U povodu obljetnice Vojno redarstvene operacije Oluja, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dr. Ante Nazor za Narod.hr napisao je prikaz uzroka, okolnosti, posljedica i povijesnog konteksta Oluje
Tekst dr. Nazora objavljujemo u dva dijela, ovo je drugi dio.
Razne i učestale dezinformacije o odgovornosti Hrvatske za rat i Oluju, kao i pokušaj da se Oluja prikaže kao „zločinačka akcija“, koje srpska strana neprestano ubacuje u medijski prostor, demantiraju upravo dokumenti srpske strane iz toga razdoblja.
Primjerice, u obavještajnoj informaciji Glavnog štaba SVK, napisanoj 4. kolovoza 1995. oko 10 sati i upućenoj svim korpusima SVK, te Generalštabu Vojske Jugoslavije u Beogradu i Glavnom štabu Vojske RS u BiH, navodi se da je napad hrvatskih snaga na „RSK“ započeo toga dana u 5 sati polusatnim djelovanjem artiljerije po Kninu, Drnišu, Benkovcu, Karinu, Obrovcu, Gračacu, Korenici, aerodromu Udbina, Vojniću, Vrginmostu i Petrinji, te da je na Knin do tada „palo između 200 i 300 projektila“, a „prvi udar je izvršen na zgradu Glavnog štaba Srpske vojske Krajine gdje je nanešena velika materijalna šteta i gotovo je potpuno uništen vozni park“, potom „na kasarnu ‘1300 kaplara’, fabriku TVIK, željezničko čvorište, stambene zgrade u podnožju kninske tvrđave (gdje je bila rezidencija “predsjednika RSK” Mile Martića”, op. a.) i drugdje“.
>Ratne priče trinaest junaka Oluje iz svih krajeva Hrvatske: Nikada nećemo zaboraviti taj dan!
Srbi su potvrdili da je hrvatska artiljerija primarno gađala njihove vojne ciljeve
Da je hrvatska artiljerija primarno gađala vojne ciljeve u Kninu u svojoj knjizi Rat za srpsku krajinu 1991.-1995. (Beograd 2002., str. 212-213) navodi Marko Vrcelj, tada “načelnik artiljerije Glavnog štaba SVK”: “Najvažniji ciljevi u Kninu su: zgrada Glavnoga štaba, rezidencija predsednika države, Severna kasarna, kasarna Senjak i glavna raskrsnica u Kninu. (…) Po kasarni padaju granate, ali treba imati i malo sreće ‘da ti ne padne baš na glavu’. (…) Sedamo u “golf” i krećemo u neizvesnost (prema Glavnom štabu). Granate i dalje padaju, ali nešto ređe. Dolazimo na raskrsnicu kod Dešlića. Granate su mnogo češće oko Glavnog štaba. Zaustavljam vozača i kažem mu da se vrati u kasarnu, a ja ću dalje peške. (…) Tražeći zaklon iza drveća, od drveta do drveta stižem u Glavni štab. Ulazim u zgradu i imam šta videti. Dve granate su pale na parking prostor između zgrada, eksplodirale i uništile ceo vozni park Glavnog štaba. Mora da ih je neki dobar artiljerac smestio baš ovde.”
Zašto su Srbi napuštali Hrvatsku?
Činjenica je da je više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti svoje domove na okupiranom području Republike Hrvatske napustilo uoči i tijekom Oluje, prije dolaska hrvatskih snaga.
Na njihov konačan i masovan odlazak presudno je utjecala odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK u popodnevnim satima 4. kolovoza o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu, koja je u izbjeglištvo pokrenula i stanovništvo na drugim područjima RSK, kao i pripadnike oružanih postrojbi RSK.
Bio je to završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala velikosrpska osvajačka politika, odnosno beskompromisna politika Srbije i vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj od 1990. godine.
>(VIDEO) Odvjetnik Mišetić: ‘Evo zašto su Srbi napustili Hrvatsku tijekom VRO Oluja’
Srpski izvori pokazuju da je vodstvo “RSK” planove za evakuaciju stanovništva pripremalo najkasnije od 1993. godine, te da je “Vrhovni savet odbrane RSK” ratno stanje proglasio 28. srpnja, a da su neposredne pripreme “Republičkog štaba civilne zaštite RSK” za evakuaciju stanovništva “RSK” počele 29. srpnja 1995. godine, dakle nekoliko dana prije nego što je počela “Oluja”.
U popodnevnim satima prvog dana “Oluje” vodstvo „RSK“ samo je provelo u djelo ono za što je stanovništvo bilo pripremano i uvježbano u slučaju procjene da “Srpska vojska Krajine” neće moći zadržati linije obrane, odnosno, samo je provelo u djelo poruku vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj iz 1991. da će “Srbi prije poginuti ili se iseliti iz Hrvatske, nego prihvatiti život u bilo kakvoj državi Hrvatskoj”.
Srbi su se međusobno optuživali
Uz dokumente “RSK”, i pregled tiska objavljenog u Srbiji i Crnoj Gori neposredno nakon “Oluje” potvrđuje da je za odlazak i stradanje srpskoga stanovništva iz Hrvatske tijekom “Oluje” odgovorno političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj.
Primjerice, čak je i Vuk Drašković, tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove i jedan od žešćih zagovaratelja velikosrpske politike početkom 1990-ih, kao uzrok stradanja Srba iz „RSK“ naveo njihovu isključivost u provedbi odluke da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi (“Gurat ću na svaka vrata”, Vreme, 21. VIII. 1995.).
Istodobno, dužnosnici “RSK” međusobno su se optuživali u medijima ili pravdali svoje odluke i time zapravo priznali svoju odgovornost. Posebno je znakovita izjava “ministra vanjskih poslova RSK” Milivoja Vojnovića objavljena u srpskom dnevnom tisku da je “cilj evakuacije bio i uvlačenje Srbije i Jugoslavije u rat” (Politika, 23. VIII. 1995.).
>8. kolovoza 1995. Oluja i predaja srpske vojske – je li Beograd priželjkivao osvetu i masakr da bi optuživao Hrvate?
Zbog toga su komentari u srpskom tisku bili neumoljivi, a jedan od njih nameće se kao zaključak: Krajinska bežanija ima svoju jasnu identifikacionu šifru … jasno je da je usvajanjem politike sa Pala (političko središte Srba u BiH tijekom 1990-ih, op. a.) celokupno rukovodstvo RSK, od predsednika Republike, Vlade i vojnog vrha, palo na istorijskom ispitu, i da je isključivo odgovorno za sudbinu 200.000 Srba iz zapadnog krajinskog dela (Radovan Kovačević, “Ko je doneo odluku o evakuaciji RSK”, Politika, 27. VIII. 1995.).
Odgovornost tadašnjih srbijanskih, odnosno srpskih političara za rat u Hrvatskoj (i BiH), pa tako i za operaciju „Oluja“, koja je zapravo bila logičan i neizbježan odgovor na stanje srpske okupacije dijela RH od 1991., jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu, ustvrdivši da su u Domovinskom ratu “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države” (čl. 426), kao i da je to bio kontekst u kojem su počinjeni zločini.
Incidenti povezani s težinom uspostave vlasti na velikom oslobođenom području
S obzirom na to da su u hrvatski medijski prostor plasirani brojni netočni podaci ili poluinformacije, kojima se „Oluja“ nastojala prikazati kao „udruženi zločinački pothvat“, treba istaknuti da se tijekom i nakon „Oluje“ najveći dio hrvatskih vojnika i policajaca pridržavao stroge zapovijedi o zaštiti civila te civilnih i osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, dobivene uoči početka operacije.
Nažalost, pojedinci nisu, pa su zabilježeni slučajevi ubojstva srpskih civila i uništavanja njihove imovine, što je hrvatsko vodstvo osudilo, kao što je osudilo i djelovanje srpskoga topništva po hrvatskim gradovima tijekom “Oluje”, koje je prouzročilo nova razaranja i civilne žrtve.
>Luka Mišetić pojasnio korisnicima Twittera: ‘Haški suci su složni – zločini tijekom i nakon Oluje nisu bili cilj, niti je postojala namjera’
Incidenti koje su pojedinci na hrvatskoj strani počinili nakon “Oluje” problem su učinkovitosti uspostave vlasti i sigurnosti na tako velikom oslobođenom području i ne mogu se dovesti u vezu s planom i ciljem operacije te sa zapovijedima zapovjednika u operaciji.
Upravo zahvaljujući profesionalnom i časnom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u “Oluji” su minimalne, posebice kad se zna da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake civile, odnosno da su – kako je izjavio srpski obavještajac iz 21. (kordunskog) korpusa SVK na suđenju u Haagu – „od Topuskog željeli napraviti Srebrenicu“, da bi se hrvatske snage mogle optužiti za ratni zločin.
Prijedor, poprište sustavnih srpskih zločina, sada postaje mjesto obilježavanja srpskih žrtava
Hrvatska je pokazala pijetet prema ubijenim civilima, bez obzira na njihovu nacionalnost. O tome kako se srbijansko vodstvo suočilo s odgovornošću Srbije za agresiju na RH i BiH najbolje pokazuje podatak da je ovogodišnji „Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u oružanoj akciji Oluja“, s porukom „Oluja je zločin“ organiziran 4. kolovoza u Prijedoru u BiH.
Prijedor je općina koja je po veličini zločina i broju nestalih osoba, ali i po broju masovnih grobnica, među prvima u Bosni i Hercegovini. Prema podacima iz knjige Muje Begića „Genocid u Prijedoru – svjedočenja“ (str. 10, 20-21, 89-93), koju su 2015. objavili Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, tijekom agresije i provođenja genocidne politike, posebice u razdoblju od svibnja do listopada 1992., srpske snage su na području općine Prijedor ubile više od 3200 osoba oba spola i svih starosnih dobi.
Tako su, primjerice, u porodici Bačić iz sela Zecovi za jedan dan zločinci ubili jedanaestero djece starosti od tri (3) do sedamnaest (17) godina, čiji posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Posebno su ubijani intelektualci i ljudi koji su obavljali određene društvene dužnosti.
>(VIDEO) 30. listopada 1992. Zločini srpske vojske – masovna silovanja u BiH bili su dio organizirane strategije
Na području općine Prijedor do danas je ekshumirano 69 masovnih grobnica, te više stotina zajedničkih i pojedinačnih grobnica, a posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka-muslimana i Hrvata iz općine Prijedor pronalaženi su u grobnicama u općinama Banja Luka, Bosanski Brod, Beograd, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Hrvatska Kostajnica, Oštra Luka, Sarajevo, Sanski Most, Skender-Vakuf. Među ekshumiranim, identificiranima i nestalima je 102 djece i 263 žene.
U Prijedoru je počinjen masovni zločin namjernog i organiziranog mučenja u koncentracijskim logorima smrti. U tri najpoznatija od njih – Omarska, Trnopolje i Keraterm – nezakonito je zatočeno i mučeno više od 31.000 Bošnjaka-muslimana i Hrvata, od toga je ubijeno njih blizu 1000.
U općini Prijedor je organizirano počinjen i zločin masovnog silovanja, pri čemu nisu pošteđene ni djevojčice. Srušeno je više desetina vjerskih objekata, srušen je velik broj stambenih objekata, čak i čitava gradska naselja u kojima su pretežito živjeli Bošnjaci-muslimani i Hrvati, skoro cjelokupno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo je protjerano iz svojih domova.
U Prijedoru uništavan svaki trag Hrvata i Bošnjaka-muslimana
Nasilni progoni praćeni su pljačkom novca, zlata i drugih vrijednosti. Uništene su i minirane sve džamije i katoličke crkve, te mezarja i groblja, a na mjestima na kojima su bili vrijedni spomenici bosanskohercegovačke kulture zločinci su napravili parkirališta i druge slične objekte.
Nakon okupacije Prijedora Bošnjaci-muslimani i Hrvati morali su oko ruku nositi bijele trake, a na svoje kuće isticati bijele plahte, kako bi se jasno vidjelo tko nije Srbin i čija imovina nije srpska. Takvo rasističko ponašanje srpske okupacijske vlasti već su provodile u Hrvatskoj, u jesen 1991., na okupiranom području istočne Slavonije. Stoga se sa sigurnošću može reći da Prijedor predstavlja paradigmu srpskih zločina nad Bošnjacima-muslimanima i Hrvatima na području R BiH.
Među naseljima u kojima su Hrvati bili većinsko stanovištvo najteže je stradalo Briševo, udaljeno 15-ak kilometara od Prijedora, u kojem je prema popisu iz 1991. u oko 120 kuća živjelo 406 stanovnika (370 Hrvata, 16 Jugoslovena, 7 Srba, 1 Bošnjak i 11 ostalih).
>6. rujna 1995. Zločini agresorske srpske vojske (Banja Luka) – Republika Srpska sustavnim je genocidom uništila postojanje Hrvata u polovici BiH
Tijekom napada na Briševo, čiji stanovnici nisu pružali oružani otpor, i nakon zauzeća sela, 24. i 25 srpnja 1992. srpske snage ubile su 62 Hrvata, među njima 15 žena i petero djece, a prije i nakon toga napada ubile su još 12 Hrvata, uglavnom zatočenih u logorima.
Ani Ivandić srpski vojnici su 24. srpnja 1992. u Briševu ubili tri sina: Peju (rođ. 1954.), Stipu (1959.) i Milana (1963.), a istoga dana ubijena je i njezina snaha Lucija, tako da je četvero djece u istom danu ostalo bez oba roditelja – Lucije i Peje.
Brutalni i nastrani postupci srpskih snaga
U velikom broju slučajeva srpski ekstremisti primoravali su majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima, a mlađe žene i djevojke silovane su.
Djelimično ili potpuno uništeno je i opljačkano 68 kuća, uništena je katolička crkva, a spaljeni su i svećenički stan i vjeronaučna dvorana. U Briševu i Staroj Rijeci su u dva dana ubijene cijele obitelji Matanović, Atlija, Dimač i Barišić. Najmlađa žrtva bio je Ervin Matanović (14), a najstarija Stipo Dimač (81).
Hrvatskim braniteljima, posebice poginulima i ranjenima, dugujemo slobodnu i neovisnu Hrvatsku. U Domovinskom ratu kao aktivni pripadnici Oružanih snaga RH sudjelovale su sve nacionalne manjine u RH. Primjerice, među hrvatskim braniteljima bilo je oko 9000 Srba i nešto manje Bošnjaka-muslimana, a među poginulim hrvatskim braniteljima je i skoro 200 Bošnjaka-muslimana i oko 100 Srba.
Oni, kao i svi poginuli i ubijeni hrvatski branitelji zaslužuju poseban pijetet, neka im je vječna slava. Prilikom zahvalnosti koju im iskazujemo, treba se sjetiti i svih civila, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovjest, koji su poginuli ili su ubijeni tijekom Domovinskog rata, pa tako i u “Oluji”.
No, pritom se ne smije zaboraviti da je rat uzrokovala velikosrpska politika, a stradanje stanovništva izravna oružana agresija JNA i srpskih snaga na Hrvatsku od ljeta 1991. godine.
Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj sami su sebi presudili
Sukladno tome, i za stradanje srpskog naroda u Domovinskom ratu, čija se tragedija očituje i u napuštanju svojih domova uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno je srbijansko vodstvo i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu koje, unatoč ustavnim zakonima o pravima nacionalnih manjina (prosinac 1991., svibanj 1992.) i međunarodnom priznanju RH 1992., unatoč prijedlozima Vlade RH o mirnoj reintegraciji i prijedlogu međunarodne zajednice o visokom stupnju srpske autonomije u Hrvatskoj, gotovo “državi u državi”, te unatoč nizu vojnih poraza, niti nakon operacije “Bljesak” u svibnju 1995. nije odustalo od odluke da će teritorij samoproglašene “RSK”, zapravo okupirani teritorij RH, biti srpska država ili da Srba tu više neće biti.
Nazor: ‘Vojno-redarstvena operacija Oluja se danas proučava na svjetskim vojnim učilištima’
Stoga je pobjeda hrvatskih snaga u Oluji, posebice kad se promatra u svjetlu aktualne brutalne ruske agresije na Ukrajinu, jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti jer je njome osigurana teritorijalna cjelovitost RH i sloboda hrvatskim građanima te omogućen gospodarski razvoj i demokratizacija hrvatskog društva.
Imamo obvezu činjenice prenositi djeci
Nakon Oluje vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje hrvatskog Podunavlja, pa su napokon pristali na mirnu reintegraciju toga područja u ustavno-pravni poredak RH.
S obzirom na činjenice, pogotovo kad se u obzir uzmu okolnosti u kojima se Hrvatska 1991. uspjela obraniti od nadmoćnijeg velikosrpskog agresora, a potom u narednim godinama nizom vojno-redarstvenih akcija i operacija osloboditi okupirana područja, može se reći da je “Oluja” kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost.
Naša je obveza da činjenice o Domovinskom ratu i taj ponos prenesemo našoj djeci.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
