Od pojave koronakrize smatram pozitivnim činjenicu da je sve više priloga u medijima koji kritički razmatraju pogubne primjere nekonzistentnosti mjera zaštite propisanih od odgovornih, panike, histerije i medijskog senzacionalizma. Nekim stručnjacima i epidemiolozima je važnija samopromocija, polemike s kolegama/icama od znanstvenih činjenica, a pozivaju se na neupitnost znanstvenih spoznaja!? Kojih? Kao da ne postoje divergentne spoznaje! Iako još ne znaju odgovore na najvažnija pitanja o koronavirusu pozivaju se na “objektivno znanje”, što sve više postaje opasna dogma! Suvremena znanost i medicina ostavljaju otvorena brojna pitanja, koja samo jačaju frustracije. Na primjer koliko je ljudi umrlo od koronavirusa, a koliko s istim virusom? Koliko će (sve veći je broj najavljivanih) cjepiva biti sigurna, koje mogu biti popratne posljedice?
Ranije sam pisao o WHO kao produženoj ruci farmaceutske industrije pomoću koje sistematski sustavno stvaraju paniku i kaos. Od epidemije koronavirusa imamo epidemiju anksioznosti, stresa… Istraživanja u Hrvatskoj (Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Filozofski fakultet u Zagrebu) pokazuju da 20 do 55% naših građana ima značajno povišene razine depresivnosti, anksioznosti i stresa. Svjetska istraživanja (slično) pokazuju da 25 % odraslih i 30% djece nakon ovakvih kriza udovoljava kriterijima za dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja.
Koliko je koje cjepivo sigurno i učinkovito, koje su sve moguće posljedice za različite skupine ljudi, zašto su se tako odjednom cjepiva našla na tržištu, a do prije koji mjesec se najavljivalo da se neće stići pojaviti prije ljeta iduće godine!? Kako to da se čitav svijet našao u drugom valu osim u Kini, odakle je koronavirus došao? Sva ta pitanja pojačavaju frustracije i kaotičnost u društvu. Samo pravilne informacije pomažu građanima kod donošenja odgovornih odluka. Nikako represija.
Škole kao “mjesta za razmjenu Covida”
Do javnosti ne dolaze relevantne informacije recentnih istraživanja koja relativiziraju one koji javnosti prezentiraju samo jednu stranu o koronavirusu. Ljudi nisu informirani o relevantnim znanstvenim spoznajama.
Evo npr. postavljam pitanje: koliko ministarstva zdravstva i/ili obrazovanja imaju znanstveno utemeljenih informacija o tome koliko vrtićka i školska djeca doprinose transmisiji virusa, tim više što danas svi ili barem većina nas zna da su djeca puno češće asimptomatska nego odrasli?! Znanstvenici upozoravaju da djeca imaju jednaku vjerojatnost zaraziti se kao mladi i odrasli i mogu prenositi korona virus isto kao i odrasli. Mogu biti jednako zarazni kao i odrasli, ali s obzirom da ih je barem dvostruko više s blažim simptomima ili uopće bez simptoma oni ostanu neprepoznati i prođu ispod radara. Predsjednik Udruženja za infektivne bolesti Quebeca, mikrobiolog Karl Weiss je izjavio: “Škole su pokretač drugog vala u Quebecu, ali Vlada to nije prepoznala”! U zaključku izraelskog ministarstva zdravstva navodi se kako je otvaranje škola imalo određenu ulogu u širenju pandemije i da će škole doprinositi širenju virusa sve dok transmisija virusa u zajednici ne bude niska. I istraživanje utjecaja restrikcija u 31 državi je pokazalo da je zatvaranje škola rezultiralo redukcijom širenja virusa, a otvaranje škola je povezano s povećanjem širenja virusa. Gradonačelnik Praga opisuje škole kao “mjesta za razmjenu Covida”.
Ignoriranje ovih spoznaja ili sakrivanje ovih i drugih podataka koji govore u prilog širenju infekcije u školama doprinosi stvaranju novih, kaotičnih, vrlo opasnih stanja. Ako je potrebno da nam škole budu otvorene samo da bi roditelji radili, a djeca bila pod nadzorom, onda to treba jasno i neuvijeno građanima reći, jer se inače opet potiču nagađanja, konfuzija i opasne spekulacije “ulice” što dalje produbljava velike tenzije. Tek jučer o tome stidljivo počinje progovarati naš epidemiolog Branko Kolarić.
Da budem potpuno jasan: Nemam ništa protiv da djeca idu u škole uz odgovarajuće epidemiološke mjere, (ukoliko škole imaju uvjete za isto) ali sam snažno protiv poluinformacija ili skrivanja informacija. Na primjer, poruka koja se šalje od mjerodavnih službi da djeca ne obolijevaju je laž koja nas uljuljkava u lažnu sigurnost! Takve poruke mogu, (ako već i nisu) nekoga stajati života! Djeca obolijevaju, prenose virus isto kao odrasli, ali često nemaju simptome ili imaju vrlo blage!
Kad je sve na proljeće tek počelo, prvi lockdown itd. i kad su ljudi u
Nacionalnom stožeru stručno radili svoj posao javnost im se divila kao herojima,pitali ih otkud im snaga, itd. I svi su se uljuljkivali u sigurnost da su to neki nadljudi koji su nas spasili od prvog vala kaotičnog stanja.
Medicinska znanost nije jedina ni superiorna u odgovorima na mnogobrojna esencijalna i životno važna pitanja i zbog tog razloga izražavam svoje negodovanje kada se prozivaju oni koji sumnjaju, propituju ili iznose nove spoznaje. Osim rijetkih psihologa i psihijatara, frapantna je šutnja kolega iz područja društveno-humanističkih znanosti po ovom pitanju, jer je koronavirus davno probio granice samog područja medicine. Akademik Ivica Kostović je za Večernji list izjavio: “Ne mogu se posljedice COVID-a na mozak otkriti na brzinu, iz tiska je povučeno 30 posto radova jer su na brzinu objavljeni…COVID utječe i na mentalno zdravlje, 50 posto američke populacije, prema nekim istraživanjima, ima neki oblik mentalnih tegoba kao posljedicu pandemije… Čovjek u dijelu mozga inzula ima osjećaj za sigurnost, a nevidljivi neprijatelj kao informacija ulazi preko milijuna naših neurona u mozak i izaziva strah i nesigurnost.”
Nacionalni stožer nekonzistentan
Građani/ke su izluđeni neprovjerenim informacijama i kontinuirano promjenljivim uputama Stožera RH obligatornim za sve građane RH, uz stalnu medijsku izloženost uznemirujućim podacima o broju oboljelih i o posljedicama kod onih koji su preboljeli i preživjeli. To doprinosi osjećajima bespomoćnosti, tjeskobe, ljutnje… i u konačnici urušavanju mentalnog zdravlja.
Mjesecima ponavljanje iste poruke od strane Nacionalnog stožera “ostanimo doma”, a danas “budimo odgovorni”, uz istodobno dvostruka pravila, pravila koja se stalno mijenjaju, nepostojanje jasnog plana vezanog ne samo uz epidemiološku situaciju nego i mentalno zdravlje gađana, stvaraju dodatne frustracije i sociopsihološki kaos. Hrvoje Hitrec u svom tekstu Covid i druge hrvatske pošasti je nedavno zapisao: “Ako se bude birala riječ godine, svakako je to – mjera. Svima su puna usta mjera, više nego virusa. Sav se život naš svagdašnji mjeri mjerama, toliko ih se promijenilo da ih ni covid ne dospijeva pratiti.” Mjere tipa “trebamo činiti” ovo ili ono su nekonzistentne i upitne. Kao prvo jer one nisu usklađene i brojni stručnjaci imaju potpuno kontradiktorne izjave. Pored toga, kada čujemo rečenicu „Petar će umrijeti ako se ne podvrgne izolaciji“ i razdvojimo od rečenice „Petar može umrijeti ako se ne podvrgne karanteni“ trebamo uočiti razlike među tim tvrdnjama. Proizlazi da izrazi “trebaju, mora se…” sadržavaju iste vrijednosne sudove i ponašanja te postaju obligatorna sve ljude. Ne može se govoriti o objektivnoj prosudbi u obliku naloga kojemu se ne zna kraj(a)! Nisu ista stanja sa zarazom u svim županijama, a uredbe vrijede za sve! A uz to, ti sudovi “stručnjaka” su često znanstveno, etički i pravno dvojbeni.
U TV Emisiji Otvoreno je nedavno govorila saborska zastupnica Marija Selak Raspudić koja je kazala da se bi se mjere Stožera trebale provoditi dosljedno i zavisno od situacije po županijama, a ne kao sada kada se stvara “osjećaj da se radi o različitim lobističkim pritiscima koji rezultiraju nelogičnom primjenom mjera, što dovodi do nepovjerenja građana i nepoštivanja mjera.”
Građani podijeljeni
Diljem svijeta dio građana prosvjeduje protiv restriktivnih mjera kojima je svrha suzbiti daljnje širenje pandemije koronavirusa. Najjači neredi su bili u Engleskoj, Italiji, Njemačkoj, Sloveniji…
Naši građani su podijeljeni od onih koji smatraju da Vlada poduzima odgovarajuće mjere do onih koji razmišljaju da Vlada uopće ne vlada situacijom tj. da im je situacija izmakla kontroli zbog njihovog politikantstva. Pored toga, sve učestalije su osude oboljelih od COVID-19, koje drugi prozivaju za nemar ili izravno okrivljuju ili stigmatiziraju: “Ti si mi prenio/la virus”. Krajnje neprihvatljivi i stigmatizirajući su oni pojedinci koji ponavljaju da korona ima najsnažnije posljedice na ljude treće životne dobi, ali između redaka poručuju da to nije šteta jer “oni ionako ne pridonose društvu”, odnosno “ionako bi bili umrli”!?
Spadam u skupinu građana koji su iznimno rizični, a osobito nakon operacije karcinoma i jer sam “tlakaš”. Iz tog razloga ovdje prenosim skraćenu poruku gospođe Irene protivnicima maski koja je došla i do mene: “… Moram napisati svoje viđenje oko maski i svoje teške bolesti… Prije 9 godina operirala sam karcinom grla i vrata, da to nije bio samo mali čvorić, preko kilogram tog zla je bilo u mom vratu i ramenu… Neću pisati što sam sve prošla i što dalje prolazim… I prije korone izdržala sam sve što se izdržati mora – distanciranja, izlazim vani kasno kad nema nikoga… Dođe ljeto, popuste mjere, popusti i pažnja… Dođe jesen, opet mjere, a ljudi se bune jer im je dosadilo. Održavam kontakt s dosta braće i sestara po bolesti, pišemo, razmjenjujemo iskustva. Tu su i doktori koji se inače brinu o nama. Kad izlazimo vani obavezno se stoma – rupa u grlu, prekriva: neko filterima, netko kanilom, netko ogrlicom (kao ja) ili običnom maramom… Slušam puno ljudi kako im smetaju maske, kako su one beskorisne pa i štete… Koliko dugo doktori rade pod maskama u svom radnom vijeku pa se nijedan nije od nje razbolio, nego čak nije ni dobio ništa od onih virusa i bakterija po bolnicama… A sad ono šta me dosta ljuti, a to je kad kažu da ih guši. Bez uvrede, guši vas vaš mozak. Pokušajte nešto: uzmite slamku od soka i stavite je u usta pazeći da su vam usta skroz zatvorena, da ne možete disati oko slamke, samo na slamku.. i začepite nos… E tako ja dišem inače. Ok, to je moj problem, ja se nosim s tim. Najlakše je zabiti glavu u pijesak i reći da problem ne postoji. Ja sa svojom bolešću, ako uredno živim, mogu još koju godinu, a vi mi ih uskraćujete svojim ponašanjem. Uskraćujete mi izlazak, uskraćujete mi sunce. Zato ponavljam vi ste ti koji me drže zatočenu u kući!!! Ne stožer ni Vlada… Vi!!!
Sve veće su tenzije između građana koji su za oštrije mjere i onih koji ih relativiziraju, pa se i dalje protive nošenju maski i poštivanju epidemioloških mjera. Takovo stanje odgovara onima na vlasti jer tako mogu lakše manipulirati građanima!
Medijsko podgrijavanje kaotičnog stanja
Ivica Šola je nedavno ironično komentirao: “Iz medija se histerija oko koronavirusa čini gorom od samog virusa, …kao nekoć kravlje ludilo ili histerija oko ptičje gripe, koronavirus je zapravo manje virus, više medijska zvijezda.” I ja sam prije na početku pojave koronavirusa konstatirao da medijska histerija može biti pogubnija od samog koronavirusa! Nijedna vijest u medijima, osobito na televiziji nije kontaminirana kao najnovije informacije o broju zaraženih, umrlih…
Žuti tisak od virusa pravi spektakle i /ili celebrityje, a pandemiju koja se sve više i opasnije širi brojni tekstovi na tzv. društvenim mrežama opasno relativiziraju i banaliziraju zdravstvene rizike, ne vodeći računa o tome koliko time mogu ugroziti zdravlje onih koji će ih shvatiti ozbiljno i slijediti njihove preporuke. Diljem svijeta broje se milijuni mrtvih, koji postaju suhoparni statistički podatci iz kojeg se generira najnoviji medijski senzacionalizam. S druge strne, život na čekanju i ova “globalna karantena” postaje noćna mora, kojoj se ne vidi kraja.
Virus se pokazao i kao paradigmatični primjer rehabilitacije Orwellove teorije s orkestriranom medijskom histerijom. Pod krinkom borbe protiv koronavirusa, hrlimo u sve sofisticiraniji nadzor i manipulacije građanima. Diljem svijeta imamo bezbroj primjera koje upozoravaju da se države u borbi protiv širenja koronavirusa ograničile temeljne građanske slobode i prava na rad. Povodom epidemije koronavirusa ima jedan dobar grafit: „Perite ruke jer smo vam mozak već oprali“!
Zaključno: Pisao sam ranije i o WHO kao produženoj ruci farmaceutske industrije pomoću koje sistematski sustavno stvaraju paniku i kaos. Ponavljanje istih poruka od strane Nacionalnog stožera, dvostruka pravila, pravila koja se stalno mijenjaju, nepostojanje jasnog plana vezanog uz epidemiološku situaciju stvaraju dodatne frustracije i sociopsihološki kaos. Tako se građane lakše kontrolira!
Apostrofiram misao obrazloženu u ovom prilogu: Nemam ništa protiv da djeca idu u škole, ali sam snažno protiv poluinformacija ili skrivanja informacija. Na primjer, poruka koja se šalje od mjerodavnih službi je da djeca ne obolijevaju nije točna i uljuljkava nas u lažnu sigurnost!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
