Mjesečnik Universitas koji iz mjeseca u mjesec hrvatskoj javnosti u dnevnom tisku prezentira uspješne znanstvenike, nastavnike i studente te njihove projekte i aktivnosti u posljednjem je broju od 30. ožujka http://www.unizg.hr/novosti-i-press/universitas/ donio intervju s istaknutim javnim intelektualcem i sudionikom HTV-ove emisije Peti dan Petrom Tomevom Mitrikeskim. Razgovor je vodio urednik Universitasa, sociolog Ivan Perkov, a dr. Tomev Mitrikeski iznio je vrlo interesantan pogled na suvremenu znanost, koja po njegovom sudu, nije ni u kakvoj kontradikciji s kršćanstvom, dapače! Intervju, uz dozvolu Universitasa, prenosimo u cijelosti.
Biolog-genetičar i filozof-teolog Petar Tomev Mitrikeski docent je na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu na kojemu predaje kolegije iz područja filozofije biologije i filozofije genetike, suradnik na Institutu Ruđer Bošković u Laboratoriju za evolucijsku genetiku Zavoda za molekularnu biologiju i vanjski suradnik na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta. Široj je javnosti poznat po sudjelovanju u emisiji Peti dan Hrvatske televizije u kojoj s ostalim sudionicima, iz tjedna u tjedan, pretresa važna društvena i životna pitanja. Objavio je više desetaka znanstvenih radova, poglavlja u knjizi i kratkih teološko-filozofsko-znanstvenih eseja. Održao je desetak pozvanih predavanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, recenzira za nekoliko stranih i domaćih znanstvenih časopisa, a član je i desetak stručnih udruga iz zemlje i inozemstva. S profesorom Mitrikeskim popričali smo o njegovu profesionalnom putu, stanju u hrvatskoj akademskoj zajednici, ali i o supstancijalnim temama suvremene znanosti.
Prilično neortodoksno, kao biolog-genetičar po struci radite na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, a pišete i filozofske eseje. Smatrate li da više pripadate prirodoslovlju ili humanistici?
Da, ta činjenica izmamljuje podjednako uspješno odobravajuće osmjehe i zabrinute uzdahe mnogim komentatorima, dobronamjernima ili onima drugima… No, da odgovorim na Vaše pitanje. U svojem profesionalnom habitusu sam svakako prirodoslovac ili kako se danas voli reći, STEM-ovac. S druge strane, u sveobuhvatnom misliteljskom poduhvatu – u koji se rado upuštam još od rane mladosti – potpuno sam okrenut ka dubljim promišljanjima o smislu svega. Takva promišljanja nužno zahtijevaju poznavanje filozofskih koncepata, klasičnih tj. temeljnih i onih modernih, nerijetko „uvrnutih“. Dakle, moderan mislitelj mora podjednako zainteresirano baratati s „golim“ umovanjem (filozofija) kao i s preciznim detaljiziranjem tj. empirijom (prirodoslovlje) ne bi li napao sva pitanja zbiljnosti koja podliježu logičkoj analizi tj. konceptualnom promišljanju koje se drugačije naziva znanost. Dakle, u konačnici, činjenica je da izvorno dolazim iz prirodoslovlja, i ostajem ukorijenjen u njemu, ali da moj um ne može bez dubokog zalaženja u humanistiku. Ja sam genetičar koji zna da, primjerice živu tvar, a posebice sveobuhvatni fenomen čovjeka, ne možemo posve uspješno objasniti samo biologijom. Potrebni su nam sveobuhvatniji koncepti koji se najčešće ne mogu provjeriti eksperimentom jer redukcionistički pristup jednostavno nije dorastao tajnama žive tvari. Ona je svrhovita, njena svrha je da preživi. To je njena teleonomija. Genetičar, upravo zbog evolucije, to nabolje vidi.
Kako vidite trendove u suvremenoj znanosti, sve veću specijalizaciju s jedne i potrebu za sve većom transdisciplinarnošću i usmjerenošću problemu, s druge strane?
Ja sam jedan od onih znanstvenika koji ne vole moderne trendove u znanosti (ima nas još!). To je dobro za moj um, oduvijek sam to znao, ali je loše za moju karijeru. Svejedno, ja ne držim baš mnogo do uspinjanja po ljestvici formalnog napredovanja što je, svakako, loše za moj džep (ha, ha). Dakle, od kud da krenem s ovim pitanjem? Koncept moderne znanosti je korporativnost (huh?!, teško mi je to i izgovoriti). To je paradoks samo po sebi jer – duboko u svojoj suštini – istinski je znanstveni prodor napor jednog jedinog usredotočenog uma, uobičajeno genijalnog, ali minimalno nadprosječnog. Jednom kada taj divan ljudski um proizvede neki posve novi koncept, potrebni su i umovi ostalih znanstvenika, inženjera, tehničara, činovnika (političara te ljudi iz raznih ureda) i ulagača (legalnih profitera) ne bi li se takav koncept, ta velika ideja, pretvorio u novo znanje s kojim će čovječanstvo sveobuhvatno baratati i ubirati njegove plodove. Eto, ovo je doba tih ostalih (pomoćnih) umova. Oni određuju gotovo sve smjerove današnjice. Zato je današnji znanstveni poduhvat u svojoj operativnosti posve drugačiji od, recimo, onog u doba Mendela, Darwina, Thomasa Hunta Morgana pa čak i Einsteina. No, daleko od toga da su moderni trendovi u znanosti posve pogrešni. To nikada nisam mislio. Oni su jednostavno sukladni duhu našega vremena. To je duh tehnološkog napretka (ja, eto, zazirem i od toga jer smatram da tehnološki napredak ne može sam po sebi riješiti sveobuhvatne ljudske probleme, ali to je jedna posve druga tema koja zahtijeva drugačije okružje tj. traži dijalog umjesto monologa). No, vratimo se na ove pomoćne umove. Oni su tu prijeko potrebni tj. neophodni kako bi se današnji sveobuhvatni znanstveni poduhvat razvijao i napredovao. Oni mogu, i zapravo trebaju, s jedne strane biti (i) posve specijalizirani u svojoj autističnoj okrenutosti nekom konkretnom problemu, a s druge strane (i) spremni za transdisciplinarnost jer današnja znanost upravo i jest intelektualno promiskuitetna. I tu se javlja jedan mali, ali nezanemarivi, paradoks: kako mlade umove istovremeno poučavati sveobuhvatnoj neovisnosti promišljanja uz neophodno njegovanje spremnosti na specijaliziranost? Dakle, prva nam je zadaća da ih poučavamo da vole znanstveni poduhvat per se, a druga – kontradiktorno – da nauče susprezati svoje umove fokusirajući ih na neki konkretan problem ne bi li se proizveli rezultati. Nakon dugo vremena u akademskom, igrom slučaja umno vrlo poticajnom okružju, smatram da je jedan od načina upravo povratak na izvorne filozofske koncepte uz istovremeno stjecanje velikih količina prirodoslovnog znanja.
Čini li Vam se da su hrvatski znanstvenici i stručnjaci dovoljno prisutni u javnom životu zemlje?
Zanimljivo pitanje. No, zanimljivo je i to što nemam neki posve jasan odgovor na njega?! Iskreni odgovor bi bio: ne znam. No, probajmo malo promisliti. Danas su u javnom životu Hrvatske prisutni brojni istaknuti znanstvenici – lokalni ili gastarbajteri – sa sjajnim karijerama, ali i takvi koji se samo vrlo uspješno prodaju kao vrhunski proizvod (zašto to čine, ostaje posve maglovito, zanemarujući ovdje uobičajene slabosti ljudske prirode). No, prije no nastavim, valja napomenuti da ja nisam znanstvenik koji ima vrhunske rezultate. Neke moji kolege su frustrirane zbog činjenice da si ne mogu pridodati epitet „vrhunski“. Ja nisam. Postizanje vrhunskih rezultata nije pitanje samo sjajnosti naših umova (premda, svakako, nema vrhunskih rezultata bez sjajnoga uma), već je puno više pitanje prilika koje nam se nude i okolnosti u kojima smo prebivali u ranoj karijeri. Stoga je posve besmisleno biti frustriran oko takvih stvari. Biti znanstvenik znači uživati u umovanju. To je sve. Postizati sjajne rezultate je super, ali to nije cilj, već posljedica. Cilj je slobodoumno promišljati, a ako se pruži prilika i poučavati i usmjeravati mlade ljude tomu. No, vratimo se na uskost pitanja. Neka budem ovdje posve konkretan. Da, potrebno je da znanstvenici budu prisutni u javnom životu. No, s kojim ciljem? To je najvažnija dilema. Jedan od ciljeva je popularizacija znanosti što je samo po sebi dobro ako ne pređe u sekularnu religioznost (što se, na žalost, prečesto događa). Znanost nije i ne može biti svjetonazor. Drugi razlog je uobičajena znanstvena komunikacija profesionalaca prema neprofesionalcima. To činim i ja, recimo na Otvorenom danu Instituta Ruđer Bošković (IRB) ili na sličnom događaju na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti (FFRZ) s posve istim ciljevima – pojednostavljivanje i predaja znanja široj javnosti. I treći razlog je posve čudan: nepotrebno pretvaranje uspješnih znanstvenika u svojevrsne javne atrakcije inzistirajući na njihovom zvjezdanom sjaju tj. prenaglašavajući njihovu uspješnost. To je meni osobno silno zabavno jer mi daje jedinstvenu priliku za promatranje ljudske prirode na dijelu. Dakle, da završim, dok su prvi i drugi kontekst prisutnosti znanstvenika u javnom životu opravdani i posve razumljivi, treći ostaje upitan i vrlo problematičan. Koja je, dakle, uloga znanstvenika u ovom trećem kontekstu?
Pa eto, koja je društvena uloga javnoga intelektualca i kako komentirate primjedbe da se u emisiji u kojoj sudjelujete bavite temama koje nisu predmet proučavanja Vaše struke?
Ovo je naoko jednostavno pitanje, ali, zapravo, vrlo teško. Jednostavan odgovor bi bio: velika. Javni intelektualci (umnici) su vrlo važni za moderno društvo, ali samo pod jednim uvjetom. Naime, moraju ostati posve neovisni. To je, dakako, teško jer su intelektualci samo ljudi. U tom svjetlu, i sama riječ intelektualac je meni oduvijek bila problematična jer, moramo iskreno priznati, to je neki tip elitizma. Pa što onda ako je netko intelektualac? Što to uopće znači? Je li intelektualac bolji od onoga koji to nije? Odgovor je veliko NE. Samo je moralan čovjek bolji od onog drugog čovjeka upravo zbog toga jer ovaj drugi to, eto, to nije ili ne želi biti. Okrenimo se sada na potpitanje. Da, ja sam, eto, pristao javno govoriti o temama s kojima se izravno ne bavim. Ne smatram da je to problem. Naime, ja se prije svake emisije i za svaku temu spremam. Naravno da je ad hoc priprema za neku novu temu u svojoj suštini površnost. Ja to niti ne krijem. Jednostavno nema potrebe za tim, svima je jasno da se jedan čovjek ne može baviti svim pitanjima koja postoje, a zanimljiva su društvu tj. javnosti. No, ono što je dobro je jedna vrlo jednostavna činjenica. Naime, novajlija u nekoj temi može, a to se i često događa, primijetiti ono sto starosjedilac možda ne vidi jer je previše unijet u temu. Eto, to je prednost bavljenja s temama koje nisu izravan predmet našeg profesionalnog vidokruga. Zapravo, urednica, Gabrijela Perišić, od nas upravo to i traži, da promislimo o nečim što je često izvan našeg interesa te iskreno i, koliko je god moguće, neovisno komentiramo. Nema drugog načina. Alternativa je da o svakoj javno zanimljivoj temi pričaju usko-specijalizirani stručnjaci. Slažem se, to bi bilo posve korektno, ali vjerojatno i nezanimljivo jer postroji jasna mogućnost da zalutaju u, za većinu, negledljivu stručnost. Za to postoje stručni skupovi namijenjeni samo profesionalcima. Ali, to ne može biti zanimljivo javnosti.
Često u javnim istupima naglašavate kršćanske vrijednosti i pripadnost religijskoj zajednici. Kako odgovarate na primjedbe članova znanstvene zajednice koji bavljenje znanošću i religioznost smatraju nespojivima?
Naglašavanje kršćanskih vrijednosti je vrlo važno u našim vremenima upravo zbog opće izgubljenosti i posvemašnje površnosti i ispraznosti modernog čovjeka. Nema ništa loše ako se javno pozivamo na riječi Gospodina. Blagost njegovih riječi ne stvara podijele već ujedinjava upravo zbog toga što upozorava na slabost pale ljudske prirode. Taj problem nam je zajednički svima i nitko ne može kazati da ostaje neokrznut njegovom sveobuhvatnosti. Nitko, pa ni ateisti (ako se dovoljno udube), ne može pronaći ništa pogrešno niti isprazno ili neprihvatljivo u poukama Gospodina. Drugi dio pitanja je od prevelike akademske važnosti. Ne postoji niti jedan jasan filozofski razlog zašto bi bavljenje znanošću trebalo biti brana otajstvu vjere! Nitko do sada nije uspio iznijeti valjani argument za takvu tvrdnju. Naime, da je nekomu to uistinu uspjelo, Vi mi danas ne bi mogli postaviti takvo pitanje. Ali, krenimo redom. Baviti se znanošću znači umno uživati u traženju istine. No, koje istine? Istine o svijetu oko nas. Uistinu, znanost je najbolji način da se razaberu tajne ovoga svijeta. Ona je metodična, ustrajna, samo-korektivna, počiva na logici, ona stvara predikcije i provjerava ih kontroliranim eksperimentom nakon čega gradi modele koji nam objašnjavaju kako svijet funkcionira. Ne može biti bolje. Štoviše, znanost je najbolji proizvod ljudskog razuma. Nema boljeg i nikada neće biti. No eto, ona ima jedan neopisivo velik nedostatak. Znanost ne može odgovarati na pitanja smisla! Naime, sa smislom se ne može eksperimentirati, a znanost ovisi o kontroliranom eksperimentu. Nema eksperimenta, nema znanosti. Pitanje smisla je područje prije svega filozofije, ukoliko želite ostati u domeni posve racionalnog. No, pitanje smisla je također i područje teologije. Razlika je što se filozofija ne oslanja na dogmatiku i otajstvo već na racionalnost. Sve što nije logično u filozofiji, otpada jer ga sankcionira snaga ljudskog razuma. Posve suprotno, vjera počiva na povjerenju prema riječima Gospodina. To je otajstvo. Uzdati se u otajstvo vjere kroz nadahnutu intuitivnost nije nespojivo sa hladnom racionalnošću znanosti upravo zbog činjenice da znanost ne može odgovarati na pitanja smisla, a to su daleko najvažnija pitanja. No, vjera može. To zna svaki znanstvenik koji živi otajstvo povjerenja prema Gospodinu. Pa koji je onda problem? Jednostavno je – treba povjerovati (ha, ha). Eh sad, kada slijepo vjerujemo svom razumu, ne možemo povjerovati Gospodinu ili nam je, u najmanju ruku, to silno teško. Suprotno, ako potpuno vjerujemo Gospodinu, tada nam neće biti teško ovaj svijet, u svoj njegovoj datosti, promatrati kroz prizmu moćne znanosti – štoviše, znanost će nam nužno trebati za tumačenje njegove puke materijalnosti – jer nećemo imati problema sa tumačenjem smisla njegova postojanja. To dolazi iz snage vjere. Vjera daje smisao. Suprotno, znanost razabire gole činjenice dok joj otajstvo smisla ostaje zauvijek nedostižno. No, skupa čine skladnu cjelinu. Obje su brana praznovjerju.
Za kraj, kojim se projektima trenutno bavite i na što je koncentriran Vaš mladi tim?
Ja sam djelatnik Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, vanjski sam suradnik Instituta Ruđer Bošković (Laboratorij za evolucijsku genetiku Zavoda za molekularnu biologiju), ali i Filozofskog fakulteta (FF) Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju). Sve je to nekakav mikro-povijesni sklop raznih akademskih okolnosti kroz koje struje mnoge profesionalnih silnice, ranije suradnje koje su još žive i žilave… No, da skratim. Na FFRZ-u sam došao prije nepunih godinu dana. Polako, ali pažljivo sam procijenio stanje stvari te uspostavio suradnju sa studentima i uspio uspostaviti jedan omanji tim od nekoliko studenata s kojima trenutno uspostavljamo modus operandi za dugoročnije promišljane o dva zanimljiva pitanja koja nadilaze skučenost odvojenih, specijaliziranih područja: (i) Kakva je sveobuhvatnost odnosa znanosti i kršćanskih vjerovanja, i Što je život? Na prvom problemu trenutno radim s mojom diplomanticom, Doriom Plejić, jedan vedri, vrlo zanimljiv mladi um, a na drugom pitanju s mlađim studentom, Ivanom Davidom Doganom, jedan ambiciozan i pomalo neobuzdan mladi um. Silno me veseli ta suradnja. Za ostale aktivnosti na drugim spomenutim institucijama nekom drugom prilikom…
