Mladen Milić: Perković i Mustač, general Gotovina i povijesni kairos za strukturalnu Oluju

Sjećanje prvo…

Kada je dvije večeri prije referenduma o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju general Ante Gotovina iz haaškog uzništva poručio kako je njegov osobni izbor ulazak u EU i navodno rekao kako je Hrvatska poput malog djeteta, klinca kojemu treba pomoći da odraste, a ulazak u EU je dio tog odrastanja. Toga dana, zbog izostanka izborne šutnje, dio euroskeptične javnosti, koji je svoje stavove, između ostalog, temeljio i na činjenici da je Gotovina predan (prodan) kako bismo ušli u EU, nije mogao vjerovati da je General ovo izjavio. Dio je rekao kako je to običan spin i laž, dio se Gotovine odrekao, a dio rekao kako je možda ucijenjen za oslobađajuću drugostupanjsku presudu.

Iz današnje perspektive, kada su Perković i Mustač osuđeni zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, možemo reći kako je ulazak u EU jedna od najboljih stvari koje su se dogodile zemlji mlade demokracije kao što je Hrvatska. Kao što i sa sigurnošću možemo reći da je dio dobroćudnih hrvatskih domoljuba nasjeo na dobro ordiniranu euroskeptičnu kampanju onih kojima nije bilo u interesu ući u EU zbog vlastitih grijeha i opasnosti njihovog razotkrivanja.

Sjećanje drugo…

„Štitite komunističke zločince!“, izjavila je Viviane Reding u jeku sramote koju nam je pri ulasku u Europsku uniju, koja je bila strateški cilj hrvatskog naroda kod ideje stvaranja neovisne hrvatske države. Svjedočili smo tada nevjerojatnim pravnim akrobacijama Milanovićeve vlade, od famoznog lex Perković do pokušaja promjene Ustava. Između toga slušali smo spinove kako će lex Perković štititi hrvatske branitelje, kako je za Đurekovićevo ubojstvo nastupila zastara, kako će netko istjerati king Konga, kako HDZ i Crkva štite zločince.

Tih dana i najnaivnijima je postalo jasno kako su udbaške strukture jake, prisutne, utjecajne i spremne na sve. Tada je postalo jasno kako je ubojstvo nekoliko desetaka hrvatskih emigranata bilo kamilica naspram onoga što su strukture bivše države, i dalje implementirane u sve pore hrvatskog društva, spremne učiniti da bi očuvale postojeće stanje. Osobno, samo sam čekao trenutak da Milanović, Grbin ili netko sličan legne pred zrakoplov u kojem je bio Perković na letu za München.

Danas, nakon osuđujuće presude, ali i izvrsne detekcije suca Daustera, isti Zoran Milanović okreće pilu naopako i metodom zaborava viče „Drž’te lopova!“ Njegovo prividno zgražanje nad osudom čovjeka koji je Tuđmanu dao putovnicu (što je netočno) i pokušaj implikacije da je Njemačka osudila čovjeka koji je pomogao hrvatskoj neovisnosti, ustvari se može čitati da je s Perkovićem osuđen i HDZ. To je decidirano rekao njegov novi buldog – besprizorni Krešo Beljak, koji govori da je Udba stvorila HDZ, pa je time Udba valjda i odgovorna za stvaranje Hrvatske.
Milanović želi izbrisati vlastitu ulogu, ali i ulogu njegove stranke, te državnog odvjetnika Mladena Bajića i prebaciti lopticu HDZ-u, koji ovaj puta nije nasjeo.

To danas govori isti Milanović kojem je možda baš Perković na zamolbu oca Stipe sredio posao u MVP-u, i to u vrijeme kad se bez Tuđmana nije moglo zaposliti u tom Ministarstvu. Kad već Milanović voli postavljati pitanja, možda da i mi pitamo tko je njemu sredio posao? Ako ga sjećanje ne služi toliko dugo u prošlost, možda Milanović zna tko je financirao obranu i odvjetnike udbaškim egzekutorima? Čisto da se i mi malo šokiramo.

„Teška je demokracija“, rekla je gospođa Reding nakon serije Zokijevih marifetluka.

Sjećanje treće…

Opet general Gotovina, po kojem Hrvati sve češće djeci daju ime. Večer velikog slavlja zbog njegovog oslobođenja i pravnog skidanja ljage s veličanstvene pobjede. Stotine tisuća na ulicama raduju se pobjedi pravde, Zoran Pusić plače na ramenu Save Štrbca, a Eugen Jakovčić u kameru beogradske televizije. General ne poziva na osvetu nad onima koji su ga zatarabili, nego izriče rečenicu koja je danas prevažna: Bila je Oluja u ratu, ovo je bila pravna Oluja, koju smo isto dobili i u kojoj smo pobijedili.

Pisac ovih redaka neskromno će nadopuniti generalovu izjavu i reći kako je osuđujuća presuda Perkoviću i Mustaču savršena prilika kada treba početi i ona treća – strukturalna Oluja.

Strukturalna Oluja i propušteni kairosi

Kairos je, uči nas grčka mitologija, bog pogodnog trenutka. Prikazuje ga se kao nagog mladića, ošišanog na ćelavo s čuperkom na čelu. Smisao prikazivanja je u tome da Kairos, koji čovjeku trči ususret, može biti uhvaćen samo sprijeda za taj „spasonosni čuperak“. Ako Kairos pobjegne, nemoguće ga je uhvatiti trčeći za njim jer je redovito premazan uljem.

Hrvatska i Hrvati su nekoliko puta posljednjih desetljeća uhvatili svoj kairos. Najznačajniji je, svakako, samostalnost. Kairos je naišao u povoljnim geopolitičkim okolnostima, narod je to znao prepoznati, a tadašnje vodstvo mudro iskoristiti, uz velike žrtve. Bog je Hrvatima poslao lidera u osobi predsjednika Tuđmana, ali nemojmo zaboraviti i djelovanje svetog pape Ivana Pavla Drugoga. Drugi iskorišteni kairos bila je vojnoredarstvena akcija Oluja.

Međutim, postojale su i situacije kad Hrvatska nije iskoristila i prepoznala kairos. To je pitanje lustracije, koja se mogla provesti nakon Oluje. To je naprosto tada trebalo napraviti jer je Hrvatska bila u pobjedničkom zanosu, mogla je postavljati uvjete. Nažalost, predsjednik Tuđman nije imao hrabrosti, došla je mirna reintegracija u kojoj su stare strukture opet pohvatale konce, pa Tuđmanova smrt i povratak komunista na vlast. 15 godina stare strukture gušile su svaku mogućnost tranzicije društva iz monolitnog (eventualno bipolarnog) u demokratsko i pluralno, na temelju vrijednosti koje ovaj narod živi, za koje živi i za koje se borio. Ne trebamo podsjećati kako su i što prolazili oni koji su se usudili dirnuti u te okoštale birokratske totalitarne grješne strukture, koje su poput raka metastazirale u sve pore društva.

Osamdesetih godina ubojstvo Đurekovića pokazalo je kako će proći onaj koji se usudio dirnuti u totalitarni i kriminalni sustav. Zločinački sustav koji gđi Giseli Đureković nije uzeo samo muža, nego i sina. Stjepan Đureković, naime, nije bio uvriježeni profil emigranta koje je Udba likvidirala. Bio je komunist s partizanskim „pedigreom“ koji je dirnuo u državni kriminal. I danas se sličnim metodama eliminira ljude koji dirnu u uhodane kriminalne aktivnosti klike koja kadrovira, piše zakone i određuje who is who in Croatia. Tada se za otkrivanje dobivalo metak ili sjekiru, danas „samo“ medijsku difamaciju i javno sramoćenje i klevetanje.

Sada je kairos

Osuđujuća presuda Perkoviću i Mustaču, i preko njih simbolično komunističkom režimu i njegovim ostacima kairos je za strukturalnu Oluju koju sam maloprije spomenuo. Možete to zvati i lustracija, ali meni je ovaj izraz draži.

Grješne strukture koje kroje državnu politiku, gospodarstvo, ali i život svakodnevnih građana uteg su, ne samo za društveni, nego i gospodarski napredak i prosperitet Hrvatske. Stranke i koalicije koje vam nude Mesića, Jambu i Beljaka i pritom vam se još cere u lice, HDZ koji se kompromitirao bojeći se otvaranja arhiva, NGO sektor koji moralno reketari državu i zajedno s nekim manjinskim liderima postaje sigurnosni problem, baš kao i pravosuđe, za koje nam ozbiljno treba postmonitoring Europske komisije. To je današnja situacija Hrvatske i naroda kojem je oduzet duh i nada da će biti bolje i da se išta može promijeniti.

A može i mora. Za početak, izbori su pred vratima. Narod konačno mora shvatiti da imamo svoju domovinu, kakva je da je, naša je. Samostalni smo, dio međunarodnih asocijacija. Imamo pravno i političko uređenje koje je EU prihvatila. Sada je na nama, sada je na narodu, da iskoristi kairos. Narod, građani, birači imaju sve demokratske elemente da promijene i sami provedu lustraciju ili strukturalnu Oluju. Ne može se čekati mesiju. To znači da treba birati one koji će se biti spremni žrtvovati za dobro naroda, koji će vratiti to povjerenje.

A kada dođu takvi ljudi u Sabor i Vladu, onda će sve ići lakše. Bit će potrebno mudrosti i hrabrosti vidjeti gdje leži „udbaška zmija“, koja se neće lako predati. Za početak, bit će potrebno razlikovanje duhova, a sama Crkva bi trebala pozvati na molitvu za očišćenje rana prošlosti. Jer trebaju postojati oni koji će moliti za one koji će trebati djelovati.

Onda će se vidjeti tko i što guši Hrvatsku u njezinom napretku prema demokratskom društvu slobodnih, zadovoljnih, sretnih i o državnom aparatu i ucjenama neovisnih ljudi. Već sada je moguće vidjeti gdje leže ti problemi i gdje su ostaci udbaške zmije. Sljedeći saziv Hrvatskog sabora hitno će trebati donijeti nekoliko odluka i zakona: Odluku o otvaranju arhiva i, još važnije, traženje u sukcesiju beogradskih arhiva sve do 1918., na što imamo pravo; Zakon o nezastarijevanju zločina u pretvorbi i privatizaciji protegnuti sve do 1980. godine; hitno promijeniti Ovršni zakon i ukinuti Finu kao relikt komunističkog sustava koji kontrolira tokove novca; osloboditi poduzetnike, obrtnike i poljoprivrednike birokratske hobotnice; poticati mlade obrazovane znanstvenike stipendijama koje će im omogućiti nesmetan rad; donijeti strategiju demografske obnove i ozbiljnu pronatalitetnu politiku; donijeti zakon o praćenju tijeka novca do njegova izvora u NGO sektoru.

Kad se to dogodi i ostvari, moći ćemo reći da smo pobijedili i u strukturalnoj Oluji, odnosno da smo proveli lustraciju. Možda će netko pitati: imamo li ljude koji će to učiniti? Ja duboko vjerujem i nadam se da imamo, a ako nemamo, da će nam Bog poslati i da ih trebamo prepoznati. Ako su domovinu od zla vojne sile JNA i četničkih divljaka mogli obraniti dečki u tenisicama i s lovačkim puškama, možemo provesti i strukturalnu Oluju. Kako? Za početak, tako da svatko radi najbolje ono za što mu je Bog dao talente, da se aktivno uključi, da ima svijest da su mu u ruci svi alati za promjene i da se odvaži mijenjati.

Grande nobis restat via. Predstoji nam velik put. Ali možemo ga prijeći.

Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.