Sramota od „komentara“! Tako bi se najkraće mogao nazvati natpis s naslovom „Ministar branitelja pokazao da je u stvari ministar ratne naplate“ (Jutarnji list, 16. studenoga 2016.). Naime, autor ovog pamfleta juriša na Ministarstvo hrvatskih branitelja, a poglavito na časnog i uvaženog ministra, generala Tomu Medveda, kao da su zajedno „ovce pasli“. Taj uradak prepun je laži, kleveta i neistina. Objavljen je – namjerno! – dva dana prije obilježavanja okupacije Vukovara i Škabrnje, bez riječi poštovanja prema onima koji su za razliku od njegova autora, kontraverznog Borisa Vlašića, bili prvi kad je trebalo.
U tom pamfletu bljuje se i pljuje po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja i njihovih obitelji, koji bi tek trebao ugledati svjetlost dana, a kojeg nije, kako kaže ovaj autor, sastavio Medved, već iznimno velika skupina ljudi koji su i sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.
„Ministar Medved o tome i sam zna dosta. Pripada braniteljima. Sve o svijetu što zna spoznao je noseći uniformu. U uniformi je odradio radni vijek, uniforma ga je školovala, dala mu priliku da ode u SAD, omogućila mu mirovinu u koju je otišao kada mu je dojadilo dolaziti svaki dan na posao i sada je konačno došao trenutak da uredi svijet kako ga je zamislio“ – mlati, kao netko praznu slamu, ova novinarčina.
Očito da je Vlašić „podrijetlom“ mali Udbaš, iako bi se prije reklo – žalitelj za propalom Jugoslavijom. Pravi se da nema pojma da je general Medved, jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata, da se u stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države uključio kao dragovoljac 1990., da je čak tri puta bio i ranjen, da je prije dolaska na mjesto ministra branitelja obavljao iznimno visoke i odgovorne dužnosti u Oružanim snagama RH, da je završio najviše vojne škole, da mu je jedan brat poginuo na ratištu itd. i tako redom.
Da, sve je to „zaradio noseći uniformu!“.
Ovaj sramni „komentator“ u svom sramnom i ogavnom tekstu nastavlja vrijeđati i dalje, pa kaže:
„Naravno da je ministar bivši ‘šatoraš’, a bivši ‘šatoraš’ zna najbolje. Biti u šatoru u Savskoj 66 je više od dodiplomskog studija, bilo kojeg usavršavanja i specijalizacije to je najbolji upgrade svakog vojnog umirovljenika i živa je šteta što još nema spomenice Savska 66 kako bi se znalo tko je gdje bio 2015. Zna on što je to biti pod ceradom u Savskoj 66, jesti sendviče i piti pivu iz flaše, hraniti se burekom s Trešnjevačkog placa i nositi plinske boce na ulicu, prijetiti pred Saborom i skrivati se u crkvi, a istodobno zahtijevati od te iste države da mu isplaćuje mirovinu veću od prosječne plaće učitelja ili profesora, liječnika, biologa, klasičnog glazbenika, svih onih koji nikada nisu prestali učiti i usavršavati se dok je on plandovao s ratnim drugovima pod transparentima“.
Nakon ovog čovjek se uistinu zapita: je li to piše netko tko je „totalno skrenuo“ ili je sve to napisano i objavljeno po narudžbi Milanovića, Matića, Pupovca, Pusića, Stanimirovića ili čak nekog njegovog drugara iz Beograda ili Banja Luke?
Za tog Vlašića časni i pošteni hrvatski branitelji su obično „smeće“ s kojima se može obračunavati kako hoće (i tko hoće). Ljude koji su branili i obranili Hrvatsku naziva „šatorašima“, ruga im se i govori da su se „skrivali u crkvi“. E, stani malo. Tko si ti „novinarski štakorčiću“ da možeš javno, bez ikakvog argumenta donositi ovakve ocjene?
Zatim melje (pa melje) da branitelje nije briga za jednakost, pravdu i poštenje, već kada će se i kako pojaviti na Dnevniku. Pljuje i po Glogoškom i Klemmu, ali i po Grmonji, za kojeg navodi da je „jeftini manipulator braniteljskim pravima i novcem koji nije zaradio…“.
Vlašić tvrdi da general Medved nije skužio da je ovdje cijela zemlja bila u ratu, jer da je tobože bio u šatoru! (Sic!) Buni se što se ministar branitelja zalaže da se zaposle djeca obitelji stradalih branitelja, da pripadnici HVO-a nisu branili Hrvatsku, pa da zbog toga nemaju što tu tražiti i tome slično.
Glupost do gluposti.
Ali, ovo piskaralo zna što piše i objavljuje, tim više što će taj i takav njegov trud biti bogato nagrađen. No, kad pročitate sve od ovog i ovakvog autora jedino što se još možete upitati: Gdje mi to živimo, zar Jugoslavija nije poražena, odnosno zbog čega je toliko ljudi dalo svoje živote?
