sila osovine, nove njemačke protuversailleske politike razbijanja Jugoslavije, (što ide u prilog obrani hrvatske države),ostvariti slobodnu državu,  nikako ne priželjkujući fašističko ili diktatorsko uređenje buduće države. Početkom svibnja 1941. predsjedništvo Velikoga križarskog bratstva (VKB) objavilo je proglas u kojemu je poručilo svojemu članstvu da predano služi hrvatskoj državi. To su napose učinili, i svojim primjerom, uvaženi članovi Križara: Ivan Oršanić, Feliks Niedzielski, Dušan Žanko, Mirko Cerovac, i dr., te  izvan VKB: Ljubomir Maraković, Petar Grgec, Janko Penić, Janko Šimrak, Andrija Živković. Križari su bilo oduševljeni novom vlašću, što su posebice pokazivali preko listova Katolički list i Katolički tjednik. Najznačajniji podupiratelj Križara iz redova hrvatskih biskupa bio je vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić. Dolaskom komunista na vlast 1945. označio je zabranu/nestanak svih organizacija HKP. Nad preostalim članovima, napose iz redova vodstava, izvršen je pravi pokolj. Ovu vrijednu i poticajnu knjigu autor završava upozoravajućim riječima: Pitanje je kada će Hrvatska ponovno imati tako oduševljene i djelotvorne laike kakve je iznjedrila na svojim povijesnim i etičkim prostorima od 1900. do 1945. godine. Doista, kada?!

Značaj HKP i sudbine njegovih istaknutih članova

Iz Kolarićeva djela trebaju nam ostati pri pameti one bitne činjenice koje su krasile HKP, do danas nedosegnut, a danas prijeko potreban: 1.HKP bio je prvi pokret hrvatske mladeži na nacionalnoj razini utemeljen na kršćanskoj vjeri  i služenju narodu i domovini; 2. HKP nastao je kao zdrava reakcija (protuodgovor) na brojne antikatoličke nasrtaje; 3. Članovi HKP bile su osobe nadahnute čvrstom vjerom, čvrstim načelima katoličko-socijalne doktrine te idealima pravednosti, slobode i domoljublja; 4. HKP je nastojao, s mnogo uspjeha, odgovoriti/suprotstaviti se brojnim izazovima toga vremena: religioznim, kulturološkim, društvenim te nacionalno političkim; 5. Djelatnosti HKP pokrivale su široka područja javnoga života: škole, sveučilišta, tvornice, polja, gradove…6. Od početka HKP krenuo je kao potpuno autonomna snaga, a veze s crkvenom hijerarhijom prvenstveno su bile preko svećenika/duhovnika; 7. Sukobi ključnih sastavnica HKP- a: Orlova i Domagojevaca bili su metodske naravi. Nije u pitanju bilo: što učiniti, nego kako učiniti. Vjerska uvjerenja i doktrinarni pristup Katoličke crkve spram širokoga kruga svjetonazorskih i inih nasrtaja, ostao je dijelom zajedničkih obveza; 8. Stoga, ni Orlovi/Križari ni Domagojevci, nisu pokleknuli nakon zabrane kralja Aleksandra, već su u novim uvjetima i pod novim imenima nastavili  djelovati, ničime ne dovodeći u pitanje svjetonazorska načela; 9. U krugu HKP stasale su je brojne skupine pisaca, pjesnika, znanstvenika, umjetnika, društvenih djelatnika, političara, novinara i drugih intelektualaca koji su svojim djelima trajno zadužili hrvatski narod; 10. HKP dao je izniman prinos liturgijskoj obnovi, socijalno-karitativnoj dimenziji pastoralnoga života, promicanju evangelizacije, borbi za prava Katoličke crkve u tadašnjoj državi te pokretanju katoličkih masa u različitim manifestacijama vjere; 11. Da bi zaštitio članove HKP dolaskom komunista na vlast i njihovom represijom, zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac donosi 13. srpnja 1945., odluku o raspuštanju organizacija katoličkoga pokreta. Da represija, unatoč tomu, nije izostala, navodimo tek dio tih hrvatskih tragičnih sudbina: Dr. Ivan Protulipac, ubijen od Udbe u Trstu 1946., kao prvi u nizu od 76 ubijenih hrvatskih emigranata (od 1946.-1989.); novinar i povjesničar Tias Mortigjija osuđen na smrt 1947., Felix Niedzielski, predsjednik Velikoga križarskog bratstva osuđen na smrt i ubijen 1947.; novinar i publicist Milivoj Magdić osuđen na smrt i ubijen 1948.; obješen 78 godišnji Kerubin Šegvić, katolički svećenik, povjesničar, političar; na Daksi je 1944. ubijen pater Petar Perica – autor čuvenih katoličkih pjesama: Do nebesa nek se ori i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata; dominikanac Dominik Barač pogubljen u Trogiru 1945.; u Splitu je 1945. strijeljan kapucin Pavao Ivakić; u svibnju 1945. partizani su zvjerski ubili dubrovačkog biskupa Marija Carevića; uglednoga znanstvenika Leona Petrovića i šestoricu mu franjevačke braće komunisti su smaknuli i bacili u Neretvu; kruna masakra ubojstvo je 60 hercegovačkih fratara; tijekom rata i poraća na području dalmatinske provincije Presvetoga Otkupitelja stradalo je od partizana i komunista oko 40 fratara, a na području provincije Bosne Srebrne oko 50 i brojni drugi. Uz to, strijeljan je povjesničar Ivo Guberina, novinar Danijel Uvanović i književni kritičar fra Radoslav Glavaš Bauerov. Istu je sudbinu doživio izručeni novinar i književnik Vilim Peroš, kao i dijecezanski svećenici Fran Binički i Josip Gunčević. Veliki dio članova HKP završio je u egzilu u Španjolskoj, Venezueli, Švicarskoj, Italiji, Argentini, SAD-u: Ivo Bogdan (ubijen od Udbe), Vinko Nikolić, Franjo Nevistić, Ivo Lendić, Ivan Ev. Šarić – nadbiskup sarajevski, Pavao Tijan, Ivo Degrel, Bonifacije Perović, Ivan i Ante Oršanić, Dušan Žanko, Vilko Rieger, Krunoslav Draganović, Danijel Crljen i brojni drugi. Istaknuta članica HKP Marica Stanković i mons. Čedomil Čekada, svećenik, publicist i pisac, završili su, među brojnima, na dugogodišnjoj robiji. Ljubomir Maraković i Lav Znidarčić bili su proganjani do smrti. Današnji blaženici, Ivan Merz i Alojzije Stepinac nisu smjeli biti ni spomenuti. Tema HKP-a (1900. – 1945.) u najmanju ruku zavrjeđuje nastavak istraživanja (napose monografskih prikaza istaknutih ličnosti) te pitanja osuvremenjivanja Pokreta, a bilo bi vrijedno pripremiti dokumentarni film. (Eto zadaće za Laudato televiziju.) S radošću preporučujem stručnoj javnosti i svim čitateljima novu knjigu mons. Jurja Kolarića. Knjiga će nam pružiti obilje znanja, obogatit će nas duhovnim plodovima i uputiti na (prijeko potrebno) djelovanje u današnjem vremenu, baš kao što su to činili pripadnici Hrvatskoga katoličkog pokreta u svoje vrijeme. Posve je nejasno tko bi to danas trebao organizirati i pokrenuti?!

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

** Mijo Ivurek hrvatski je novinar i publicist iz Zagreba. Autor je i urednik brojnih knjiga, monografija i članaka objavljenih u novinama i časopisima. Pisao je djela s područja naftne industrije, hrvatske povijesti, očuvanja kulturne baštine, politike, novijoj hrvatske povijesti, politici i kulturi, o hrvatskim zaslužnicima te očuvanju hrvatske kulturne baštine.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik