Miroslav Tuđman u novoj knjizi o suđenju haaškoj ‘šestorki’: ‘Nadam se da će do preispitivanja presude doći kako bi se ispravila nepravda’

“Svi mi dugujemo i “šestorki”, a posebno generalu Praljku istinu. On se nije mogao pomiriti i nije htio pristati da i jedan dan bude ratni zločinac. Jer to nije ni bio. I Bošnjaci to vrlo dobro znaju i trebali bi mu biti zahvalni na mnogočemu.”, istaknuo je u razgovoru sa Zoranom Krešićem za Večernji list HDZ-ov saborski zastupnik Miroslav Tuđman.

Prof. dr. sc. Tuđman, koji je svjedok brojnih događaja iz rata i poslije njega, tvrdi kako postavke Suda nisu temeljene na činjenicama te iznosi brojne argumente koji pak bacaju posve novo svjetlo na ovaj predmet, čime daje podlogu za eventualni pokušaj revizije ili preispitivanja presude.

“Haaški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74” – nova je knjiga prof. dr. Miroslava Tuđmana upravo izašla iz tiska u kojoj se temeljito analizira presuda Haaškoga suda protiv šestorice nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne koje je taj Sud osudio zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u sklopu zajedničkog zločinačkog pothvata koji je, po Sudu, podrazumijevao i odcjepljenje dijela teritorija BiH i pripojenje Hrvatskoj. To je i prva analiza ove presude, što daje značaj kapitalno važnog djela.

Što donosi vaša nova knjiga?

Knjiga je analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) za koji su bili optuženi dr. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, Valentin Ćorić te Berislav Pušić. Taj institut ZZP je zapravo jedino što je cijelu optužnicu držalo na okupu. Moram naglasiti da nema da nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin ili ga zapovjedio, nego da su mogli znati, mogli biti informirani o počinjenim zločinima. Ovaj pravni institut koji je Haaški sud naknadno usvojio nije se po pravnoj logici mogao koristiti jer u vrijeme na koje se odnosi optužnica nije ni postojao.

Koji vas je motiv vodio da napišete ovu knjigu?

Moj je motiv bio višestruk. Najprije je presuda pravno, povijesno i politički neutemeljena i nepravedna. Osim toga, svi mi dugujemo i “šestorki”, a posebno generalu Praljku istinu. On se nije mogao pomiriti i nije htio pristati da i jedan dan bude ratni zločinac. Jer to nije ni bio. I Bošnjaci to vrlo dobro znaju i trebali bi mu biti zahvalni na mnogočemu.

Što je pokazala vaša analiza ZZP-a?

Analiza je pokazala kako je ZZP neodrživa konstrukcija. To je zaključak koji slijedi već iz analize dokaza koji su bili dostupni Sudu i kojima je Sud raspolagao. Već na temelju sucima raspoloživih dokaza morala se odbaciti takva presuda. Ona je apsolutno neutemeljena.

Spominjali ste da Sud uopće nije razmatrao dokaze obrane…

Da. Nijedan dokaz o genezi stvaranja Republike Srpske i pri-znanja Republike Srpske. Ništa nije prihvaćeno. Nije prihvaćeno ništa o napadnim operacijama Armije BiH i etničkog čišćenja središnje Bosne. Nije prihvaćeno ništa o mudžahedinima i njihovu djelovanju. Hrvati ističu zločine koje su počinili mudžahedini, ali istina je da su se došli boriti za muslimansku državu u Europi. Ništa od toga nije prihvaćeno. Nisu prihvaćeni ni dokumenti političkih kriterija Europske zajednice o ustroju BiH. Badinterova komisija jasno je istaknula da je pravo na odcjepljenje temeljno pravo svakoga naroda u zaštiti nacionalnog i kulturnog identiteta. I sama teorija federalizma danas razlikuje unutarnje samoodređenje radi konstituiranja jednoga naroda u višenacionalnim državama od prava na samoodređenje i odcjepljenje. Valja reći kako Herceg Bosna nije donijela nijedan dokument kojim se tražilo odcjepljenje ili da se negirala BiH. Da ne kažem da Sud nije htio prihvatiti ni činjenice o priznanju BiH, valoriziranju pomoći vojne i humanitarne od RH. Valja pri tome reći kako je HVO bio legalna vojna sila. Alija Izetbegović izbacio je HVO kao oružanu silu iz zakona tek u prosincu 1993. godine. Cijelo to vrijeme imate 11 brigada HVO-a izvan teritorija Herceg Bosne na većinskom bošnjačkom području koje su bile ili podčinjene ili pak u subordinaciji Armiji BiH. Taj podatak i slikovito dezavuira koncept optužnice i presude.

S obzirom na vašu temeljitu analizu, vidite li prostora revizije ovoga postupka?

Postoje dvije pravne mogućnosti. Jedna je preispitivanje presude, a druga je revizija procesa. Moj je motiv bio što je moguće prije završiti ovu analizu kako bi bila od pomoći onima koji se misle baviti obnovom procesa. Nisam radio pravnu analizu, nego sam analizirao faktografske činjenice. A ukazivao sam i na pravne nedosljednosti. Nadam se da će do preispitivanja ove presude doći kako bi se ispravila pravna nepravda i sanirale političke i povijesne posljedice jednoga ad hoc suda. Uvjeren sam da se ova presuda definitivno neće moći održati jer vrijeme će razgraditi ovakvu presudu kao neutemeljenu – politički, povijesno, faktografski i pravno.

Danas Hrvati komemoriraju žrtvu Vukovara, ali i utemeljenje Herceg Bosne. Kada se ima na umu taj povijesni kontekst, što vam govori?

Očigledno su ti događaji bili u korelaciji jer je Vukovar bio odlučujući događaj za sudbinu hrvatske države i hrvatskoga naroda. Kada je pao Vukovar, u beogradskim medijima pisalo se kako će pasti i Tuđman, a JNA je napadala Vukovar s planom da će za 15 dana doći do Zagreba. Stvaranje, pak, HZ HB uslijedilo je nakon utemeljenja srpskih autonomnih oblasti i Republike Srpske kao odgovor za zahtjev Sarajeva za priznanjem BiH. HZ HB je ustvari bila zahtjev Hrvata za priznanjem činjenice da su konstitutivni narod i da se jedino na federalnim osnovama može graditi BiH u političkom smislu. U obrambenom i vojnome smislu, pak, još od Pologa, kada su zaustavljeni tenkovi u svibnju 1991. godine, te nakon stvaranja HVO-a, jasno je kako bi bez toga cijela BiH bila okupirana od JNA. Bez hrvatskoga otpora JNA bi bio otvoren put do Splita, Dubrovnika i Zadra. Zato je uloga Herceg Bosne itekako značajna za političku opstojnost Hrvata, ali i zaustavljanje agresije na BiH i Hrvatsku.

Je li bila pogreška ne zahtijevati u Washingtonu i Daytonu ostanak Herceg Bosne?

Moramo biti realni jer o tim odnosima Hrvati ni Hrvatska nisu odlučivali. I u ovoj knjizi donosimo to da je na jednoj strani bila Europska unija koja je predlagala Cutilerrov, Vance – Owenov i Owen – Stoltenbergov plan koji se svode na modifikacije teritorijalnoga razgraničenja triju konstitutivnih naroda. A to znači BiH kao federalna država utemeljena na nacionalnim kriterijima. Međutim, nedugo nakon dolaska Clintona na vlast u veljači 1993. godine, on je primio Izetbegovića i rekao mu otvoreno da odbacuje Vance – Owenov plan te da će poduprijeti muslimansku politiku. U svojim memoarima Clinton je napisao kako je takvu odluku donio da bi pokazao svijetu da Amerikanci svugdje u svijetu ne ratuju protiv muslimana. Za razliku od takve američke politike koja je podržavala Izetbegovića, Francuzi i Englezi su podržavali srpsku stranu, ne zato što su stajali iza Miloševića i njegove poli- tike. Oni su smatrali da ujedinjenje Njemačke može poremetiti ravnotežu snaga u EU te su tražili protutežu. U Washingtonu je sporazum usvojen na podlozi Owen – Stoltenbergova plana unije triju republika. Dvije republike Herceg Bosna i bošnjačka republika ušle su u Federaciju BiH. Zato se i tako zove. Konstitutivnost se zadržava u županijama, uz posebne odnose FBiH i RH – što je tamo definirano. Kasnije je to potvrđeno i Daytonskim sporazumom.

Stječe se istodobno dojam da se podržava projekt “Komšić” i majorizacija Hrvata u dijelu međunarodne zajednice koja je djelomično i pod utjecajem neeuropskih sila poput Turske, Saudijske Arabije. Kako i je li moguće promijeniti tu paradigmu?

Uključenje BiH u redove EU trebalo bi biti jedan od prioriteta. Danas su BiH, Srbija, Kosovo i još malo Makedonija okružene zemljama članicama NATO saveza ili Europske unije. Te su zemlje u trbuhu EU-a i NATO-a. Sama ta činjenica jasno upućuje na pitanje kako ih privoljeti da prihvate standarde EU-a i NATO saveza, a jedan je od tih i pravo ravnopravnosti i konstitutivnosti naroda. U tome smislu problem Komšić kao simbol neravnopravnosti Hrvata u BiH ne može se dugoročno održati. U tome smislu očekujemo promjene Izbornog zakona.