Godinama pratimo jednu te istu priču o diskriminaciji nježnijeg spola. Vrlo znakovito je da nebrojeni članci i novinarski naslovi vrište o nasilju nad ženama i njihovoj diskriminaciji, a (gotovo) nigdje o diskriminaciji muškarca. Naravno da bi bilo suludo govoriti da žene nisu zlostavljane, ali je isto tako neopravdano nijekati fenomen diskriminacije muškaraca.
È. Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava nametnuti trend da se muškarci moraju feminizirati, jer u protivnom postaju nepoželjni. Sve to je u dosluhu s rodnom ideologijom gdje se brišu razlike među spolovima.
“Progresivci” žele djeci još u predškolskoj dobi omogućiti, da ih se zove muškim imenom i da se deklariraju i ponašaju kao dječaci, iako su po spolu djevojčice. Naravno, vrijedi i obratno.
Diskriminaciju muškaraca prati kriza autoriteta, koja je osobito vidljiva u minimiziranju uloge očeva u obiteljskom odgoju. Tome su doprinijeli i lažni protagonisti borbe za prava žena, pri čemu se stavljaju pojedinačna prava iznad prava svih članova obitelji.
Feminizam i slabljenje uloge očeva
Na slabljenje uloge očeva u odgoju utjecali su slabljenje tradicije, odgojna atrofija, (lažni) paternalizam (zajednice i roditelja), epidemija permisivnih i indiferentnih roditelja te agresivne feministkinje.
Feminizam je u svojim nastojanjima prepoznatljiv u borbi protiv jedne strane – oca kao (nekada) glave obitelji.
Feministkinje mušku dominaciju, nasilje u obitelji i sl. dovode u izravnu vezu s patrijarhatom. To je iz različitih razloga nedopustivo. Feminizam se predstavlja kao globalni pokret pravednosti i emancipacije za sve žene koje se tretiraju kao žrtve patrijarhata. Feministkinje su se okomile na “umrlog pacijenta” – patrijarhalnu zajednicu?!
Deplasirana je teza feministkinja koje tvrde da je i danas patrijarhat dominantan. Netočna je generalizacija da je u svim patrijarhalnim obiteljima bio svojstven strah od glave obitelji.
Stara izreka u Dalmaciji “daj dite materi” nije predmet kritike “progresivnih” majki.
Feminizam i njegove teze
Polazeći od feminističkih teza da su za nasilje u obitelji po sebi krivi očevi, trebalo se okomiti na taj autoritarni simbol. Tako se razvijao model odgoja u kojemu je „zabranjeno zabranjivati“, a autoritet očeva je izjednačen s autoritarnim ili represivnim.
U tzv. suvremenim društvima očevi gotovo pa postaju nepotrebni. Taj je trend davno najavio psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi Društvo bez očeva.
Ima jedna dobra dosjetka koja podgrijava suprotstavljene strane: “Muška riječ je zakon, a ženska riječ je izmjena i dopuna zakona.”
David Cooper, jedan od ideologa seksualne revolucije iz 1968. godine, u knjizi Smrt obitelji ideju dokidanja obitelji je vidio jačanjem feminističkog pokreta “oslobađanja žena” od dominacije muškaraca. U SAD-u postoji inicijativa da se izbaci riječ ”kongresmen” (iz svih dokumenata), jer je to i ženska profesija, da treba izbaciti ”men” zato što vodi diskriminaciji žena ili “seksističkih formulacija”.
Muškarci moraju feminizirati jer u protivnom postaju nepoželjni
È. Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava da se muškarci moraju feminizirati jer u protivnom postaju nepoželjni. Sve to je u dosluhu s rodnom ideologijom gdje se brišu razlike među spolovima. To je dokaz da se iz jedne krajnosti otišlo u drugu. Intrigantno je da borkinjama za ženska prava ne smeta (na primitivnom Balkanu) kada samo muškarci plaćaju račune u restoranima ili kafićima, da je normalno da “prljave” poslove obavljaju samo muške ruke…Nisu nikada digle glas u masovnim stradanjima muškaraca u ratovima, kada su samo oni ratnici…
Borba protiv nasilja u obitelji se svela na nasilje muškaraca prema ženama, pa ispada da nema nasilja prema muškarcima. Zar nije riječ o obiteljskom nasilju kada majka iz osvete prema bivšem partneru otuđi dijete od oca, a koji se pokazao kao kompetentan i dobar roditelj?!
Feminizam je u svojim nastojanjima prepoznatljiv u borbi protiv jedne strane
Feminizam je u svojim nastojanjima prepoznatljiv u borbi protiv jedne strane – oca kao (nekada) glave obitelji. Erica Jong cinično je o(t)pisala potrebu za muškarcem: “Bigamija je kada imate jednog muža previše. Monogamija je ista stvar.”
No, ima i bitno drukčijih, pomirljivih ženskih stajališta, izraženih u antifeminističkoj kampanji pod nazivom “Women Against Feminism” (Žene protiv feminizma). Ovdje izdvajam samo jedno zapažanje: “Ne želim da žene imaju kontrolu nad muškarcima, nego nad vlastitom sudbinom.” (Mary Wollstonecraft) Odbijanje nekih teza feminizma ne izražavaju samo žene konzervativnih gledišta nego i one koje feminizmu upućuju načelne prigovore.
Takve za sebe smatraju da su emancipirane i ravnopravne s muškarcima, a ne žrtve muške dominacije, spolne diskriminacije ili nasilja u obitelji. U zadnje vrijeme raste nezadovoljstvo sportašica koje se bune protiv pravila koja transrodnim sportašima omogućavaju natjecanje sa ženama. Smatraju da su takva pravila nepravedna, neetična i diskriminirajuća.
Izraz klečavci je diskriminatoran
Feministkinjama smetaju “klečavci” koji mole na javnim mjestima.
Taj pogrdni izraz je diskriminatoran. Feminizirani umjetnik i intelektualac Jasen Boko je nedavno zapisao: “Tri stoljeća nakon prosvjetiteljstva, vratili smo se nekoliko koraka unatrag, na Zemlju kao ravnu ploču na kojoj je ženi mjesto za ognjištem, a poslušnost superiornom muškarcu norma. Ako se tako srčano zalažete za imaginarne ‘tradicionalne vrijednosti’, odrecite se onda struje i tekuće vode i vratite se ognjištu, a žene pustite na miru!”
Interesantno da su se Boko i brojni samozvani progresivci okomili na muškarce katoličke vjeroispovijesti. Pitam ih zašto lukom zaobilaze muškarce koji se godinama klanjaju na javnim mjestima, a nisu katolici? Tu im je nestalo hrabrosti u vrijeđanju muškaraca okrenutih vjeri.
Nametnuti femicid
Pojam femicid je nametnut. Njega snažno zagovaraju feministkinje, a vlast u Hrvatskoj im populistički podilazi. Premijer Andrej Plenković najavljujući izmjene kaznenog zakona s uvođenjem femicida je svojevremeno izjavio da im je “temeljna intencija daljnje suzbijanje nasilja nad ženama i djecom”.
Međutim, od tada do danas ne smanjuje se broj ubijenih žena i svima je jasno da se time ne može spriječiti nasilje nad ženama, (p)a izmjena kaznenog zakona o femicidu je ostala mrtvo slovo na papiru, a Vlada RH i pravosuđe su popustili pred agresivnim feminističkim udrugama. Ponavljam, femicid kao nova kategorija kaznenog djela nije i neće spriječiti nasilje nad ženama.
Femicid se odnosi na ubijanje žena i djevojčica ne samo zbog njihova spola nego i mržnje. Oni koji bezrezervno podupiru ovaj pojam i takvo tumačenje inzistiraju na navodnoj specifičnoj kvalifikaciji ubojstva žene. Međutim, naš kazneni zakon ima kategoriju teškog ubojstva pa je nejasno zašto je trebalo uvesti novu kaznenu specifikaciju.
Svako teško ubojstvo karakterizira mržnja, neovisno o spolu, moći, položaju u društvu itd. Ako je tome tako onda nema razloga uvoditi femicid kao posebni oblik zločina.
Kako nazvati kad žena ubije ženu?
Pitam se kako onda nazvati kada žena ubije ženu? Feministkinja Diana E. H. Russell je davne 1976. definirala i kasnije proširila pojam femicida kao ubojstvo žene koje je počinila druga žena. Pretpostavljam da se današnje feministkinje s njom ne slažu. No, one se nisu izjasnile. No, znale su stati u obranu žena koje su ubile partnere ili supruge na najokrutniji način.
Branile su svojevremenu gđu. Magaš u Zadru, između ostalog jer i njen suprug bio porijeklom iz dobrostojeće zadarske obitelji.
Borba protiv nasilja u obitelji svela se na nasilje muškaraca prema ženama, pa ispada da nema nasilja prema muškarcima.
>Prof. Miliša: Opravdavaju li ministar i ravnateljica nova buduća nasilja prema učiteljima i profesorima?
Ono što je nekad bilo tabu nasilje nad ženama i djecom danas je nasilje djece i mladih prema roditeljima. Jasminka Zloković u knjizi “Nasilje nad roditeljima – obiteljska tajna?” objavljuje rezultate vlastitog istraživanja gdje otkriva da je skoro jedna trećina roditelja izložena različitim oblicima nasilja od svoje djece. Tjelesnom nasilju izloženo je pet posto roditelja, gdje u odnosu na muški spol prednjače tinejdžerice!
Od dominacije “glave obitelji” došli smo do današnjeg popustivog stila odgoja
Uskraćivanje prava očeva u odgoju djece oblik je emocionalnog zlostavljanja (i) djeteta. Od dominacije “glave obitelji” došli smo do današnjeg popustivog stila odgoja i fast food obitelji (gdje ukućani žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima) i “ženske pedagogije”. U fast foo obiteljima sve je više muškaraca “papučara”. Nisu rijetki slučajevi kada (i) žene u brakorazvodnim parnicama djecu koriste kao svoje vlasništvo ili kao sredstvo osvete.
Činjenica je da je u predškolskom odgoju i u školama (osobito na nižim stupnjevima školovanja) prisutna izrazita feminizacija pedagoške profesije.
Pravo i obveza u obiteljskom odgoju je ravnopravno roditeljstvo, a najdrastičniji oblik stigmatizacije očeva je kada se oni tretiraju kao (po sebi) nasilnici.
>Miliša: Važnost kritičkog mišljenja
Sve više je rastavljenih roditelja u kojima majka odgaja djecu, dok je otac sporedna figura, a jedan od razloga je što iznimno rijetko očevi dobivaju skrbništvo. Čak i kad službe za zaštitu djece jasno procijene oca boljim roditeljem, događa se da se iste ne usude (zbog medijskog pritiska) njemu dodijeliti skrbništvo. U Hrvatskoj je u oko 6% slučajeva određeno zajedničko skrbništvo majci i ocu, dok je skrbništvo majkama dodijeljeno u 83 % slučajeva, a očevima u 10%.
Emocionalni incest
Jedan od najradikalnijih vidova emocionalnog zlostavljanja jest kada roditelj daje sinu ili kćeri ulogu svojega partnera. Tada dolazi do emocionalnog incesta, kako upozorava Dubravka Mijatović, priznata psihoterapeutkinja.
>Na što se danas sveo feminizam?
Ona tvrdi da je “emocionalni incest bliski odnos djeteta s roditeljem kada je to u službi potreba i osjećaja roditelja, a ne djeteta.” Imamo brojne primjere majki koje se ne mogu odmaknuti od sina, ne dopuštajući mu da svoj život kroji po svojoj volji ni kada je u ozbiljnoj vezi. Takva vrsta zlostavljanja je višestruko destruktivna. Susan Forward i Craig Buck u knjizi Otrovni roditelji konstatiraju da takvi roditelji imaju za cilj – upravljanje djecom.
Autoritarni stil odgoja nije specifikum samo očeva. Ovo opisuje Slavenka Drakulić u romanu Optužena. Autorica opisuje emocionalne traume djevojčice koju majka sustavno zlostavlja. I Miro Gavran u romanu Zaboravljeni sin opisuje scene zlostavljajuće majke, koja je pod teretom malograđanske sredine na sina s manjim intelektualnim teškoćama gledala s podozrenjem.
Zaključno
Diskriminacija muškaraca počinje poistovjećivanjem autoritativnog i autoritarnog oca, supruga, partnera… Takve generalizacije su nedopustive kao one koje na sve žene gledaju u stereotipu submisivnosti, odnosno podčinjenosti “čvrstoj ruci”. Moć, dominacija, zlostavljanje… ne poznaju značajne razlike među spolovima.
Brojni su primjeri diskriminacije muškaraca, gdje radikalne feministkinje nastoje izbaciti očeve iz obiteljskog odgoja. Borba protiv nasilja u obitelji svela se isključivo na nasilje muškaraca prema ženama, djeca su se putem izgubila, a o nasilju prema muškarcima nema ni spomena.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 glave obitelji){kind=link}