“Naime, prije nego što sam još stigao pročitati kolumnu gđe Kasapović (gđa Lana Bobić prva nam je priopćila vijest), počeli su me nazivati građani krajnje gnjevni na spomenutu kolumnu, pa čim su mi dopustile obveze (danas, 29. listopada 2019.), konačno sam je uspio pročitati. I ostao sam zapanjen. Očekivao sam snažan tekst, tekstčinu štoviše; očekivao sam udarac za udarcem i već sam bio pripremio mekanu podlogu u svojem uredu na koju ću pasti i otpuzati posramljen tražeći najmanju rupu da se zavučem u nju i umrem od stida. Prije toga sam, dakako, čvrsto zaključao vrata kabineta da ne bi moje kolege/ice došli/e naslađivati se i/ili eventualno vapnom zatvorili moje zadnje pribježište kako ne bih ponovno ispuzao van… Primjer njezine toliko sveobuhvatno uskogrudne kolumne i ovaj tekst pokazuju da unatoč svemu još uvijek možemo mirno razgovarati.”, napisao je u svom odgovoru profesorici Fakulteta političkih znanosti Mirjani Kasapović komentator emisije Peti dan Petar Tomev Mitrikeski, djelatnik Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, vanjski je suradnik Instituta „Ruđer Bošković“ i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
> Profesorica političkih znanosti izvrijeđala Mitrikeskog – kao Makedonca
Prenosimo njegovo pismo koje je u cijelosti objavio Večernji list.
“Ovaj tekst najprije sam poslao glavnom uredniku Jutarnjeg lista te na e-adresu Globusa sukladno Zakonu o medijima (članak 56.), ali do danas nisam dobio nikakav odgovor. Vjerujem da je moja poruka završila u spamu pa ih odmah ekskulpiram, ali njihov eventualni odgovor nije završio u spamu mojeg mailboxa, provjerio sam.
Pročitah umovanje uvažene kolumnistice, gđe Mirjane Kasapović (Zašto sudionicima amaterskog naklapanja u ‘Petom danu’ smetaju GONG i politolozi? 27. 10. 2019.), u kojem iznosi svoje viđenje HTV-ove emisije „Peti dan“ te refleksije koje emisija izaziva u javnosti. Njena ideja vodilja tijekom cijelog teksta je sljedeća: „Riječ je uglavnom o amaterskim naklapanjima koja su nerijetko začinjena zaprepašćujućim primjerima neznanja, pa i elementarne neobaviještenosti o onome o čemu se govori.“ A zaključak je kratak i jasan: „A što imaju sudionici ‘Petog dana’ da bi njihovi stavovi o politici bili javno relevantni?“. Samo kratko objašnjenje: takav retorički upit – koji se, ponavljam, nudi kao učeni zaključak – počiva na sljedećem razmišljanju: „Politika se razlikuje od drugih područja po tome što postoji posebna skupina građana, profesionalni političari, koji su pozvani da javno govore o njoj. Oni ne moraju znati gotovo ništa o političkim institucijama i procesima u zemlji i svijetu, ali je njihovo mišljenje relevantno zato što imaju moć da oblikuju i provode javne politike i vode državu te neposredno utječu na živote svih građana. Moramo ih trpjeti u javnom životu, koliko god ono što govore bilo nestručno, neartikulirano pa i opasno. Oni nemaju znanje, ali imaju moć. Stručnjaci nemaju moć, ali imaju znanje.“ Nakon ovoga slijedi gornja rečenica – zaključak.
Zanimljivo… Mala digresija. Što se tiče ostale argumentacije u tekstu (obrana GONG-a, zaštita kredibiliteta Fakulteta političkih znanosti te uobičajeni nagovor o neprovođenju lustracije), nemam nekih posebnih prigovora. Štoviše, smatram da se takva argumentacija ne može jednostrano svrstati u potpuno neprihvatljivo umovanje te vjerujem da je treba uzeti u obzir u diskursu općedruštvenog dijaloga. Vratimo se sad na prethodni pasus. Rekoh, dakle, zanimljivo… Ali, čekajte, tu nešto ne štima!? Prvo, vrlo je neinventivno (to je, naime, jeftini klišej) da zaključak bude uobličen kao retorička (kvazi)dilema. Posebice je problematično kada ga se nudi kao dnevnopolitičko strukovno podcjenjivanje i zemljopisno omalovažavanje. Mala digresija (još jedna): u javnom demokratskom diskursu „podcjenjivanje i omalovažavanje“ svih predznaka i boja je, dakako, dopušteno i tko nema želuca za to, bolje neka ne istupa javno; još preciznije, u javnom diskursu dopuštena su sva etički prihvatljiva sredstva kojima se javni/a umnik/ca – ovisno o osobnom moralu i preferencijama – može služiti kako bi dokazao/la valjanost i argumentiranost svojeg stajališta i/ili čak nametnuo/la svoje tvrdoglave stavove; to ne bi trebalo nikoga strašiti; naime, netko od nas koristit će se grubljim pa čak i prostački rječnikom, a nekome to čast ni u kom slučaju neće dopuštati – svatko po svojem temeljnom odgoju i svjetonazoru.
Dotle je, dakle, sve u redu. No, odatle nadalje cijela stvar postaje malčice toksična jer je očito uzrujala javnost (barem jedan njen dio) i ponovno, tko zna koji put, izazvala podjele – ovaj put, eto, na dojdeke i ostale. Naime, prije nego što sam još stigao pročitati kolumnu gđe Kasapović (gđa Lana Bobić prva nam je priopćila vijest), počeli su me nazivati građani krajnje gnjevni na spomenutu kolumnu, pa čim su mi dopustile obveze (danas, 29. listopada 2019.), konačno sam je uspio pročitati. I ostao sam zapanjen. Očekivao sam snažan tekst, tekstčinu štoviše; očekivao sam udarac za udarcem i već sam bio pripremio mekanu podlogu u svojem uredu na koju ću pasti i otpuzati posramljen tražeći najmanju rupu da se zavučem u nju i umrem od stida. Prije toga sam, dakako, čvrsto zaključao vrata kabineta da ne bi moje kolege/ice došli/e naslađivati se i/ili eventualno vapnom zatvorili moje zadnje pribježište kako ne bih ponovno ispuzao van. Štoviše, u jednom sam trenutku htio nazvati urednicu emisije, gđu Gabrijelu Perišić, da je zamolim/pitam da li u sljedećoj emisiji (ako me uopće dalje želi vidjeti u emisiji) mogu nastupiti iz te rupe iznad koje će jasnim slovima prikladno pisati „dotepenec“ ili „dođoš“, ili jedno i drugo za svaki slučaj (službeni hrvatski rječnik nudi „dotepenac“, ali meni je draže „dotepenec“, onako kako to izgovaraju Zagrepčani).
Ništa od toga. Iskreno, najiskrenije govorim, moja jedina reakcija na kolumnu bila je ova: ?! Ja u toj kolumni ne vidim ništa toliko strašno što se tiče očitog ad hominem napada. Nije me psovala na pasja kola, nije me slala da se vratim odakle sam došao niti mi je prijetila. Vješto je, ovlaš između redaka, natuknula da sam dojdek. Pa što s tim? Ja jesam dojdek, to je mikro-povijesna činjenica poznata dobrom dijelu intelektualne i stručne, a sada i televizijske Hrvatske. Eto, nije čak ni u tome pretjerano inventivna. Inventivno je, međutim, i pohvalno to što je išla gledati moj životopis, u kojem uistinu doslovno stoji da sam u Zagreb došao vlakom. Tada je to bio vrlo dobar i jeftin način za sigurno putovanje u Zagreb (ta imao sam tek 19 godina; couchette s poznatim osobama u njemu bilo je pravo rješenje). Uostalom, evo cijelog pasusa iz mojeg životopisa. Autocitat: „U Zagreb sam došao vlakom u listopadno predvečerje 1989. godine, koje je kriomice nagoviještalo nadolazeće burne političke događaje. Nisam nikoga poznavao, a jezik sam slabo govorio premda sam sve razumio. Igrom slučaja, prvu zagrebačku večer sam proveo na klupici Glavnoga kolodvora. Već slijedećeg dana mi je postalo jasno da ću se ovdje zadržati duže od očekivanog. Tijekom vremena, beli Zagreb grad i dragi ljudi s kojima sam se zbližio neizbježno su trasirali moj životni put…“
Napisala je, doduše, jednu očitu neistinu – da, naime, loše govorim hrvatski. Ali to je sasvim u redu jer je na mene išla ad hominem, a činjenica je da ja tu i tamo u emisiji promašim pokoji padež (no ne i izvan emisije; svi koji me poznaju osobno, uključivo moji studenti, mogu to potvrditi). Nije lako vagati svaku riječ koja ti tamo, pod onim reflektorima i ispred nekoliko kamera, padne na um prije nego što će izaći iz usta. A ja to činim pa zbog toga i pogriješim (svjestan sam toga jer me taj problemčić stalno tišti i zateže poput žute trake na nadlaktici). Još ako tomu dodamo i činjenicu da makedonski nema padeže, jasno je da hrvatski govorim perfektno. To, uostalom, može potvrditi i ovaj tekst (možda i u njemu ima pokoja pogreška, ali zato postoje lektori/ce), kao i ostala moja pisana riječ koja je javno dostupna. Što se tiče „slabog izražavanja“, to također ne može biti istina s obzirom na to koliko mi se gledatelja/ica javlja i/ili me zaustavlja na cesti. Ili još bolje, koliko me njih kudi. Nije logično pretpostaviti da me kude zbog izražajne nerazumljivosti. Zaseban je, ali vrlo zanimljiv, fenomen što neki učeni ljudi jednostavno ne mogu razumjeti koncepte drugačije od onih koje su usvojili kroz ideološki diskurs odnosno kroz svjetonazorsku prizmu promatranja. I sve to, unatoč svemu, i dalje ostaje u domeni javnog diskursa koji je etički prihvatljiv. Ja stvarno nemam nikakvog problema s time. No, je li takav diskurs koristan za društvo? Kada sam gđi Perišić konačno rekao DA, tada sam odmah sebi rekao NE: ne javnom gnjevu, ne osobnim napadima, ne mržnji, ne podjelama u društvu, ne svjetonazorskom zastranjivanju, ne strukovnoj isključivosti, ne profesionalnoj nadmenosti, ne stranačkoj uskogrudnosti (da ne bi netko pogrešno shvatio, nisam član, niti sam ikada bio, ikoje političke stranke, niti pak namjeravam to ikada postati), ne općoj plitkoumnosti, ne lakoumnom trendu, ne tendenciji ka moći, te ne želji za slavom.
Idemo sad na ono očekivano drugo, koje čekate nakon onog prvog iz prethodnih pasusa. Dakle, drugo. Sve što je gđa Kasapović učinila u toj kolumni jest to da je iznijela svoje legitimno mišljenje da o politici (i o svim pitanjima iz politike) mogu govoriti jedino profesionalni politolozi, a da to zvuči doista stručno. Ja bih se s tim načelno složio. Naime, radi se o strukovnoj istini. Logično je da profesionalni/a politolog/inja na stručnoj razini najbolje poznaje politiku (ako se mogu tako izraziti). Što, naravno, ne znači da bi takva osoba bila dobar političar/ka. No, sada kada smo odali dužan strukovni pijetet profesionalnim politolozima, vrijeme je da promislimo postoji li opća društvena potreba da o politici javno govore i ostali građani, stručnjaci (misli se na stručnjake ostalih struka) ili ne postoji.
Je li, dakle, društvu potreban javni govor o politici koji dolazi iz mahom nestručne intelektualne scene? Naime, politika na najširoj razini, tj. na razini društva, a ne samo na razini struke, tiče se svih nas, doslovno svih. Suprotno, politika na stručnoj razini tiče se samo i isključivo stručnjaka, od kojih će neki nekada možda postati i profesionalni političari. Ja sam oduvijek smatrao da je za društvo najbolje da većina političara bude politološke struke ili barem minimalno politološki obrazovano. No to jednostavno nije tako. Zašto nije, ostavljam politolozima da odgovore. Oni bi trebali biti najpozvaniji da promišljaju o tom pitanju premda im znatno mogu pomoći i sociolozi, antropolozi, psiholozi te filozofi. No, ako mislite da im biolozi uopće ne mogu pomoći, razmislite još jednom.
Naime, ljudi žive u populacijama, a sve populacije proizvod su evolucijskog probira. Populacija je jednostavno biološka kategorija. Štoviše, ona je, zbog mehanizama prirodnog odabira, nužno i genetička kategorija (postoji cijela podgrana genetike koja se time bavi: populacijska genetika; ovdje skromno podsjećam da sam ja profesionalni genetičar). Da objasnim: mehanizmi prirodnog odabira mogu funkcionirati samo i jedino zbog toga što živo (misli se na živu tvar, život dakle) posjeduje kemijski stabilnu, ali informacijski promjenjivu matricu – DNA – koja se tijekom evolucijskog vremena (vertikalno, kroz generacije) mijenja proizvodeći horizontalnu bioraznolikost (svi smo mi međusobno različiti, tj. bolje je reći, svatko je od nas jedinstven; ne postoji biološka egalitarnost), na koju ponovno djeluje probir… I tako sve od pojave prve stanice (prije neshvatljivo mnogo vremena) pa do danas i nadalje u biološki nedogled… Poanta je vrlo jednostavna, ljudi su prvenstveno biološka bića, tj. iza svega što je ljudsko stoje geni, kao i iza svega što je životinjsko, biljno, gljivično, bakterijsko i virusno. To, naravno, ne znači da iza ustroja i funkcioniranja ljudskih populacija (i pojedinačnih ljudskih bića) ne stoje i snažni društveni mehanizmi.
Ne znam primjećuju li čitatelji/ce da sam činjenicu da su ljudi kao bića biološki entiteti podredio činjenici da su i njihove populacije biološke kategorije, unatoč tomu što ovo drugo proizlazi iz onog prvog, a ne obrnuto. To je zbog toga što sam htio napraviti poveznicu između gena i ljudskog društva, da se izrazim plastično. Stvarno je jednostavno, biološki ljudi (ovo je redundancija; naime, ne postoje nebiološki ljudi) žive u biološkim populacijama (i ovo je redundancija, ali mislim da se razumijemo). Stoga biološki zakoni vrijede ne samo za ljude već i za njihove populacije. Tako, ljudsko ponašanje na razini pojedinca – koje je prije svega, ali ne isključivo, posljedica njegova genetičkog ustroja – oblikuje ljudske populacije, tj. ljudsko društvo.
A sad, gle čuda, politika se odvija jedino na razini društva, tj. populacije, bila ona mala kao obitelj ili globalna kao opća svjetska zajednica. Eto, vidite da je vrlo lako te logično i posve prirodno povezati prirodoslovnu biologiju (ovo je isto redundancija, ali služi svrsi) s društvenom politologijom (isto redundancija; već sam postao dosadan). Nema, dakle, nikakvih razloga da se prirodoslovni diskurs odvaja od društvenog i humanističkog. Sve je to dio općeg učenog diskursa u kojem mogu sudjelovati svi intelektualci/ke koji/e su voljni/e. Dobro, ako je to tako, odakle onda ideja da o politici na društvenoj razini – ne, dakle, samo na stručnoj – mogu govoriti samo profesionalni politolozi? Nema jasnog odgovora, pa tu opet moramo stati i ponovno učiniti ovo: ?!
Politiku i političke fenomene može (štoviše, treba) komentirati doslovno svatko tko želi jer su oni – po definiciji – sveobuhvatno društveni. Čak i kada mi, javni umnici/e (isprika zbog očite neskromnosti), koji nismo profesionalni politolozi/ginje, niti makar samo diplomirani politolozi (a u emisiji ima i takvih; no i da nema, tko je ikad rekao da je „Peti dan“ stručni skup politologa?), činimo amaterske pogreške u svojim komentarima (što je, vjerujem, mrsko gledati profesionalnim politolozima), čak i tada su naša mišljenja jednostavno relevantna i važna za elitu i društvo jer im – minimalno – govore u kojem je stanju nacija. Na to bi profesionalni politolozi/ginje trebali odgovoriti nadasve smirenošću profesionalaca, a nikako ne ad hominem gnjevom usmjerenim protiv svjetonazorskih neistomišljenika. I konačno treće. Primijetio sam (bilo mi je zanimljivo pogledati kako je reagirala opća javnost na kolumnu gđe Kasapović) da je komentatori/ce nemilice i žestoko vrijeđaju na osobnoj razini, od komentiranja etimologije njezina prezimena pa sve do osporavanja njezine stručnosti te omalovažavanja njezine struke i kredibiliteta institucije iz koje dolazi.
Molim vas, nemojte to činiti! To je posve nepotrebno i neproduktivno. Društvu je prije svega potreban otvoreni dijalog. Primjer njezine toliko sveobuhvatno uskogrudne kolumne i ovaj tekst pokazuju da unatoč svemu još uvijek možemo mirno razgovarati. S obzirom na ono što sam već rekao o etičkoj prihvatljivosti javnog vrijeđanja, još uvijek ostaje činjenica da takvo ponašanje nije prihvatljivo na moralnoj razini. Naime, ja kao nestručnjak (i neznalica) za društvene i humanističke fenomene te siromašan duhom STEM-ovac, smatram da je etiku i moral najbolje razumjeti ako se promatraju na različitim razinama: etika na društvenoj, moral na osobnoj. I još samo nešto kratko. Ja sam svoje rekao te se ne namjeravam dalje oglašavati. Što je rečeno, rečeno je, neka je dovoljno. Najmanje želim da se ovo pretvori u trakavicu replika.
So, I say over and out.”
Kasapović o Mitrikeskom: Ne govori dobro hrvatski jezik i raspravlja o problemima o kojima ne zna ništa
Podsjetimo, Mirjana Kasapović, redovita profesorica u trajnom zvanju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u svom se komentaru u Globusu obrušila na sudionike HRT-ove emisije Peti dan – osobito na Petra Tomeva Mitrikeskog, molekularnog biologa, znanstvenog suradnika Instituta za istraživanje i razvoj održivih ekosustava i vanjskog suradnika Instituta Ruđer Bošković – vrijeđajući ga kao Makedonca – da je, kako navodi, “došao vlakom iz Velesa u Zagreb” i da nema “pristojnu jezičnu kulturu”.
Po svemu sudeći, gospođu Kasapović najviše je iznervirala rasprava o potrebi lustracije, odnosno procesa kojim bi se u Hrvatskoj onemogućilo da ljudi koji su bili dio represivnog, totalitartnog režima u bivšoj Jugoslaviji – danas djeluju u javnom životu Hrvatske – osobito podučavaju na fakultetima.
Mirjana Kasapović rođena je 1956. u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završila je u Varešu. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 1979. godine, te magistrirala i doktorirala na istom fakultetu, 1984. odnosno 1990. godine. Od 2001. godine je redovita profesorica na matičnom fakultetu. Uz znanstveni rad bavi se i novinarstvom, objavljuje članke o dnevnopolitičkim temama u dnevnom i tjednom tisku (Globus EPH/Hanza medije, te Obzor Večernjeg lista Styrie).
Njezin tekst donosimo u nastavku.
“Brojni su načini na koje Hrvatska televizija obesmišljava politiku. Jedan je od njih emisija “Peti dan” u kojoj neobične skupine pojedinaca godinama razglabaju o svemu i svačemu – o filozofiji, ekonomiji, pravu, povijesti, ekologiji, lingvistici, religiji, medicini, književnosti, kazalištu, filmu, karikaturi, slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, dizajnu, medijima, sportu – a najviše o politici. Razglabaju o najrazličitijim aspektima nacionalne i međunarodne politike: o izbornim sustavima, strankama, koalicijama, referendumima, predsjedničkim i parlamentarnim sustavima vlasti, predstavničkoj i izravnoj demokraciji, ratovima u Jemenu, Iraku i Siriji, krizama u Ukrajini i Venezueli, Izraelu i Palestincima, Al Kaidi i Islamskoj državi, Obami i Trumpu, Putinu i Orbánu, Merkel i Macronu…
Riječ je uglavnom o amaterskim naklapanjima koja su nerijetko začinjena zaprepašćujućim primjerima neznanja, pa i elementarne neobaviještenosti o onome o čemu se govori. Poseban su slučaj predstavnici prirodnih znanosti u tim skupinama koji bi, valjda, trebali javnosti pokazati koliko su intelektualno svestrani i nadmoćni društvenima znanstvenicima. Nisu oni, zaboga, samo vrsni matematičari, fizičari, biolozi i kemičari nego se ravnopravno nose s filozofima, sociolozima, politolozima i povjesničarima na njihovim poljima znanja. Suprotan je slučaj, opravdano, potpuno nezamisliv. Bi li bilo razumno da na javnoj televiziji sociolog raspravlja o kemiji ili politolog o fizici? Zato, djeco, nemojte studirati povijest i arheologiju, kako vam je poručila i predsjednica države, nego upišite STEM pa ćete i vi jednom završiti u “Petom danu”.
Od 2017. intelektualni je predstavnik te skupine Petar Tomev Mitrikeski, “makedonski genetičar, filogenetičar, evolucionist, molekularni biolog i kršćanski apologet bugarskog podrijetla”, kako Wikipedia opisuje njegov profesionalni profil. Mitrikeski ne govori dobro hrvatski jezik, teško se i loše izražava, ali pretpostavljam kako nije politički korektno tražiti da sudionici intelektualnih rasprava na javnoj televiziji pokazuju pristojnu jezičnu kulturu. Moglo bi se i zanemariti kako govori kada bi znao što govori, ali on najčešće raspravlja o problemima o kojima ne zna ništa ili je o njima napabirčio pokoju informaciju s interneta.
Razgovarajući o “internacionalizaciji” zahtjeva GONG-a da se ispita podrijetlo goleme imovine potencijalne potpredsjednice Europske komisije Dubravke Šuice, Mitrikeski se u “Petom danu” 4. listopada okomio na GONG. Sve što zna o GONG-u saznao je s internetskih stranica te organizacije. A od svega što je saznao najviše ga je zapanjila činjenica da su u GONG-u natprosječno zastupljeni politolozi. Kako ne bi ostao na razini puke konstatacije te činjenice, implicitno i eksplicitno sugerirao je da je riječ o pojedincima koji su diplomirali na ideološki suspektnoj akademskoj instituciji kakva je Fakultet političkih znanosti te su stoga i sami sumnjivi, ako nisu i nepodobni za obavljanje javnih poslova.
Činjeničan je dokaz te pristranosti, kako je kazao predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, odlazak predsjednika GONG-a Dragana Zelića na mjesto izvršnog tajnika za medije SDP-a. Mitrikeski se na to nadovezao uobičajenim žalovanjima nad time što u Hrvatskoj zbog rata nije provedena lustracija. Čovjek koji je jednoga listopadskog dana 1989. vlakom doputovao iz makedonskog Velesa u Zagreb, “iz rukava” sudi o tome što je trebalo napraviti u zemlji u kojoj je cijelo 20. stoljeće bilo obilježeno ratovima, diktaturama i lustracijama i koja se još nije pribrala od posljednjega razornog rata koji je, eto, valjalo “obogatiti” čistkama u narodu koji se doslovce borio za opstanak vlastite zemlje.
GONG je kratica nevladine organizacije Građani organizirano nadgledaju glasanje. Nastala je 1997. pa je već sada dugovječnija od dviju država, NDH i Kraljevine Jugoslavije, u kojima su Hrvati živjeli u 20. stoljeću, što nešto govori o njezinoj solidnosti. Osnovana je zbog potrebe da se u uvjetima neizgrađene izborne administracije i nerazvijene demokratske političke kulture, dakle bez potpunih jamstava da će izbori biti slobodni, demokratski i pošteni, stvore dodatni mehanizmi za nadgledanje izbornih procesa o kojima ovisi legitimnost političke vlasti. Godinama je dobro obavljala svoj posao i profilirala se kao jedna od najuspješnijih i najprepoznatljivijih udruga civilnog društva.
Izbori su pak prvorazredna tema političke znanosti te se kao posebni studijski predmeti proučavaju i naučavaju samo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Diplomirani politolozi jesu akademski “ovjereni” stručnjaci za izbore. Zašto je onda čudno što su natprosječno zastupljeni u nevladinoj udruzi koja se bavi izborima? Bi li bilo jednako čudno da u nevladinoj udruzi za praćenje klimatskih promjena većinu čine ekolozi, u nevladinoj udruzi za praćenje sustavnog suzbijanja svinjske kuge veterinari ili u nevladinoj udruzi za promicanje cijepljenja djece liječnici? Ne bi, zasigurno. Štoviše, legitimnost tih udruga izvodila bi se upravo iz zastupljenosti mjerodavnih stručnjaka u njima.
Prelazak pojedinaca iz nevladinih udruga u političke stranke ne delegitimira automatski cijele te udruge kao ideološki i politički pristrane organizacije kojima treba uskratiti svaku financijsku i društvenu potporu. Kada bi bilo tako, kako bi prošla Hrvatska televizija kao “nevladina institucija” koju financiraju svi građani, a iz koje su urednici, voditelji i novinari glavnih informativno-političkih emisija stalno odlazili na mjesta glasnogovornika i medijskih savjetnika HDZ-a i HDZ-ovih vlada, kao što su to učinili Andrej Rora, Miljenko Manjkas, Mate Radeljić, Mladen Pavić, Ratko Maček, Zlatko Mehun, Sunčana Glavak, Ivan Jabuka, Dajana Antonija Bebek, Zoltan Kabok… ? Što dokazuju brojni sadašnji neslužbeni glasnogovornici HDZ-a na Hrvatskoj televiziji koji su svoje emisije, poput “Teme dana”, pretvorili u Vladine i HDZ-ove odjele za odnose s javnošću? Zar takva institucija nije “produljena ruka” HDZ-a, i to kakva produljena ruka?
Kada je riječ o Fakultetu političkih znanosti, krajnje je vrijeme da statističari istraže profesionalni profil članova Centralnog komiteta SKH, Sabora i Izvršnog vijeća SR Hrvatske od 1945. do 1990. Neka istraže i profesionalni profil članova Centralnog komiteta SKJ, Savezne skupštine i Saveznoga izvršnog vijeća SFRJ iz Hrvatske u tom razdoblju. Neka se napokon egzaktno pokaže koliko je u najvišim tijelima političke vlasti u komunističkom režimu bilo politologa, a koliko pravnika, ekonomista, liječnika, inženjera i pripadnika drugih struka. Neka se utvrdi koliko je profesora Fakulteta političkih znanosti bilo u njima od 1964., kada je Fakultet osnovan, do 1990., a koliko je u njima sjedilo profesora Pravnoga, Ekonomskog, Filozofskog, Medicinskog i drugih fakulteta. Iznenađenja bi bila velika. Ozbiljna su istraživanja u svijetu pokazala da su u najvišim strukturama vlasti u različitim diktaturama najzastupljeniji bili pravnici i liječnici.
Proteklo je ljeto Hrvatska televizija emitirala izvrsnu seriju “Točka na A” o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi. Kakav je užitak bio gledati krasne kuće, muzeje, poslovne zgrade, škole, dječje vrtiće, hotele, parkove koje su projektirali hrvatski arhitekti. I kakav je užitak bio slušati kako njihovi idejni tvorci stručno, zanimljivo i suvereno govore o svojim djelima i arhitekturi općenito. Kakav je samo užitak slušati u “Filmskim dodacima” filmske teoretičare i kritičare kada govore o emitiranim filmovima, njihovim redateljima i glumcima, žanrovima kojima pripadaju i filmskoj umjetnosti općenito. U njima nema molekularnih biologa, genetičara i kršćanskih apologeta da naklapaju o arhitekturi i filmu.
Politolozi – kao i drugi koji se bave proučavanjem politike, poput političke povijesti ili sociologije politike – mogu samo sanjati o tome da se na jednak način pristupa politici. O njoj svi znaju sve i svi mogu govoriti o svemu. Dakako, arhitektura, film i politika nisu isto. Ipak, od građana se ne očekuje samo da glasuju u izborima nego i da sudjeluju u javnim raspravama o prostornoj i kulturnoj politici. No osobna mišljenja, stavovi i preferencije o tim javnim politikama ne legitimiraju ih da raspravljaju o arhitekturi i filmu na javnoj televiziji.
Politika se razlikuje od drugih područja po tome što postoji posebna skupina građana, profesionalni političari, koji su pozvani da javno govore o njoj. Oni ne moraju znati gotovo ništa o političkim institucijama i procesima u zemlji i svijetu, ali je njihovo mišljenje relevantno zato što imaju moć da oblikuju i provode javne politike i vode državu te neposredno utječu na živote svih građana. Moramo ih trpjeti u javnom životu, koliko god ono što govore bilo nestručno, neartikulirano pa i opasno. Oni nemaju znanje, ali imaju moć. Stručnjaci nemaju moć, ali imaju znanje. A što imaju sudionici “Petog dana” da bi njihovi stavovi o politici bili javno relevantni?”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
