Mostarkić Gobbo: ‘Hodaj doma’? A ti?

‘Hodaj doma’. Pisalo je to na jednom “hrabrom” transparentu u Splitu proteklog vikenda tijekom održavanja Hoda za život. Transparent ‘Hodaj doma’ predstavlja one ‘progresivne’ ljude. Ma, znate, već. Onu ekipu koja propagira jednakost u svim ljudskim pravima, slobodu, živi tobože pod geslom ‘Samo ljubav’ i to… Da cjepidlačim, rekla bih da tom transparentu nedostaje uskličnik. On se stavlja iza imperativa. No, puno toga njemu nedostaje. Ponajprije tolerancija. Koju vjerojatno zahtijeva baš onaj koji ga je i smišljao, i pisao, i držao.

No, pravo na slobodu i sve ostalo neki propagiraju samo kad su oni u pitanju, je l’… Onda se ne ‘hoda doma’. Onda se lijepo može i na ulice. Ma, ne da može, nego mora!

“Nek’ zbog nas, progresivnih, bude zatvoren promet, nek’ nas štiti lijepo policija, briga nas! Mi sve možemo (nije slučajan glagol), a ostali – neka ‘hodaju doma’.” Tako nekako valjda glase njihove (ne)izrečene parole…

“Dijagnoza”: (društveno) licemjerje.

Split 2012. – 2024.

Crtica iz prošlosti: splitski gay pride 2012.

Čak 900 policajaca. Čak milijun kuna iz džepa poreznih obveznika. Tek tri dana prije pridea predstavnici Europske komisije pristigli su u Hrvatsku provjeriti ima li ovdje homofoba. (Ne znam, valjda su ovi iz Komisije hodali po ulicama, a trebali su dići ruke u zrak oni koji se osjećaju homofobima, što li…) I sve to taman godinu dana prije ulaska Hrvatske u EU. Nije valjda da vjerujete u slučajnosti?

Od 2012. do 2024. prošlo je tek 12 godina. Minorna brojka za povijest, no značajna za prilagođavanje građana Splita. A tko zna… Možda su i ovi ‘progresivci’ s transparentom ‘Hodaj doma’ iz nekog drugog grada. K’o ono kad isti prosvjeduju po gradovima, pa neki čak i honorar za to dobiju.

Ne mogu zamisliti kako se uopće taj honorar dogovara. “Ej, ‘ajd’ idi idući vikend tamo i tamo, malo bubnjaj, viči, provociraj (degutantnim) transparentima i dobiješ 200 eura, može?” Možda i tako nekako, tko zna…

Ali uspjelo je kod nekih građana. Malo – pomalo. Ponavljali su. Gurali. Nasilno nastojali. Ponavljali. Bubnjali. Vikali. Pisali degutantne transparente. Pa opet ponavljali. To je cilj.

I uđe ljudima. Neki se prestanu odupirati. Neki počnu dvojiti i izdavati svoje vrijednosti. Pogaze dotadašnje postulate svog života. Uzmu trideset srebrnjaka. I naposlijetku napišu ‘Hodaj doma’.

I sve to u samo 12 godina. Minornih godina za povijest čovječanstva. Velikih za one koji isto to čovječanstvo pokušavaju sravniti sa zemljom. U svakom smislu.

>Hod za život u Splitu: Nema nerođenog djeteta koje nikome nije važno!

A što u suprotnom?

A što da je ta poruka odaslana u suprotnom smjeru?

Što da netko drugi njima, ‘progresivcima’, napiše ‘Hodaj doma’? O, sve bi gorjelo… Od društvenih mreža, preko ulica i mainstream medija, pa do institucija.

Ali, mi smo politički korektni. Šutimo. Trpimo. Gutamo. Sve. Dvostruki društveni kriteriji svega, prvenstveno morala, potresaju nas već dugo vremena.

I ako pokušamo progovoriti, već će se naći dovoljno snažna šapa cenzure koja će nas poklopiti po glavi.

Zastave: jedne mogu, druge – nikada

Osim u Splitu, protekloga vikenda održao se i Hod za život u Sisku. Kamere su, srećom, zabilježile i vandalski čin trganja zastave Hoda sa zgrade sjedišta Sisačke biskupije.

(Ma, zar je moguće da ima vandala među ‘progresivcima’?! Ja mislila da su to miroljubivi neki ljudi, ne mo”š vjerovat’…)

Nego, sjećate se kako zagrebački gradonačelnik ne dopušta zastave Hoda za život na gradskim jarbolima, a LGBT zastave mogu (čitaj: moraju) vijoriti?

I u Sisku je, očito, u redu skidati zastave Hoda za život. Ali zato su, recimo, Zagrepčani javno upozoreni “da dvaput promisle prije nego se zapute na zagrebačke trgove trgati i krasti LGBT i kvir zastave”.

Dakle, jedne zastave su dobrodošle, a za druge se nikada neće naći mjesto. Diskriminacija? Ma, jok, rekao bi Tomislav Tomašević koji se, eto, uopće ne bavi ideološkim pitanjima nego samo otpadom…

Ali u cijeloj ‘progresivnoj’ priči uvijek može proći jedna zastava koja nikada nije izašla iz srca mnogih. Naravno, zastava ex-Yu. Koja za njih nikada neće biti ex. Zaista fascinantan mentalni sklop.

>Trenutak krađe: Pogledajte kako vandal trga zastavu Hoda za život u Sisku

Hod za život VS bacakanje po podu

Odavno smo već apsorbirali činjenicu da je današnji svijet pred točkom pucanja. Gdje će se i kada dogoditi eksplozija, pa i kakva, teško je reći. Teško je i zamisliti da bi ovakvo (polu)anarhističko stanje još dugo moglo opstati. Barem ne u ovom obliku.

Fragmentiranje čovjekova uma, svijesti i vrijednosti započelo je desetljećima unatrag. No, zanimljivo bi bilo dotaknuti trenutak kad smo se okrenuli protiv suštine života. Samog njegovog izvora. Njegovog smisla. Opstanka. I počeli podržavati kulturu smrti.

I zapita se čovjek što to netko normalan ima protiv hodanja za život.

Neće njegovi prosvjednici zaplakati nad djetetom. Ne. To je ekipa koja plače za stablom. Neki od njih doslovno, a neki deklarativno. Neće, doduše, suza krenuti iz njihova oka ako se skreše poneka grana koja im zaklanja pogled kroz prozor njihove vile, to ne…

Živimo u svijetu u kojem se za srušeno stablo neki tantrumski bacakaju po podu. Dok im istovremeno ljudski život vrijedi daleko manje od jednog stabla. Ili ništa.

Hodaj od početka do kraja ljudskog života!

Jedna od najljepših uspomena na djetinjstvo, koja me odmah vrati u to vrijeme, poput sekvence u Proustovom romanu, za mene je košnja trave. No, danas se i to ima politički korektan naziv. To je, vjerovali ili ne – ekocid.

(Ta zamislite samo tih teških ekocidaša koji su uređivali i uređuju, recimo, vrtove u Engleskoj i Francuskoj! Ma, zločinci!)

Plastičan je to primjer koji me intuitivno uvjerava da je Hod za život, obitelj i Hrvatsku posljednja obrana protiv poplave potpune dekadencije i smrti.

Zato treba nastaviti hodati za život. Svakodnevno. Svakim svojim djelom i riječju. I mišlju.

Treba nastaviti hodati za svaki život od njegovog početka, pa do zadnjeg daha.

Za život u kojemu nema mjesta mržnji, već oprostu.

Za život koji je Božja kreacija kroz ljudski dodir. Od prvog udaha do ispraćaja. I dalje.

Za dostojanstvo života, od početka do kraja.

‘Hodaj doma’, pisalo je. Zaista? A gdje ćeš ti hodati?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.